Počela sam preventivno čak i psovati i galamiti, da ne moram kasnije. Stvar je izmakla kontroli

Vekerica me probudila oko sedam ujutro. Udarila sam po njezinu zvonu kao da je ona navila mene, a ne ja nju. U mjehuru osjećam težinu, ali trpim, lijena sam ustati. A možda to i nije ljenost, još mi se ne da razmišljati. Pomalo se osjećam i krivom, jer nisam od onih koji izlete iz kreveta. Od onih sam koji se izležavaju, minuta, dvije, tri… Odjednom shvatim da ležim na tepihu u nekom polusnu, zapravo kunjam. Žeđ mi je osušila usta. Uzrok žeđi mozak mi još nije osvijestio.

Tada se sjetih, kako smo jučer navečer pokušali umanjiti strah od straha pomoću nekoliko čašica vatrene vode. Ajde, pomakni te drvene noge, glasno si pomažem. Dovedi se u red, govorim si i dalje, teturajući prema toaletu. Volim tamo sjediti. To je moja inspirativna sobica, gdje sam zaštićena od svega. Nakon izbacivanja svih nakupljenih viškova iz sebe, osjećam se donekle bolje. Odlazim do kuhinje i iz pipe popijem vode. Ugledam na štednjaku svježe skuhanu kavu. Strovalim se na stolac i u sljedećih sat vremena popijem četiri, pet, ma zapravo nemam pojma koliku količinu kave, da ne bih slučajno opet zaspala.

Kao na ringišpilu

Strah od straha nastavlja svoju igru. Ne brojim opuške u pepeljari, jer preveniram apstinencijsku krizu koja bi me mogla snaći. Legnem na pod, tvrd i neudoban, da izravnam kičmu. Zatim sklekovi, trbušnjaci, čučnjevi, noge i ruke razletjele su mi se na sve strane. Govorim samoj sebi, tako sestro, tako. Sve to što činiš će te spasiti. Prevencija na prevenciju. Vrti mi se kao na ringišpilu u luna parku. Pomalo sam dezorijentirana od vrtoglavice. Malo fali da mi popijena kava ne počne curiti iz ušiju i nosa. Progutam tabletu za sreću zbog napetosti, jer stalno sam nekako napeta. Nakon nekog vremena tableta za sreću pretvara me u novo biće. Uzimam kuhaču umjesto mikrofona, pa otpjevam par pjesama na sav glas, starih, novih… ne biram repertoar. Moram ih stići otpjevati, jer nikad se ne zna hoću li imati drugu priliku.

Pred ogledalom

Psujem, da ne bih kasnije morala, ako me netko razljuti. Galamim također preventivno, da ne bi možda morala galamiti na susjedu s kata iznad moga, ako je slučajno sretnem kad izađem iz stana. Ta uvijek nešto prigovara i čudno me gleda. Perem se, vrtim tušem, perem usput i kupaonicu, ako dođu nenajavljeni gosti. Preventivno i povraćam. Želim izbjeći onu vrstu povraćanja, koje se inače rijetko zaustavlja bez infuzije. Držim si bukvicu pred ogledalom. Bolje da si sama održim bukvicu, nego da mi je održi nadređeni kada dođem na posao… ako ikada više dođem. Strah od straha me drži na uzdi. Možda i zato više ne odem na posao, jer sigurno će me otpustiti. Razlog se uvijek nađe. Ma ne. Prevenirat ću otpuštanje davanjem otkaza. Tako je bolje.

Guše me stvari

Prevencijom glumim optimistu, iako mi osjećaj govori, kako sve odlazi k vragu. Htjela bih ja da to nije tako, ali oznake su previše vidno istaknute onome tko dobro gleda. Gledam po stanu. Sve je puno namještaja. Guši me toliko stvari oko mene. Baci ga kroz prozor, govorim samoj sebi, inače će ga vrijeme uništiti. Moji će ionako reći kako ništa ne znam sačuvati, održati. Iznenada ponovno vičem, pljujem, prijetim i ljubim se usput u usta u ogledalu. Zatim razbijem ogledalo, jer se može dogoditi da se ono samo razbije, pa da imam sto godina nesreće. Ovako ću imati samo sedam godina nesreće.

Najradije bi pohranila i svoje organe kada bih mogla, ako mi slučajno zatreba transplantacija. Jer, tko mi može garantirati da mi koji organ neće zakazati, da neću obolijevati sve više i više. Kako mi strah od straha nameće svoja pravila, svaka mi rečenica mora biti pažljivo birana, da ne završim u zatvoru. Moram paziti i na remećenje javnog reda i mira. Moram biti stabilna, pametna, društveno podešena. Moram si osigurati životno osiguranje… hoću li stići? Hoću, ako požurim. Morala bih si promijeniti i izgled da me ne prepoznaju ako slučajno osjete potrebu progoniti me, optužiti me za nešto. I to želim izbjeći, jer dok mi ne dokažu krivnju strah će slomiti svaku želju za obranom.

Ljubav, bolest, krivnja, prljave noge, budući i bivši, susjedi… jebeno vrijeme, ide pa ide, nekako mi se čini usprkos svih mojih prevencija, uvijek protiv mene. Čini mi se da je sve u rasulu, i uživo i online. Rascjepkano. Nikako ne valja i ništa nije u redu, iako mi prevencija govori da je sve u redu i da će biti sve u redu. Uporno pokušavam primijeniti onu pučku, bolje spriječiti nego liječiti. Ako moje preventivne mjere nisu dobronamjerne prirode, nadasve humane, onda ne znam čije su? Ne želim besciljno lutati ulicama, gledajući u izloge, živjeti od kolekcije do kolekcije, bez uvida kakva kolekcija stiže prije nego je ugledam u dućanu.

Pretjerivanje

Kad sve zbrojim, želim živjeti ispred vremena. Može li to itko? Naravno da ne može, jer svako pretjerivanje nije spasenje nego uništenje. Prevencija je uvijek dobro došla, dok je u okvirima normalnog. Kad izmakne kontroli ona postaje hipohondrijskog karaktera. Meni je prevencija očito izmakla kontroli. Zato živim u strahu od straha. Povukla sam samu sebe za kosu i rekla, pretjeruješ ženo! Živi da bi mogla prevenirati, umjesto što preveniraš da bi mogla živjeti.