"Ajme, kako je ovo dobro! Ovo je možda najbolje što sam dosad probao u Hrvatskoj", rekao je Anthony Bourdain tijekom posjeta Hrvatskoj 2011. godine nakon što je u Boškincu probao salatu od divljih šparoga i jaja te fritaju od suhe hobotnice (štokalj). Njegova epizoda posvećena našoj zemlji u seriji "No Reservations" bila je najvažnija reklama za hrvatsku gastronomiju dosad.
Dok ispijate Boškinčev pjenušavi Viaz na terasi restorana koji je nedavno potvrdio svoju Michelinovu zvjezdicu, potpuno vam je jasno zašto je Boškinac toliko osvojio Anthonyja Bourdaina. Teško se prisjetiti koliko smo puta ovdje bili. Jelo se uvijek dobro, naravno nekad bolje, a nekad lošije, ali atmosfera koja ovdje vlada teško je usporediva s ijednim drugim objektom u zemlji. Za početak, imate dojam da sjedite u zabačenoj toskanskoj vili koju je netko premjestio na otok. Čuje se lagana glazba, u pozadini čujete zrikavce, osvjetljava vas treperava svjetlost svijeća, a osoblje uvijek široka osmijeha nudi svoje adute. Bilo da ste u većem društvu, slavite posebnu prigodu, držite svoju važnu osobu za ruku i smijete se ili ispijate koktel na baru i razmišljate o smislu i besmislu života, ovdje je lijepo. Toliko lijepo da već na kalendaru tražite slobodan datum kad biste ovamo mogli pobjeći.
Ove godine možda je najveći Boškinčev iskorak u vinskoj karti gdje se vidi napredak u odnosu na prethodne sezone, za što je uvelike zaslužan sjajan sommelier Mladen Livaja. Naš prvi izbor bila je boca Chablisa zbog interne anegdote. Sommelier je sugerirao Domaine Guillot Broux Les Combettes za koji je prognozirao da bi nas mogao osvojiti, a predstavljao je još bolju vrijednost za novac od našeg prvobitnog izbora. Takva gesta doista ulijeva povjerenje da se gost može prepustiti u ruke vrhunskom sommelieru koji će pročitati ukus, ali ne po cijenu da i zavara gosta koji nakon večere treba dići kredit za otplatu boce vina.
Nakon što su nekoliko puta mijenjali chefa u kuhinji, što je ključna osoba u timu restorana ove kategorije, Boškinac čvrsto stoji s nogama na zemlji. Ove sezone možete izabrati kraći meni od četiri slijeda za 590 kuna i duži meni od osam sljedova za 890 kuna. Odabrali smo duži meni koji počinje kombinacijom rajčica, grožđa i consomméa izuzetne bistrine koji se naknadno ulijeva u tanjur i ima vrlo koncentrirani okus, što je gotovo nemoguće postići tehnikama i čarolijama u kuhinji ako nemate jako dobru namirnicu. Sve je teže naći dobru, mesnatu rajčicu puna okusa kakve smo neki od nas kao djeca znali krasti iz susjednih vrtova pa samo prebrisati od zemlje u majicu i gristi kao jabuku. Ova nas je rajčica podsjetila na te trenutke iz djetinjstva, što ne čudi jer se vlasnik Boris Šuljić osobno pobrinuo naći najbolje pa odlazi u selo pokraj Zadra kod jedne gospođe koja još ima starih sorti rajčice.
Zatim dolazi škamp u kombinaciji s krastavcem, ali mnogo je pamtljivije jelo tartar od janjetine s kamenicama. Zanimljivo je što doista osjetite svaku komponentu što stvara uspješnu mare e monti kombinaciju. Ipak, uz meso od kamenice, koje je pravilo dobro društvo janjećem tartaru, mišljenja o dodatku, kombu algi, bila su podijeljena. Nekima je konotacija Japana s uzemljenjem na Pagu bila odveć ekstremna, a drugima se ipak svidjela i nisu imali ništa protiv takva zaokreta.
Zatim su se tu našli grilani kupus, lignja kuhana na malo masti od pršuta i povrh svega espuma od pršuta. Tekstura lignje lijepo je kontrirala mliječnoj i prozračnoj kremi, a okus je bio vrlo konkretan i lijepo začinjen.
Nakon toga je slijedio jedan zicer - za one koji vole pojesti komad pečene ribe s prilogom. Ovdje je to hama koja je odležala deset dana i lijepo je pečena, iznutra sočna a hrskave korice, uz prilog - patlidžane s umakom od butarge. Ne možete doći na Pag, a ne pojesti pašku janjetinu. Ovdje dobijete janjeći file koji je bio dobro pečen, ružičaste boje u sredini, malo kreme od janjećih čvaraka, roladu od poriluka i mlade kapule uz komadić vitalca. Vitalac je vrlo poznat otočni specijalitet, naveliko je poznat na Braču, a riječ je o pečenim janjećim komadima na špicu.
U Boškincu jedemo godinama i naravno da imamo osobne favorite koje bismo odmah vratili na kartu, no odlučili smo Boškinac promatrati sada i ovdje. Iako smo uzeli dulji slijed, nismo imali dojam da večera traje satima ili da postoje preduge stanke između sljedova, nego je, štoviše, prošla u trenu. Nije jednostavno postići da putovanje od nekoliko etapa prođe bezbrižno i minimalno zamorno uz potpuno popunjen restoran. Imaju snage i prostora da budu još bolji i razigraniji, ali on je u svim svojim fazama mjesto na koje se poželite vratiti, a to je u konačnici najvažnije.