Lea Brezar produktivna je, entuzijastična i odvažna spisateljica, koja se okušala u self-helpu, poeziji te dječjoj književnosti i romanima. Mama je dvije tinejdžerke, Mie i Jane, sretno udana supruga, iza koje je 22 godine veze (braka nešto manje). Ona je i poduzetnica - vodi tvrtku sa suprugom s kojim (neki bi se zgrozili) dijeli privatno, ali i radno vrijeme te isti ured. Tvrtka je agencija za marketing i odnose s javnošću, a kako je Lea velika zagovornica dharmičkog menadžmenta, prema tim načelima posluje i njena Dhar media. Voli knjige u kojima ju inspiriraju životne priče, voli i popularnu psihologiju i duhovnost, te dugi niz godina radi na sebi iz čega su se izrodile i njene knjige. Očekivano, rado čita, a trenutno je to od Margaret Atwood "Godina potopa". Za sebe kaže da je praktična i da voli izazove. Piše poeziju od svoje 14 godine. Zaljubljenik je u waldorfsku pedagogiju, pa su njene obje kćeri pohađale Waldorfsku školu u Zagrebu. Također, vegetarijanka je više od 12 godina. Njenu obitelj čine i dvije mačke.
Ž: Kako se žena danas uspijeva snaći u svim tim ulogama?
LB: Kod mene je u pitanju isključivo balans. Sve uloge koje igram, u skladu su s mojim bićem. Davno sam prestala raditi kompromise koji mi štete, naučila iz vlastitih grešaka. Biti majka meni je sasvim prirodno. Kada su cure bile male, naravno da su više ovisile o roditeljima, i tada sam se više bavila njima. Kako su odrasle, tako su samostalnije i vole svoj prostor, pa se i u mom životu otvorio prostor za neke druge aktivnosti. Iako, i dalje često provodimo vrijeme, sada primjerice dok putujemo, one čitaju ili slušaju glazbu, a ja pišem. Vođenje tvrtke je posao od 9 do 17 sati, kao i kod mnogih roditelja. Olakotna okolnost je svakako to što uživam u onome što radim.
Ž: Je li teško pronaći vrijeme za pisanje? Koliko vam to znači?
LB: Vrijeme za pisanje za mene je ono kada osjetim inspiraciju. U pauzi za kavu, dok se vozim tramvajem, dok čekam između dogovora… Ili navečer nakon što završi dan, oko 22 sata, uz čaj. Noćni sam tip pa kada pišem roman, zadam si rok i šibam do kasno u noć. Iako sam svjesna rokova, nisam opterećena pa nema presinga da nešto moram. Zapravo, pisanje je moja potreba i nešto u meni me tjera da se u njemu ostvarim.
Ž: Odakle potreba za pisanjem tako specifične literature?
LB: Teorija suvremene psihologije je danas poznata stvar, no bitan je način na koji se ona predočava. Ideje o svijetu u kojem smo odgovorni i možemo se ostvariti mogu se nametati i gurati, a da ne dopru do čitatelja, no primjerice kroz poeziju dirate direktno u srce. Sve što napišem dolazi iz mog osobnog iskustva, ne dociram, prepričavam ono što sam doživjela, jer smatram da je autentičnost iznimno važna.
Ž: Kako biste definirali self-help danas? U čemu je bit?
LB: Self-help je dobar način da poradimo na sebi i promijenimo one obrasce ponašanja koji nam ne koriste. Ako se kontinuirano nalazimo u situacijama koje nas, primjerice izluđuju, vrijeme je da preuzmemo odgovornost, suočimo se i odlučimo nešto učiniti. Kod popularne psihologije danas važna je svjesnost življenja u sadašnjem trenutku te prisutnost u svemu što činimo i to samo iz jednog razloga: kako bi se prestali čuditi posljedicama naših dijela. Ne zato da bismo osjećali krivnju već zato da bi se naučili nositi sa životom kad on nije onakav kakav bismo željeli da bude. U jednoj od svojih pjesama kažem "što mijenjati ne možeš pusti" i smatram da je u toj rečenici sažeta bit self-helpa. Drugim riječima to bi značilo i da se možemo nositi baš sa svime što nam život donese, i s dobrim i lošim.
Ž: Mislite li da to pomaže ljudima?
LB: S obzirom na to da se već niz godina bavim osobnim razvojem te da sam na vlastitoj koži iskušala njegove dobrobiti, naučila sam jednu jako važnu stvar, a to je da je ključ u ponavljanju. U vježbanju. Ponavljanje je majka znanja, zar ne? Ako pročitamo knjigu, odslušamo seminar, imamo jedan na jedan razgovor sa psihologom, ne koristi nam ni jedno od tog ako tu ne uključimo primjenjivost i ponavljanje. Biti praktičan i iskušavati opcije koje se nude pomažu da si olakšamo teške životne periode i da ne odletimo putem egoizma u onim dobrima. Moram reći da sam radom na sebi, uz prirodne metode koje oslobađaju blokiranu energiju izliječila alergiju, stoga sam sigurna da je rad na sebi svakako dobar put.
