Među zgradama u zagrebačkoj Strojarskoj ulici, u jednoj od niskih ostakljenih radnji u prizemlju, gotovo svaki dan u tjednu akcija je od ranog jutra do kasno navečer. Od uzimanja narudžbi, pečenja biskvita, miksanja raznih krema pa do dovršavanja torti, Iva Erić, koja stoji iza brenda Šlag na kraju, radi jednako brzo kao što i razmišlja. Tijekom našeg nedavnog posjeta kroz vrata njenog malog pogona svako malo su izlazile kutije cupcakesa i pozlaćenih macaronsa te degustacijski paketi za svadbene torte pomoću kojih će budući mladenci odabrati savršenu kombinaciju okusa za svoje slavlje. Torte koje će tog četvrtka Iva pripremati tek će dan ili dva kasnije završiti na stolovima sretnika koji su uspjeli ugrabiti termin za narudžbu.
Dvadesetosmogodišnja Iva Erić diplomirana je arhitektica koja još od fakulteta s posebnim užitkom radi i ukrašava torte, a posljednje četiri godine to joj je i glavno zanimanje: “Godinama sam radila torte za prijatelje i obitelj, a slike najljepših objavljivala sam na Instagramu. To mi je bio hobi kad me upravo Jutarnji list pozvao da sudjelujem u projektu 1u4 milijuna prije četiri godine. Do tada sam torte radila samo iz gušta, no ta me prilika zapravo pogurnula da pokrenem firmu. Iznajmila sam kuhinju u Cook Hubu u Kustošiji i krenula raditi. Narudžbe su samo stizale i od tada nisam stala… Nakon dvije godine pečenja torti u Cook Hubu, iznajmila sam ovaj prostor u Strojarskoj gdje sam posljednje dvije godine, no već mi je i on premalen”, uvela nas je u svoju priču Iva.
Kaže da joj od travnja do listopada narudžbe i upiti ne prestaju dolaziti, tako da sezona vjenčanja, krstitki, raznih proslava i rođendana prolazi u hektičnosti izrade torti koje u tom periodu treba naručiti čak i po par mjeseci ranije: “Većinom nema pravila, nekada su mi određeni datumi bukirani već i tri mjeseca unaprijed, a nekada mi netko tjedan dana ranije otkaže termin pa se oslobodi prostor za narudžbu. Nisam do sada nikada ostala bez angažmana jer kad je ovakva gužva imam i listu čekanja koju zovem ako dođe do otkazivanja”.
Sretna je što postoji velika potražnja za njenim slasticama. A ako ste pogledali stranice njenih društvenih mreža, bit će vam jasno zašto je tako. Svaka njena torta posebna je na drugačiji način i predstavlja pravo jestivo umjetničko djelo. ”Jako sam posvećena mrežama, no budući da se mnogo mojih torti ponavlja, nema smisla da ih sve objavljujem. Primjerice, ako radimo 10-15 torti tjedno, samo njih dvije ili tri završe online. Kod nas je proces dekoriranja špatulicama i kremama u boji najtraženiji dizajn jer su te torte poput praznog slikarskog platna na kojem stvaramo. Zapravo objavljujem samo ono što mi je zanimljivo i što želim raditi. Kada mi ljudi daju odriješene ruke jer cijene moju maštu, tada nastaju stvarno prekrasne torte jer tada i ja najviše uživam”, ispričala nam je Iva i dodala: “Upravo tu ljudi griješe jer kada objavim fotografiju neke jedinstvene torte, veliki broj kupaca odmah želi naručiti identičnu takvu, što je zapravo protivno onome što želimo postići, a to je kreativna sloboda. Jednostavno tako ne nastaju one najljepše slastice!” odlučna je dok jedno takvo “prazno platno” pred nama ukrašava kremom koju je na licu mjesta obojila prirodnim bojama.
Umjesto da miješa boju na slikarskoj paleti, Iva Erić to čini na stolu od inoksa, dodajući malo-pomalo odabrani pigment špatulom sve dok nije zadovoljna nijansom zelene, ružičaste ili nježne boje breskve. Pritom nam tumači da osnovna krema kojom dekorira nije krema od maslaca odnosno buttercream, koji osobno ne voli, nego krema na bazi vrhnja i bijele čokolade. Kako je točno izraditi jedina je poslovna tajna koju će zadržati za sebe, ispričava nam se uz smiješak. Naime, da bi došla do prave teksture, idealne konzistencije i izdržljivosti kreme, provela je bezbroj sati eksperimentirajući sve dok nije ostvarila sve čemu se nadala.
”Ljudi misle da ne postoji drugi način da torta stoji visoko osim da se radi s buttercreamom, no postoji, samo to zahtijeva puno igranja s namirnicama i pokušaja i pogrešaka, govori nam dok se prisjeća svojih početaka. Jer pogrešaka je bilo, barem dok je još učila sve trikove zanata: “Kad sam tek krenula raditi bilo je tu puno stresa jer su mi torte bile nedovoljno čvrste da prežive dostavu pa bi klizile. Tako sam na teži način naučila da se torte na tri kata nikada ne prenose u komadu, nego ih se slaže na licu mjesta. Jednom mi se cijela torta za vjenčanje od 150 ljudi raspala u gepeku. Srećom da su u restoranu radile stvarno divne tete koje su mi u kuhinji oslobodile prostor za rad. Nisam imala izbora, krenula sam je ukrašavati ispočetka. Imala sam 3-4 sata za krpanje. Sve je popravljivo ako imaš vremena, ako se sabereš i smisliš plan. Ne samo da nitko nije skužio, nego su mi govorili da torta izgleda još bolje nego prije! Bome sam naučila svoju lekciju. Sad ih radim u dijelovima i dekoriram najviše što se može prije sastavljanja.”
