Strah od budućnosti je strah od osjećaja koji smo već proživjeli pomiješan sa strahom od odgovornosti
 

 FOTOGRAFIJE: SHUTTERSTOCK
strahovi

Izražavanje zabrinutosti oko toga što će se dogoditi je važno, ali je ujedno uništavanje živaca. Kako se riješiti stalne brige?

Život je pun uspona i padova, a bez obzira na našu životnu situaciju neizbježno će se dogoditi i nešto teško, ali i tada imamo sposobnosti da to prevladamo. Postoji i nekoliko dobrih savjeta koje treba slijediti kada postane teško. Zbog čega se sve brinemo i kako izaći nakraj s konstantnom brigom?


Piše: Armela Gradac, savjetodavna terapeutkinja


Gotovo nema ljudske interakcije gdje briga, strah od sljedećeg koraka, ishoda ili od budućnosti ne iskoče kao glavna tema razgovora ili barem kao pozadinska glazba. Gotovo nema čovjeka koji se nije poželio prestati brinuti. No, budimo realni, nećemo se riješiti brige tek tako. Kao ljudska bića odrastali smo u uvjerenju da smo živi jer se brinemo, kao i da se brinuti o nekome znači voljeti nekoga. Brinuti se o vlastitom ekscesivnom brinjenju i pokušavati ostati "pozitivan" stvara samo još više brige. Odakle čovjeku (kod nekih od nas i pretjerana) vezanost za brigu?


Prvo uvjerenje

Jedno od pozadinskih uvjerenja koje leži u podlozi svih naših briga je miješanje ili čak izjednačavanje brige s odgovornošću, što je tek nemoguća konstrukcija, jer jedan od uzroka brige i jest strah od odgovornosti. Što ako ispadnem kriv? Odgovornost je nekada, uglavnom u ranijoj dobi, bila povezana i asocirana s nečim lošim, bilo lošim ishodom ili lošim osjećajem. Možda se tada, dok smo bili dijete, od nas očekivalo da budemo odgovorna djevojčica koja će se brinuti o sebi i zadržati sliku dobrog djeteta, koja je bila pohvaljivana kao odgovorno dijete, a u biti se osjećala zanemareno, zakinuto ili drugačijom od drugih. Biti odgovorna za tu je djevojčicu značilo nešto što joj uzrokuje neugodne emocije i ona će se kasnije vjerojatno brinuti kako bi izbjegla sve situacije koje bi mogle dovesti do tih osjećaja. Naravno da odgovornost može i treba biti povezana i s pozitivnim osjećajem - osjećajem da je u našoj moći suočiti se s izazovom. No, u slučaju kad je odgovornost bila na neki način nametnuta, događa se da je želimo izbjeći, a onda se brinemo zbog posljedica koje će nam priuštiti neka igura autoriteta, što može biti i sam život koji onda na taj iracionalan način kažnjava ili nagrađuje.


Drugo uvjerenje

Druga podloga brige jest uvjerenje da će nas loš osjećaj, bol, ono kad nas nešto "žulja", zaštititi od većeg zla. Ako se, primjerice, prepustimo, osjetimo da nam je tako dobro, vjerujemo da nećemo biti dovoljno pripravni za nešto loše što slijedi, nećemo uspjeti nadmudriti život. Vrlo vjerojatno da smo u nasljeđe dobili vjerovanje kako je svaka nesigurnost opasna, ne davši nam u toj pripremi za sve loše što bi se moglo dogoditi alate za osnovnu sigurnost. Apsurdno, no dok smo se s našim roditeljima zapravo danonoćno brinuli i nastojali preduhitriti nedaće, ne spavali čekajući da nastavnik ispravi ispite, bojali se hoćemo li zakasniti, hoće li se auto pokvariti, hoće li susjeda reći da smo dobre majke i slično, postajali smo sve nesigurniji i u život, koji je tad počeo sličiti na odstrelno polje, ali i u svoje sposobnosti da smo oboružani savladati sve što nas snađe, možda ne onako kako smo zamislili, ali svakako s ishodom koji nije katastrofalan. Na tom putu gdje smo uvijek - kao mala vojska prema onoj "živi u miru, a budi spreman kao da si u ratu" - čekali katastrofu u učionicama, u automobilima, na poslovima, u vezama, svakako je i ta "prokleta nesigurnost" bolja od "sigurnosti" koju nam taj katastrofalni scenarij pruža. U tim trenucima mi se više ne suočavamo s realnim problemom, nego s imaginarnim scenarijem "što ako". Ta briga nije ništa nego zlouporaba mašte. Netko je napravio jednostavnu računicu po pitanju briga - i rekao da se od svih naših briga 40 posto neće nikada ni dogoditi, 30 posto već se dogodilo u sklopu zabrinutosti, 22 posto je uzaludno jer se odnosi, primjerice, na ono što će drugi reći i kako će reagirati, osam posto će se stvarno i dogoditi, a to su uglavnom stvari izvan naše kontrole poput smrti, bolesti, potresa itd. Unutar tih osam posto opet imamo četiri posto koji su pod našom kontrolom i tu treba djelovati.


