Obitelj preminulog muškarca iz Brtonigle, Antona Nina Kernjusa, vlasnika poznatog restorana Astarea koji je umro nakon što je bio u samoizolaciji zbog sumnje na koronavirus, tvrdi u razgovoru s novinarom Glasa Istre Lukom Jelavićem da nije istina ono što je rečeno u srijedu na pressici Stožera civilne zaštite Istarske županije. Podsjetimo, na pressici je Aleksandar Stojanović, ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije, rekao da je riječ o starijoj osobi koja nije imala simptome, ali je postojala mogućnost da je bila u kontaktu sa zaraženom osobom, pa je bila u samoizolaciji. Stojanović je dodao da je jučer (utorak) došlo do blagih simptoma, zbog čega je osobi sugerirano da ju se smjesti u Opću bolnicu Pula, ali je Kernjus to odbio. Kako je ispričao Stojanović, preko noći je došlo do pogoršanja i potom je osoba preminula.
Tijekom dana je i ministar zdravstva Vili Beroš rekao da najvjerojatnije nije riječ o koronavirusu kao uzroku smrti kod ove osobe, iako se rezultati nalaza još uvijek čekaju. Glas Istre neslužbeno doznaje da bi ih javnost trebala znati u narednim satima.
U redakciju istarskog dnevnog lista javili su se sin preminulog Nina, Emil Kernjus i snaha Kety Visintin, koji tvrde sljedeće:
- Nakon što smo čuli što je rečeno, nismo znali kako reagirati. Zvali smo regionalni civilni stožer, Dina Kozlevca, koji nam je rekao da je informacije dao Zavod za javno zdravstvo Istarske županije i da ih ne mogu promijeniti. Međutim, nije se dogodilo onako kako su oni ispričali, započinju sin i snaha preminulog, i nastavljaju:
- Nino, stariji čovjek, ali zdrav do prije nekoliko dana, počeo se osjećati loše u ponedjeljak ujutro. Temperatura je bila oko 38 stupnjeva i naš liječnik opće prakse u Poreču rekao nam je da se obratimo dežurnom epidemiologu u Umagu. Odmah smo ga kontaktirali i dobili smo odgovor da se pričeka jedan dan ako će se stanje pogoršati te da uzme antipiretik. Sutradan se situacija pogoršala pa smo nazvali epidemiologa iz Umaga koji nam je rekao kako u tim slučajevima ništa ne mogu učiniti jer moraju doći iz Pule, preuzeti bolesnu osobu, odvesti je u Pulu da napravi bris i onda ga vratiti ponovno kući. Nismo mogli vjerovati ovoj tvrdnji, ali nije nam preostalo ništa drugo nego čekati hitnu pomoć. Liječnik nam je rekao da će doći isti dan (utorak) oko 10 sati ujutro, tj. drugi dan od našeg prvog poziva i tako smo pripremili Nina za preuzimanje, ali oko 12 sati stigao je telefonski poziv da nas obavijeste da zbog nedostatka vremena neće moći doći iz Pule i da će liječnik iz Umaga doći u kućnu posjetu kako bi uzeo bris oko 14-15. No, oko 14.30 stigao je telefonski poziv da zbog nedostatka vremena sve odgađaju za sljedeći dan. Te noći Ninu se stanje naglo pogoršalo, više nije mogao disati. Nazvala nas je Alma, njegova supruga i rekla nam da požurimo jer je situacija bila ozbiljna. Nazvali smo hitnu pomoć i obavijestili o našoj sumnji na COVID-19. Nažalost, ovu sumnju imali smo od samog početka i nikad je nismo skrivali, kao ni spasiocima koji su stigli u kombinezonu i maskama. Kad je stigla hitna pomoć, već je bilo kasno. Nino se gubio i pokušaji oživljavanja bili su uzaludni. Nismo mislili da će ovako završiti, mislili smo da će ga preuzeti, spojiti na respirator i sve će biti u redu, ističu sin i snaha, dodavši da su u ovom teškom trenutku željeli iznijeti činjenice koje su se dogodile kako bi izbjegli daljnje neugodnosti i komentare nastale na, kako tvrde, neistinitim izjavama.