Živite li u području Zagreba, možete platiti da vam torta dođe na kućni prag, no neki kupci ipak sami dođu po svoju narudžbu:
“Postoje dvije skupine ljudi. Jedna su jako oprezni kupci zbog kojih mi je, kad im predam tortu, odmah srce na mjestu jer vidim da joj pristupaju s pažnjom jer su osjetljive. A ima ljudi koji dođu i samo što tortu ne stave na rame!” uz smijeh odmahuje glavom.
Kod visokih torti ili onih na više katova, otkriva nam da se uvijek koriste čvrsti plastični stupovi kao unutarnja armatura, kao i podlošci na koje se stavlja pojedini kat torte. To je neophodno jer se opterećenje koje stvara sama torta tako optimalno raspoređuje i prenosi na podložak. “Niti jedan biskvit nije dovoljno čvrst da izdrži opterećenje od nekoliko katova! To su vam kao katovi zgrade”, povlači usput paralele s arhitekturom, kojom se i dalje bavi, no manje nego što bi htjela jer su joj torte potpuno preuzele život.
Kad je o njihovim okusima riječ, primjećuje da su se ljudi u posljednje dvije godine opustili i da puno više eksperimentiraju. Think Chocolate Pink od čokolade, maline i bijele čokolade bila je većini jako dugo apsolutni favorit: “Nekada mi je deset od ukupno 12 narudžbi za vikend bila upravo ta torta. Da se razumijemo, ona je i dalje najpopularnija, ali su ljudi više voljni isprobavati druge kombinacije okusa kao što su, primjerice, limun, sir i vanilija ili pak kolač od mrkve”. Pritom ističe da svaku svoju tortu, neovisno o njenoj visini, radi tako da u svakom sloju nadjeva koristi sve odabrane kreme. S obzirom na to da su kriške nerijetko visoke i velike, predlaže da ih se jednostavno prereže na pola po širini jer će i dalje svaki komad imati zastupljene sve okuse.
Dok nas je vodila kroz proces izrade Snickers torte, koji uključuje naizmjenično slaganje slojeva čokoladnog biskvita i kreme po kojoj dodatno posipa kikiriki i karamel, objasnila nam je da je veliki dio slastičarstva zapravo čekanje, prvo da se nešto ispeče, zatim da se ohladi, a kada dođe do slaganja i dekoriranja, da se i stisne kako bi bilo lakše raditi. Da bi izradili jednu standardnu tortu promjera 20 cm i visine 18 cm, što je torta od 20 kriški i otprilike 600 kuna vrijednosti, ovisno naravno o kompleksnosti dekoracije, Ivi i njenim suradnicama treba više dana: “Dva dana zapravo provedemo u pripremi elemenata, a jednom kad je sastavimo i premažemo osnovnim slojem kreme, torta mora prenoćiti u hladnjaku. To je važno da se okusi prožmu, a pritom torta postane stabilnija, vanjski sloj kreme se stisne i lakše se ukrašava a da se boje slučajno ne pomiješaju”, napominje.
Razmazivanje kreme i dodavanje boja traje dulje nego bilo što drugo: “Tu se ništa ne planira, gdje će na kraju završiti ukras ovisi samo o tvojoj vještini i mašti. Nekada sam svaki slobodni trenutak trošila na YouTubeu, pratila sam druge slastičare na Instagramu, učila što sve postoji i ovisno o tome koju sam opremu imala, to sam isprobavala. Nešto nekad slučajno napraviš i onda shvatiš da bi to mogla biti nova metoda dekoriranja. Jednom mi je tako ruka pobjegla dok sam radila ravne poteze koji su najpopularniji i shvatila sam da ta pogreška izgleda još bolje od izvornika. Nekad jednostavno promašiš pa te to odvede u drugom smjeru. Moraš raditi lagane poteze i opustiti ruku. Ljudi često rade male i sramežljive zavijutke… Stvari se mogu i preklapati, ne mora se sve jedva doticati, neka se boje prožimaju! Cure koje sa mnom rade većinom se još ne usude ovako ukrašavati pa radije rade druge dekoracije”, kaže nam Iva.
Niti jedna torta iz njenog pogona ne izađe a da ona na njoj nije ostavila neki trag, a šali se da mora barem s malo zlatnog praha dotaknuti svaku tortu. A tko ih je vidio i uživo, u potpunosti je razumije jer doslovce svaka njena kreacija natjera čovjeka da je dvaput pogleda i dobro promotri kako bi se uvjerio da je to što vidi pred sobom stvarno. A onda i da s veseljem zaroni vilicu u svoju sočnu krišku.
