Otkud potječe moj biftek, od koje je sorte i čime je krava bila hranjena pitanja su na koja ćete u Hrvatskoj, čak i u najboljim restoranima, teško dobiti odgovor. Nedaleko od Petrinje posjetili smo malenu pionirsku farmu koja uzgaja goveda na ekološki prihvatljiv način. Nažalost, većina ove teladi, rođene na otvorenom i othranjenje na majčinu mlijeku bez prihrane, na kraju završi u tovu. Ovakvo je meso superiorne kvalitete koju tek trebamo naučiti cijeniti.
Vedran Sekulić, 30-godišnji bradati kauboj na slici, priznat ćete, uopće ne izgleda kao tipičan hrvatski direktor. Ovog Siščanina, koji je diplomirao stočarstvo na Agronomiji u Zagrebu, snimili smo u smiraj dana na Banovini, 15-ak kilometara južno od Petrinje, u redovitom obilasku stada koje trenutno čini 150 grla goveda pasmina simentalac, hereford, charolais, limousin i angus, te njihovi međusobni križanci. Tvrtka kojom upravlja, A.T.L.d.o.o., bavi se uzgojem goveda na ekološki prihvatljiv način. To znači da krave i bikovi slobodno žive i pasu na brežuljkastim pašnjacima podno Zrinske gore, napajaju se u čistim potocima, i uopće se ne prihranjuju raznim koncentratima. Krave se tele na otvorenom, a tek ih zima privremeno otjera u štalu, na dijetu od sijena i silirane trave. Ove uzgajivače ne zanimaju mliječni proizvodi, mlijeko je namijenjeno isključivo teladi. Ova je godina posebno teška zbog velike suše – hrane i mlijeka je manje i telad sporije raste. Mlada tvrtka još se nije organizirala kao proizvođač koji sam plasira svoje meso, pa većina teladi završi u tovu kod drugih proizvođača mesa. Tipičan hrvatski paradoks? Domaći potrošač, naime, ne prepoznaje teletinu iz ekouzgoja, koja nije blijeda, nego – zbog aktivnog života na čistom zraku – crvena poput junetine, pa za nju ne želi platiti cijenu teletine. Što je prava šteta. Očito, ono što smo nekoć znali tek trebamo ponovo naučiti.