Uhvatila me sad, prije nekoliko tjedana, neka tuga. Ma ne samo tuga, malo ljutnja, pa panika, pa histerija, pa onda ravnodušnost. Pa sve ispočetka, i nekoliko puta na dan. Nisam se razvela, nisam se ni udala, nitko nije umro, nisam dobila otkaz. Nisam ni poludjela, dogodile su se neke stvari koje utječu na moj život, a ja ne utječem na njih. Zatekla sam se na emotivnom ringišpilu, a da nisam odlučila ni kad ću se na njega popeti, niti kako ću s njega sići.
Dok sam se pokušavala stabilizirati, nisam mogla jesti. Žvakala sam cigarete i štrajkala glađu (bez transparenta i šatora), na prvu uvijek tako reagiram na pojačan stres. No, kako sam dolazila k sebi, sve sam više razmišljala o tome koji junk da strpam u sebe. Imala sam i lucidne bljeskove, kada bih pomislila da moram pod hitno početi pozdravljati sunce, prosvijetlile bi me povremeno ideje o upisivanju na aqua aerobic i nešto što se zove dance combo. Ali da si ne lažemo, nisam ja taj tip.
Po glavi su mi se više motale slike golemog ćevapa s kapicom od kajmaka i njegovog, također predimenzioniranog, prijatelja hot doga koji se do neprepoznatljivosti umrljao senfom. Maštala sam kako dolaze po mene, uzimaju me pod ruku i odvode u neki izgubljeni svijet, Atlantidu za junk junkieje. Tijelo mi je bolno vapilo za masnoćama, duša jecala za ugljikohidratima. A tko je razum da proturječi instinktu?
Uz sve to, niti sam imala vremena, niti mi se, iskreno, dalo kuhati. Ideja o nakuhavanju u ponoć, kako bih drugi dan pojela nešto normalno, bila mi je užasno antipatična. Toliko antipatična da bih u tim trenucima potpisala McDonald’s tetovažu na čelu, samo kako bih dnevno i doživotno dobila svoju dozu utješnih kalorija. Dok sam razmišljala o tome koji logo nekog lanca brze prehrane bi mi bolje pristajao uz blijedi ten, shvatila sam da u malo vremena mogu svoj comfort junk napraviti i doma. Bar za svečani vikend ručak.
Ako itko zna što je kalorična, masna, teška, ubojica emocija hrana, onda su to Amerikanci. Tom sam se analogijom vodila prije nego što je odluka pala na svevremenski američki comfort food – makarone sa sirom. Ali nisu mi bili dovoljni oni klasični. Našla sam recept koji osim makarona, vrhnja i sira uključuje jaja, slaninu i krušne mrvice. Objedinjeni mac and cheese i carbonara. Ako me to ne dozove, neće ništa.
Recept je jednostavan, gotovo pa i nepotreban, samo se trebalo toga sjetiti. Priprema je takva da nema što poći krivo. Da mi je slučajno nešto zagorjelo, bacila bih se u kontejner skupa s upropaštenom hranom. Ovo jelo je ubojica svih negativnih osjećaja. Idite do kraja, jedite ga u fotelji i pred televizorom na kojem se vrti sitcom. Ako baš želite oprati savjest, ubacite neki list salate sa strane. Moju su umirili i listići mažurana. Sita sam i stabilna.
Mac and cheese alla carbonara
• makaroni
• 6 šnita slanine
• 3 češnja češnjaka
• glavica luka
• 1 i pol šalica vrhnja
• šalica vode
• 1/2 šalice naribanog Old Amsterdam sira
• žumanjak
• jaje
• žlica listića mažurana
• žlica maslaca
• 3 žlice krušnih mrvica
• 1/2 šalice naribanog parmezana
Zagrijte veliku tavu na srednje jakoj vatri. Dodajte sitno nasjeckanu slaninu i pecite je 15 minuta, dok ne postane hrskava. Dodajte nasjeckani luk i češnjak. Kad luk postane staklast, a češnjak malo požuti, ubacite krušne mrvice i tostirajte ih. Dio ovog miksa ostavite sa strane. Dodajte vrhnje i vodu, kratko kuhajte pa skinite s vatre. Dodajte naribani Old Amsterdam i miješajte dok se ne istopi. U većem loncu skuhajte makarone, ocijedite pa ih pomiješajte s umakom od sira. U zdjelici istucite jaje, žumanjak, mažuran i naribani parmezan. Dodajte i to i žlicu maslaca u tjesteninu pa pospite ostatkom krušnih mrvica.