Kod špilje
01 3375 888
Otruševec 17/4, Otruševec
Donekle je to i loše jer bih zbog pisanja recenzija uvijek trebao do novih, ali ti to uglavnom ispadne preglupo, jer znaš da kad si kod “svojih”, ideš na sigurno i točno znaš što ćeš jesti i da će to imati okus koji već znaš i očekuješ, a i s računom će biti bolje i siguran si da ćeš izbjeći nažalost u nas česte prevare baš što se naplate tiče. Jednostavno, ne ideš mešetarima, sveznalicama i već po nečemu antipatičnim tipovima, nego onima koji su ti dragi, simpatični, persone kojima se diviš ili tipovi onako malo “na svoju”, pa su ti baš po tome zanimljivi. Meni su takvi najdraži i među njima imam dva primjera. Prvi je hrabro zašao u devedesete, a ponaša se kao da mu je upola manje, glasan i neobuzdan, pun energije i štorija.
To je Corrado Pellizzer iz Rovinja koji je sa sinovima izgradio pravo malo restoransko carstvo kojem će ovih dana pridružiti i četvrti restoran. Drugi, točno upola mlađi, moj je favorit među kontinentalnim gazdama te dakako i među restoranima. To je Štef Grgos, vlasnik Grgosove špilje ili službeno Kod špilje, u seocetu Otruševcu, nedaleko od Samobora, već nadomak slovenskoj granici i Bregani. Taj kao da je rođen u Goldonijevim komedijama - duhovit, pokatkad i ciničan, neprekidno u nekom dinamičnom motu i brzom pokretu, onaj koji zna kako prići gostu i kako ga šarmirati, ali i kako ga odbiti ako vidi da je to nekakav nadmeni dripac koji pojma nema, ali zato se pravi da sve zna, a baš takve u zadnje vrijeme srećeš po svim razglašenim mjestima. Da, ovo kojem tepaju i “Kod Štefa” upravo je takvo, razglašeno, jako poznato, kako se već to danas voli često reći - “kultno mjesto”. No nije to nekakvo šminkersko sastajalište, već narodsko gdje se jede pučka kuhinja.
A sad dolazimo do drugog i najvažnijeg razloga zašto ti je neki restoran omiljen. Nigdje, ama baš nigdje nisam jeo tako fina jela “domaće kuhinje” kao što ih jedem kod Grgosa. Zašto su njegova “obična” domaća jela sjevernohrvatske kuhinje tako dobra? Kad se iznose mišljenja o nekom restoranu, rijetko se tko sjeti onog najvažnijeg - je li hrana koju unosimo u organizam kvalitetna? Ovdje se nastoji barem u sezoni kada sve dozrijeva imati sve s vlastitog posjeda i okolnih vrtova, a ono na čemu počiva ideja restorana kvalitetno je meso iz nedaleke slavne mesnice Branka Vidovića, Super-Mes. K tome, u tehnološkom smislu, ovdje se jela spravljaju kao u najboljim restoranima visokokategornika, u kombinaciji najmodernijeg konvektomata i pećnice na drva, s hladnjacima za zrenje mesa, s posebnim dijelom kuhinje koja je pekarnica i slastičarnica, ali najviše s puno pažnje. Uz chefa, Štefovu suprugu, tu su i njegove dvije kćeri, obje školovane kuharice, pa dugogodišnja pretežno ženska posada pomagačica, a tu je i Štef kojeg svi doživljavaju kao frontmena i glavnog konobara, a malotko zna da je on i odličan kuhar.
Uobičajeno je tu jesti odležane ramsteke ili meso pečeno na razne fele, juneće obraze, “špice” iliti meni posebno draga teleća rebra, goveđi rep, krvavice, a tek me nedavno iznenadio šniclom a la zagrebački, punjenom njihovom domaćom šunkom, ali i s jako dobrim umakom od hrena. U dvorištu, uz sušaru za kobasice, šunke i salame (Štef je redoviti pobjednik znamenite samoborske Salamijade) imaju peradarnik s povelikim jatom pataka, pa su i one na jelovniku. Sve jela koja poznate i iz drugih sličnih restorana, no spravljena zeru ili puno bolje, no ima i onih koje ćete malogdje na sličnim mjestima okusiti. Ta gazda naziva zagorskim fine diningom i kuha ih samo za društva koja ih znaju cijeniti i koja su se posebno s njim za to dogovorila. Onda vam večera izgleda ovako: dva tanjura predjela, na prvom njihova tlačenica s kremom od graha, a uz nju komad tanko rezane prijesne govedine, toliko mekane da prelazi u paštetu. Po njoj prepečene bučine koštice, pa još sve pokapano bučinim uljem.
Drugi tanjur i opet sve domaće - špekerica, kuhana dimljena šunka s ribanim hrenom i mladim sirom i vrhnjem. Nakon toga smo jeli štruklovu juhu, koju malogdje još možeš sresti iako je najnarodnije jelo. Onda je na red došao jedan veliki raviol punjen mladim sirom pomiješan s tučenim bučinim koščicama, posut prahom od crnih trubača. Za demonstraciju kuharskog umijeća onda su došla dva mesna jela. Prvo dinstani goveđi jezik koji u Štefovoj izvedbi ima dosta cimeta i klinčića s domaćim kuruznim žgancima, pa onda file jelena na kremi od crvenog zelja uz komade pečenih jabuka. Samo da se zna da Štef umije i ovako. Zato mi i je najbolji među tradicionalnim restoranima u ovom dijelu domaje.
KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran
HRANA: 9/10
USLUGA: 9/10
AMBIJENT: 9/10