Što treba kontrolirati

Nema potrebe ljudima koji vole imati sve pod kontrolom potpuno oduzeti i osporavati tu potrebu. Primjerice, osobe koje se bore s poremećajima hranjenja i nastoje kontrolirati unos hrane osjećaju pojačan nemir kad im se oduzme svaki oblik kontrole. Njihovu potrebu za kontrolom unosa hrane treba, primjerice, preusmjeriti da kontroliraju raspored svog dana itd. kako se ne bi osjećale da gube autonomiju i moć upravljanja vlastitim životom. Kontrolirati treba ono što ima brzu, jasnu i direktnu posljedicu, primjerice učvrstiti sigurnosni pojas u automobilu, naučiti jednu lekciju, isplanirati sutrašnji dan. U najbližoj budućnosti trebali bismo osmisliti svoju sigurnost - ako se, primjerice, brinemo kako će nam biti na zabavi za Novu godinu, treba isplanirati tek današnju kavu s prijateljem, gdje, kada i kako se osjećam kada na to pomislim. Što više takvih sitnih, ali direktnih i brzih situacija uspijemo isplanirati, to ćemo se manje bojati one neke dalje katastrofe.


Treće uvjerenje

Treće uvjerenje koje može stajati iza kronične brige jest ono da nemamo mogućnost reparacije nečega, da nećemo moći popraviti neki loš ishod ili razriješiti konflikt koji nam prijeti. To se naziva naučena bespomoćnost. Realnost je zapravo takva da mi već u svom "osnovnom paketu" imamo određene osobine, kvalitete, karakteristike koje nam pomažu u različitim situacijama. Moći ćemo opet biti sretni, moći ćemo krenuti dalje nakon prekida veze, moći ćemo naći novi posao ili se preseliti u drugu državu. Osjećamo se bespomoćni jer se ne bojimo baš bilo čega, mi se bojimo onog što smo jednom već osjetili u nekom drugom scenariju koji se svaki put svodi na formulu: želim nešto što mislim da neću dobiti ili nikako ne želim nešto što mislim da je neizbježno. Tako iskustvo iz prošlosti prebacujemo ne samo u sadašnjost nego i u budućnost. Naravno da je petogodišnjaku bilo strašno ostati sam, naravno da je jedanaestogodišnjakinji bilo strašno ostati bez pohvale roditelja kad dobije jedinicu, no ako pobliže promotrimo, beba se ne boji ući u avion jer nema pojma s čim bi povezala avion dok ne prođe kroz to iskustvo. Ono će kasnije možda biti razlog što će biti uznemirena kad sljedeći put bude putovala. Mladi čovjek se ne boji veze dok ne iskusi odbijanje, ostavljanje ili posramljivanje. Bojimo se preseliti u stranu državu jer želimo da nam se nekako zajamči da ćemo imati siguran posao, krug prijatelja i lijep stan, jer ako sve to ne bude tako, onda ćemo se "prisjetiti" osjećaja razočaranja, toga da sebe vidimo kao gubitnika, napuštenosti i izoliranosti. Mi zapravo živimo u nemilosti nekog straha iz prošlosti dok se brinemo za budućnost - jer kako bismo se bojali nepoznatog ako je nepoznato?! Ako je nepoznato, kako to da je nama tako poznato da nas čeka nešto strašno?


Četvrto uvjerenje

I još jedno uvjerenje koje možemo povezati sa stalnom brigom jest ono da dobar ishod treba nekako zaslužiti. Ponašamo se kao robovi kojima smo ujedno robovlasnici. Da bi nešto završilo dobro za nas, trebali bismo odrobovati i pokazati koliko vrijedimo svom gazdi (lat. deservire, engl. deserve). To je također vrlo jednostavno usvojeno odgojem: kad dijete napiše zadaću, smije se ići igrati, kad si pristojan, svi te vole itd. To bi uvjerenje odlično funkcioniralo kad bismo ujedno vjerovali da zaslužujemo da nam se dogodi dobro, no mi uglavnom vjerujemo kako to (još uvijek) ne zaslužujemo.


