Rovinjski Cap Aureo jedan je od najboljih hrvatskih restorana. Otkako je s velikim ambicijama otvoren potkraj svibnja 2019., napredovao je malo-pomalo u svakom smislu, kako kad je riječ o kuhinji, tako i u pogledu izbora vina, a u konačnici i u servisu. Jedino što je ostalo isto jest prekrasan pogled koji se s terase restorana pruža na Rovinj, rovinjski zaljev i otočić Katarinu, posebice u predvečerje - pozicija Grand Park Hotela u kojem je Cap Aureo smješten teško može biti nadmašena. No, jednako tako, zanimljivo je da Michelinovi inspektori zasad nisu odlučili ovaj restoran nagraditi zvjezdicom, što je uistinu malo neobično.
Posljednji put u ovom smo restoranu bili nedavno, u svibnju, tako da smo načelno bili upoznati sa smjerom koji je chef Jeffrey Vela, voditelj gastronomskih operacija u svim Maistrinim restoranima, pripremio za ovu sezonu. Stol smo rezervirali za večeru, a pri dolasku dočekala nas je uobičajena mala vojska osoblja. Većina staffa je vrlo mlada, što je pohvalno, kao što je pohvalna i njihova ozbiljnost i upućenost. No, ono što nije uvijek toliko ugodno jest kontinuirani protok osoblja: dok sjedite, oko vas neprestano netko prolazi, samo naš stol posluživalo je te večeri četvero ljudi, uza sve ostale, tako da se definitivno na to morate priviknuti, neovisno o njihovu pokušaju da to čine što neprimjetnije.
Slijedom toga, Cap Aureo nije mjesto na kojem se možete previše opustiti. Jer izmjene sljedova, čaša vina i svega ostalog toliko su česti da vas stalno drže budnima i daju vam malo vremena za kontemplaciju. Doduše, u jednom trenutku pitali su nas želimo li možda neku od knjiga iz hotelske biblioteke, no zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi to čitanje proteklo. Dodaju li se tome pomalo neudobne dizajnerske stolice, činjenica je da se ovdje definitivno trebate ipak najviše koncentrirati na hranu.
Kao uvod u degustacijski meni od sedam sljedova dobili smo grickalice, pozdrave iz kuhinje: osvježavajući žele grejpa sa slatko-kiselim kumkvatom, stabljike brokule s kremom od brokule i domaće fusillone u kremi od rajčica s kozjim mlijekom. Pašta je bila prilično al dente, kremica jako neutralna, a kozje mlijeko je podiglo stvar, kao i Veraldin Rose Xtrian Brut koji smo uz to popili.
Dva lijepa repića škampa na žaru dobili smo servirana u pjenici od dimljenih ljuski škampa zajedno s kavijarom i crnim tartufima, na prvi pogled vrlo obećavajući tanjur na koncu je ispao pomalo zagušen intenzivnom aromom pjenice koja je pokrila sve ostale okuse, pa tako i onaj tartufa. Doduše, dojam je popravila Radovanova Malvazija Capeletto.
Kuhana hobotnica u umaku aglio, olio e peperoncino s izvrsnom, hrskavom blitvom bila je pak pun pogodak. Za razliku od pečenog hlapa s rotkvicama i celerom koji je, prema najavi, trebao biti nježan, a zapravo je bio dosta jakog okusa. Jednako tako, uz to posluženi tart s tartarom od hlapa bio je poprilično slan pa je međimurski Dvanajščak-Kozol Pušipel Prestige koji smo pili ispao definitivno presvjež, iako je sam po sebi bio vrlo ugodan.
Hama na jeruzalemskoj artičoki (hrv. čičoki) bila je zanimljiva između ostalog i zbog ugodne hrskavosti riblje kože koja je donijela ugodnu slanoću, a Damjanićev Clemente Blanc, kupaža malvazije, chardonnaya i pinota bijelog, izvrsno je uz to bio sparen.
Jeffrey Vela osobno je prezentirao idući tanjur, gofa sušenog, hladno dimljenog i na koncu pečenog na roštilju, s radičem i ukiseljenom ciklom koja je prilično slanoj ribi dala izvrstan kontrast i kiselinu. Uz to je sommelier Andreas Zilli poslužio prvoklasni sauvignon blanc, Matoševićevu Zelenu Grimaldu, i to je ispala izvrsna kombinacija.
Pred kraj, nakon morskih okusa stiglo je nešto potpuno drugačije, meso crne slavonske svinje na žaru, u vrlo jakom umaku uz poširano jaje na smrčcima. Uz dužno poštovanje chefu, učinilo nam se da je ovaj tanjur bio pomalo nepotreban, barem nama nije odgovarao u slijedu jela koja smo dotad dobili.
Mala pita od svježeg sira i boba, posveta glavnog chefa njegovoj malteškoj tradiciji, bila je simpatičan dodatak za završetak slanog niza, no najviše nas je oduševio slatki kraj. Deserte je s puno uvjerenja i ljubavi predstavila sama pastry chefica Maša Salopek, koja je nedavno u Cap Aureo došla iz Hiše Franko, a 2021. proglašena je za najbolju pastry šeficu na svijetu. Oduševila nas je dinjom fermentiranom u soku od domaće rajčice, sorbetom od krastavaca i tamnom čokoladom te kozjim mlijekom s pečenim krastavcima, kandiranim limunima, jabukom i karameliziranim orasima.
Uz poneku nesavršenost i uobičajenu užurbanost na koju se trebate priviknuti, i ovaj put smo se podsjetili da je Cap Aureo izvrstan spoj atraktivnog ambijenta, vrhunske gastronomije i usluge. Politika koju gaji Jeffrey Vella i principi - samo najbolji sastojci, što više lokalnih namirnica i meniji što više u skladu sa sezonama, očito je vrlo dobra politika.
Najbolji dio servisa je glavni sommelier Andreas Zilli, veseli nas dolazak i optimizam vrhunske pastry chefice Maše Salopek, dok mlađem osoblju savjetujemo malo više opuštenosti (prilikom naše posjete u svibnju mladi konobar Patrik bio je vrlo dojmljiv).
Cijena menija od sedam sljedova iznosi 140 eura, wine pairing je 110 eura, što je s obzirom na ukupni doživljaj vrlo pristojna vrijednost za novac.