SHUTTERSTOCK
zar je moguće

Trenutak kad sam shvatila da sam možda i ja materijalist

Vjerujem da većina ljudi pod tim pojmom zamišlja ljude koji su usmjereni prvenstveno na stjecanje novca i materijalnih dobara

Protekli vikend je bio baš prekrasno sunčan. Dok sam u vrtu okupanom zlaćanom svjetlošću mela žuto lišće s popločane staze, odjednom mi se u mislima pojavila tako jasna slika jednog paradoksa kojega do tada nisam uopće bila svjesna. Ispričat ću vam o čemu je riječ.

Trošim puno vremena

Od kad sam se vratila s mora, puno mojih akcija usmjereno je na razna čišćenja i raščišćavanja. Istovremeno rješavam sve dijelove stana pokojnih roditelja, iseljavamo preostale stvari obaju sinova u njihove sadašnje životne prostore i generalno sređujem sve kutke naše kuće. Naravno, uz sve ostale uobičajene obveze, sve ovo čini da često osjećam onaj „nemam dovoljno vremena“- osjećaj.

Ove sunčane subote našli smo se s dečkima, snahom i unukom na kavi u kvartu i zatim sam ih „zagnjavila“ da dođu po nekoliko kutija njihovih stvari koje su i dalje stajale u nekadašnjoj dječjoj sobi.

Neke kutije bile su sortirane, ali u jednoj od njih nalazile su se razne male stvarčice za koje nisam znala čije su pa sam ih istresla na stol. „Odaberite čije je tu što.“ -rekla sam im. A oni... na moje iznenađenje jednostavno su zaključili da sve to bacim. „Ali, ali...“- hodala sam za njima dok su odnosili kutije u auto - „Pa barem pogledajte, možda je nešto važno ili neka bitna uspomena. Zar te vaše stvari ne zaslužuju da ih barem pogledate?“ - molila sam kao da sam odvjetnik koji se bori za prava tih stvarčica. No oni su se samo nasmijali i zaključili da ih te sitnice uopće ne zanimaju.

I tako, kad su se odvezli, a ja počela mesti lišće sa staze, u glavi mi je i dalje odzvanjala moja rečenica borbe za prava tih stvari.

I odjednom sam shvatila s koliko pažnje i poštovanja ja zapravo tretiram SVAKU stvar. Za svaku stvarčicu u stanu mojih roditelja (kao i u našem) pažljivo odlučujem što ću s njome napraviti - treba li ju sačuvati, pokloniti, donirati ili baciti. Bacam samo ono što je očigledno za smeće, a na sve ostalo - trošim puno vremena. Jer mislim da svaka stvar to zaslužuje i da ako više nije potrebna nama, sigurno će nekome biti korisna pa je važno baš svaku pregledati, oprati, sortirati, odnijeti.

I tu me onda, poput strelice pogodila spoznaja - pa meni su stvari važnije nego ja sama! Više se borim za njih, nego za vlastito vrijeme, iskazujem im trenutno više poštovanja nego vlastitim potrebama.

I na kraju jedan iznenađujući zaključak: ako toliko pozornosti i vremena usmjeravam na stvari (koje su nešto materijalno), to znači da sam ja zapravo - materijalist!

I taj pojam je za mene odjednom dobio drugačije značenje.

Izgrađen stav

Sigurna sam da o riječi „materijalist“ imate već odavno izgrađen stav. Vjerujem da većina ljudi pod tim pojmom zamišlja ljude koji su usmjereni prvenstveno na stjecanje novca i materijalnih dobara, često pritom zanemarujući posvećivanje obitelji, prijateljima, sebi, unutarnjem miru i radosti. Da su to ljudi kojima je najbitnije steći još (i još) stanova, automobila i sličnog. I možda ste apsolutno sigurni da vi ne spadate u takve.

A što ako je istina malo drugačija? Što ako su zapravo oni koji ne žele baciti nijednu stvar, koji čuvaju sve moguće predmete vezane uz uspomene, koji su zatrpali svoj životni prostor svime što je ‘previše važno ili emotivno vrijedno‘ da bi se bacilo - što ako su oni ustvari istinski materijalisti? Jer su toliko snažno vezani uz sve te (materijalne) stvari da ih ne mogu baciti ili ih se od njih rastati. A mnoge od njih im zapravo samo oduzimaju i troše prostor, vrijeme, energiju i na kraju krajeva - život.

Dok za isto vrijeme (uvjerila sam se kod mnogih ljudi koje poznajem) oni koji su usmjereni na stjecanje novca i nekretnina često ipak uspijevaju pronaći dovoljno vremena za obitelj, druženja i vlastita veselja.

Ne želim ovime naravno reći da bismo stvari trebali bez razmišljanja redom pobacati u smeće, nego da i u ovome, baš kao u svemu, treba naći ravnotežu.

Pa sam tako i ja jučer jednu punu kutiju stvari (s kojima nisam znala što učiniti) odnijela na kraj ulice i stavila ju pored kanti za otpad. Do večeri je bila prazna - stvari su same pronašle svoje nove vlasnike, bez mog angažmana! A mi smo imali jednu ležernu nedjelju:)

Linker
22. studeni 2024 01:10