Kad imamo uvid u to kakva uvjerenja stoje u podlozi naših briga, što s njima, kako dalje?

  • Prvo se maknite od prisile da razmišljate pozitivno i da sve mora biti bajno, jer nećete se tako prestati brinuti. Nipošto ne lažite sebi, prihvatite da vas čeka neki izazov i kako se osjećate u vezi s tim.
  • A onda učinite nešto da se odmah, brzo i direktno osjećate bolje kako biste malo podignuli samopouzdanje i tako promijenili perspektivu o katastrofi koja slijedi i čini vas bespomoćnima. Ne govorite sebi što bi se trebalo dogoditi kako biste se osjećali bolje (dobitak na lotu), već što možete poduzeti sad, direktno, ne nužno po tom pitanju koje vas muči, može to biti bilo što ili neka sitnica vezana za vašu brigu. Ako se, primjerice, bojite prometne nesreće, stavite sigurnosni pojas i recite sebi kako ste dobar i oprezan vozač, da svakako imate manji rizik za nesreću od impulzivnog ili pijanog vozača. Ako se bojite da će za vikend, kad planirate izlet, padati kiša i još dodate "kakve sam ja sreće i hoće", nećete se dobro osjećati kad razmišljate o tom izletu, ali ako poduzmete direktne, brze i konkretne korake, npr. da umjesto roštilja rezervirate restoran ili obučete kabanicu, bit će mrvicu lakše. S kišom ionako ne možete pregovarati.
  • Nemojte događaje iz života kao, primjerice, kišu, ljubavnu vezu itd. promatrati kao još jednu figuru autoriteta, kao petogodišnjak roditelje; oni jesu nekada vedrili i oblačili vašim životom, ali vi više niste u poziciji malog djeteta i zaista imate dosta prostora za improvizaciju i brainstorming. Ljudi koji se previše brinu često imaju takav odnos prema životu općenito, stalno su u nekom ciklusu nagrade i kazne.
  • Razmislite, ako ćete se vječno brinuti kako očuvati život netaknutim i nikada ne mijenjati plan, čemu onda takav život, što to zapravo čuvate? Kao da imate automobil o kojem stalno brinete, hoće li ga netko ukrasti, kako ću parkirati, hoće li voziti? Uživamo li uopće u tom automobilu i čemu nam on služi? Kamo ide većina naše energije? Vozi li on nas ili mi njega?
  • Zapitajte se što ipak dobivate od te brige? Možda, brinući se, smijete biti manje odgovorni, možda odgađate suočavanje s onim što činite i tako pospješujete da se vaš najgori scenarij ostvari? Ako, primjerice, strahujete "postat ću beskućnik", postavite sebi ova dva pitanja: "što mi briga daje?" (jer nam i neugodne emocije katkad nešto daju, imamo neku korist od njih, njima zadovoljavamo neku potrebu koju ne možemo direktno zadovoljiti) te "što ja činim da postanem beskućnik?" (npr. ne tražim posao, kockam, neograničeno trošim...). Što biste rekli dobrom prijatelju kojeg muče te brige? Zamislite da ga tješite, možete to i zapisati i nasloviti vlastitim imenom.
  • I, naposljetku, nemojte se toliko opirati tom najgorem scenariju - u mašti. Slobodno razradite scenarij, što je najgore što se može dogoditi? Kako ćete se tada osjećati? Proživite to, a onda napišite svoje brige na tom putu do katastrofe u dva stupca. Jedan stupac nazovite "nešto mogu", a drugi "ne mogu ništa". Tamo gdje su brige pod "nešto mogu" djelujte, i to što prije. Napišite strategiju što ćete i kad i kako. Na primjer, brinem se da će se nadređeni ljutiti jer sam zadnjih tjedan dana na poslu radila dosta grešaka. Što možete? Vidjeti zašto griješite? Popravite, tražite savjet kolege, ostanite duže, organizirajte papire, prevedite nešto, popravite računalo... S brigama iz drugog stupca, koje god strategije koristili, mi sami ne možemo uglavnom ništa pa ne trošite energiju na to. Neki se problemi rješavaju, neki samo prožive zahvaljujući onim resursima koje svi već imamo u sebi - imunitetu, sposobnostima, iskustvu, strpljenju, vjeri... - što već kome od nas odgovara.
Linker
19. listopad 2024 17:40