Ž: Smeta li vas što se u posljednje vrijeme o self-helpu govori kao "prodavanju magle"?
LB: Smeta me ljudska površnost iz dva razloga. Prvi je onaj da smo skloni misliti kako je naš put jedini ispravan te ako nama nešto funkcionira da je to formula za sve. A drugi da smo skloni misliti kako "znamo" i to je sad to. Znanje nije konačna stvar, nije to kupovina cipela pa sad znaš kakve su boje i oblika, ono se mijenja u skladu s iskustvima. Kad se sjetim otkrića "odgovornosti i da time mogu upravljati svojim životom" sjetim se da sam davila sve oko sebe time kako je važno da "progledaju", jer sam bila oduševljena. Nakon prvotnog oduševljenja, zasukala sam rukave i odlučila se zabavljati s radom na sebi. Da bismo mogli upravljati bilo čime moramo očistiti godine nakupljenog nemira, nezadovoljstva i boli. I to se ne postiže afirmacijama. Afirmacijama se pokreće energija, ali kratkotrajno. Rad na sebi uključuje nošenje s posljedicama naših postupaka i svjesnost da nema šanse da smo uvijek sretni. Život je ravnoteža i on je uvijek traži. Stoga nije ni čudno što danas postoje ljudi koji će na self-help odmahnuti rukom i kritizirati ga, potpuno ih razumijem.
Ž: Zašto naši ljudi tako teško prihvaćaju nešto novo?
LB: Ljudi su robovi navika. Jedan je psiholog na svom predavanju koje sam slušala izjavio: "Smrdi, al' toplo je!", čime je pojasnio upravo to. Mi volimo sigurnost. Svaka promjena predstavlja izazov i problem jer je neizvjesna. Tada se od nas traži malo više hrabrosti i još malo vjere, a za to je potreban zanos. Strah nas zanosi u drugom smjeru, ili još bolje zaustavlja na mjestu. No, radeći na sebi i živeći kao poduzetnica naučila sam kako se možemo nositi sa strahom ako prihvatimo da je on ipak samo emocija. Emocija traje dvije minute ako od nje ne napravimo rapsodiju, mislima. Ne napušemo je do neslućenih razina i dovedemo se do odustajanja. Naprotiv, strah ne treba izbjegavati, uzmite ga ruku pod ruku i krenimo se bojati zajedno, ali krenimo. Dajmo si priliku da nas život iznenadi, pa i prepadne kako bi iskusili koliko smo vješti u improvizaciji. Igrajmo se.
Ž: Tko vam je (u tom segmentu) uzor?
LB: Na svakoj sam stepenici svog puta pronašla nekoga koga sam smatrala učiteljem i inspiracijom. Danas se rado sjećam Joganande, Thich Nat Hana, Deepaka Chopre, Caroline Myss, Adriana P. Kezelea.
Ž: Autorica ste nekoliko knjiga, upravo vam je izašla ona pod naslovom "Reci čega se bojiš i ostvari se", po čemu je drugačija od drugih?
LB: "Reci čega se bojiš i ostvari se" je priručnik za putovanje do vlastite svrhe. Svaka moja knjiga je još jedna etapa putovanja do sebe.
U nekoj životnoj dobi skloni smo se preispitivati i zaključiti kako u našim životima nismo učinili mnogo i nismo ostvarili uspjeh. Pa sam se pitala što je to "uspjeh" danas? Niti bogat, biti influencer bez prebijene kune, biti primijećen, biti "in"? Ili je uspjeh leći u krevet na kraju dana i znati da svi oko vas, radi toga što ste učinili danas mirno spavaju, pa onda možete i vi? Tim sam se pitanjima bavila u novoj knjizi. Trudila sam se pojasniti da smo svi jednako važni što god u životu radili. Da ne postoje stvari koje su nebitne. Kad razmišljate o roditeljstvu - to je najvažniji posao na svijetu. I najodgovorniji. Pomoći djetetu da odraste u sretnog i ispunjenog čovjeka, velika je stvar, a danas mnogi roditelji na to odmahuju rukom. U priručniku sam govorila i o vrijednostima koje nosimo u sebi i koje nam život čine takvim kakav je, kao i da kada prihvatimo svoje breme (karakterne osobine, obitelj, životne okolnosti u kojima se nalazite, partnera, posao) - koliko god teško ono bilo, jedino tada možemo ispuniti svoju svrhu. To bi značilo da smo svi rođeni s talentima koji nam u tome mogu pomoći, samo kada bismo shvatili da ono protiv čega se borimo može biti ono što nas uzdiže.
Ž: Što je ono nešto najvažnije što biste rekli da smo usput kroz život zaboravili, a učinilo bi nas sretni(ji)ma?
LB: Biti zahvalni. Biti suosjećajni i stati u tuđe cipele, umjesto osuđivati. Kada bismo si to dozvolili, život bi nam kudikamo bio jednostavniji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....