Sve dubioze koje su se naznačile u prvom susretu, sa Španjolskom, potvrđene su u drugom dvoboju grupe, ali na još teži način. Jer ako poraz od jake selekcije kao što je La Roja spada u red realne opcije, onda je ovaj remi, a pogotovo igra protiv bitno manje rangiranih Albanaca, jasan pokazatelj velikih problema u igri Hrvatske.
Zlatko Dalić je odlučio za ovu utakmicu bitno promijeniti momčad. Nije to bila mala promjena, jer izostavio je tri igrača (Stanišića, Budimira, Pongračića), ali su zapravo to četiri izmjene ako računamo da je Gvardiol otišao na stopera. Čak tri promjene u liniji četvorice braniča ne da su poboljšali učinak obrane, nego je ona djelovala u još većem problemu. Postavljanje Perišića je odluka koja simbolički može otvoriti pitanje logike Dalićevih promjena. Izbornik je prije par dana govorio da Perišić nije onaj “stari”, nije spreman za maksimalne napore, i to se po viđenom na terenu pokazuje točnim. Pitanje je zašto je onda par dana kasnije igrao praktično cijelu (84 minute) utakmicu. Stoperski tandem Šutalo - Gvardiol je neočekivano bio nesiguran, a u tom statusu treba im pridružiti i Juranovića. Potonji je posebno u finišu, kad je ušao brzi Hoxha, iskazao velike rupe u ritmu, što ne čudi jer ne igra standardno u klubu...
U sredini terena Brozović je definitivno potvrdio da je potpun izvan nužnih okvira forme za ovakvo natjecanje, a Modrić je u prvom dijelu djelovao jalovo kao i protiv Španjolske. Tek u nastavku, kada se promijenila taktika, pa prešlo u 4-2-3-1, Modrić je u paru s Kovačićem na šestici djelovao logičnije svojem potencijalu. Ulaskom Sučića i Marija Pašalića igra je postala poduzetnija, konkretnija, pa ne čudi što je u pritisku, koji su potencirali i Albanci povlačenjem golmanu u krilo, došlo do preokreta. Pritom je okidač nove dinamike igre, u korist Vatrenih, bio Ante Budimir. Fajterski, fizički, ali i kao razigravač, isprovocirao je dva pogotka i revitalizirao našu momčad.
Ono što je nerazumljivo, to je taktički nastavak Vatrenih nakon autogola. U posljednjih petnaest minuta oni su nastavili najavljivati prema naprijed, tražili treći gol i puštali goleme prostore suparnicima da kontriraju. Čemu takav rizik kad se imalo preokrenutih 2:1 u utakmici koja je dobrim dijelom bila negativnog okvira za naše? Kad je Sylvinho ubacio Hoxhu potpuno je uneredio našu (desnu) obranu i onda se dogodilo više prilika i naposljetku pogodak za 2:2. Objektivno, to je težak udarac za ambicije Hrvatske da prođe grupu i imperativ pobjede s Azzurrima. Najveća dubioza nakon svega ostaje energetsko stanje momčadi. Hrvatska djeluje trkački kao ispuhani balon. S dinamičnim Talijanima to može biti ogroman limit.