Foto: Berislava Picek
Životni put Antona Nine Kernjusa, karizmatične ikone legendarne istarske konobe
Upravo legendarno istarsko mjesto ostalo je bez svoje karizmatične ikone – Antona Nine Kernjusa. Naime, konoba Astarea oduvijek je bila provjereno mjesto za domaće gurmane, ali i obvezna adresa brojnih talijanskih i slovenskih gastronomskih znalaca. Njihova priča započinje osamdesetih godina prošlog stoljeća kad Alma i Anton Kernjus kupuju zapravo dobro uhodani restoran od bivšeg dubrovačkog pomorca Pere Orepića. Gotovo bez ikakve ozbiljnije razlike nastavili s naglaskom na kominu, gradeli i čripnji, što je bila i do danas ostala glavna “tehnika” pripreme njihovih jela.
Konoba Astarea oduvijek je imala karizmu, a najvećim dijelom zbog Alme i Antona, kojeg su svi zvali Nino. Nino je do posljednjeg trena imao ulogu glavnog konobara pa posluživao “stalne” goste, valjda i one koji mu se čine važnima, a i ostale kad je gužva pa drugi u konobarskoj ekipi ne stižu do svih stolova. Naručivanje kod njega bio je posebni je ritual.
Uvijek bi sjeo do vas uz stol, na njega položio svoj blok i “primao” narudžbu zapisujući vaše želje, istovremno sugerirajući što on misli da je najbolje za vas i nudeći ono što mu je najsvježije i najbolje taj dan u restoranu. Proučavanje jelovnika suvišno je.
Neki od naših najboljih restorana na glasu su u prvom redu po svojoj ponudi peke. To upravo vrijedi za Ninov hram peke, Astareu u Brtonigli. Osim brižno razrađenog postupka, ponuda Astaree jedinstvena je i po raznovrsnosti. Riba, morski plodovi i razne vrste mesa ustaljeni su i u nekim drugim vrsnim restoranima. No vlasnik Anton Nino Kernjus otišao je i korak dalje. Njegov autorski potpis uz ognjište bio je vidljiv i pamtljiv po – štrudli od jabuka. Uobičajenim sastojcima ove savijače prepoznatljivost daje upravo diskretna aroma dima.
Ovladavanje majstorstvom uz ognjište, naime, zahtijeva i “nadnaravne” sposobnosti i vještine. U prvom redu mjastor peke mora jelo u svakom trenutku “vidjeti” iako je prekriveno saćem. Učestalo podizanje peke radi provjere smatra se nedopustivim. Razlog je uvjerljiv: postojanost temperature i koncentracija aromatske pare nad jelom ključ su vrhunskog okusa. U tom smislu veličina riba i raspored povrća, primjerice, jedinstveni su u svakoj pojedinoj peki i zahtjevaju fino nijansiranje prekrivanja peke žarom i pepelom kao i trajanje pripreme. Čak i vodeće svjetske kuharske zvijezde pred ognjištem s pekom ne bi bile dorasle našim najvećim majstorima kakav je bio Anton Nino Kernjus.
Teleća koljenica prvi je odabir za mesnu čripnju. No ni rebrima nije bilo zamjerke. Ako je teletina mlada, Nino bi uzimao otkoštenu plećku. Janjci su najbolji s okolnih pašnjaka, a svibanjska je ispaša bez premca. Svi su dijelovi slasni, samo glava ide u juhu. Sljedeća je dvojba janjetina ili teletina. Izlaz za neodlučne opet je jedinstvena mješavina: teletina i janjetina, uz njih još piletina i kobasice. Kobasice su, naravno domaće, glasovite istarske. Pilići su isključivo oni koji su trčkarali i kljucali po dvorištu. Što se tiče povrća i začinskog bilja odabir se povećava u poredbi s morskom čripnjom: mrkva i patlidžan lijepo dopunju meso, ružmarin i lovor također. Ako je pod čripnjom veći komad mesa, okrene ga jednom. Pred kraj još jednom za posljednji blagoslov: podlijevanje malvazijom. Jedno je sigurno, Hrvatska je upravo ostala bez sjajnog majstora i velikog znalca. (Dobra hrana)