Mnogi ljudi ostanu zarobljeni u fazama vlastitih života, naivno smatrajući da je bivati u tim istim fazama bilo nešto što se zove samom biti njihova života.
 Getty Images/iStockphoto
životne promjene

OK je prihvatiti da neke stvari više nisu ok, pitanje je samo jesmo li za to sposobni i koliko je teško

Činjenica je da se u životu svakoga od nas konstantno puno stvari mijenja. Mijenjamo se sami, mijenjaju se ljudi oko nas, gubimo voljene, dobivamo druge koje ćemo voljeti. Nikoga isto, svih različito. Izmjenjuju se razdoblja u kojima nam se vlastiti život čini potpunim, s onima u kojima nam sve oko nas djeluje kao pustoš. I mislim da tu nastupa najveći dio problema.

Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog

Nedavno sam bila s dugogodišnjom prijateljicom na kavi. S prijateljicom s kojom su kave uvijek bile urnebesna kombinacija veselja, radosti, dijeljenja tuge, inspiracije i svega što bi jedan susret s nekim u idealnom svemiru mogao sadržavati. Takve susrete dijelile smo dugi niz godina i smatrala sam ih svojim osobnim bogatstvom. Onim nečim što znaš da je tvoje, čime se ponosiš i što u konačnici smatraš jednim od svojih uspjeha. Toga dana s kave sam otišla prazna i umorna, pitajući se što se to i kada promijenilo. Kada su naši razgovori počeli podsjećati na izvješća o događajima koji su se dogodili u razdoblju od prošle kave, kada smo prestale dijeliti vlastite slabosti, kada smo se prestale jedna drugoj povjeravati i dopustiti da se riječima i prisustvom međusobno osnažujemo.

Kada je stol za kojim sjedimo postao toliko dugačak da se više ni mislima ne možemo dotaknuti?


Ukratko, kada smo i zašto postale stranci?

Nijedan odgovor nije potpuno točan, a ni potpuno pogrešan. Jednostavno se dogodio život. Nastavio je sa svojim kretanjem i onda kada više nismo bile u prilici svaku večer sjediti u omiljenom pubu i filozofirati o njemu. Opustošena prazninom koja me dopratila s te kave, počela sam razmišljati o tome tko je kriv, zašto se to događa, razmišljam li ja možda o nekim stvarima malo previše, ili u životu odraslih ljudi to treba izgledati baš tako?

Više biti vezan za činjenicu da oko sebe imaš ljude, nego za njih same, s područja srca uzdignuti se na područje racia i naučiti prihvaćati da se s godinama stvari mijenjaju i poprimaju drugačiji izgled.

Jer što će nam ostati u životu ako prihvatimo da su se neke stvari u našem životu promijenile? Ako priznamo da više nisu kao što su nekada bile? Ako sami sebi kažemo da ljude koje smo nekoć silno voljeli, sada više i ne volimo toliko? Ako sami sebi priznamo da naša potreba za njima više nije kao što je nekada bila? Ako prihvatimo i ta neka razdoblja tišine i osjećaja usamljenosti? Je li to pravi put? Je li pravi put voditi se iskrenošću prema samome sebi ili svake godine ulagati sve više vlastitih sredstava za građevni materijal koji nam je potreban da bismo u životu održali sve onako kako bi trebalo, trudeći se da se ništa bitno ne promijeni, dok se sami ispod svih tih naslaga ne smanjimo toliko da više ni sami sebe ne uspijevamo pronaći.

Činjenica je da se u životu svakoga od nas konstantno puno stvari mijenja. Mijenjamo se sami, mijenjaju se ljudi oko nas, gubimo voljene, dobivamo druge koje ćemo voljeti. Nikoga isto, svih različito. Izmjenjuju se razdoblja u kojima nam se vlastiti život čini potpunim, s onima u kojima nam sve oko nas djeluje kao pustoš. I mislim da tu nastupa najveći dio problema.

Čovjek je biće koje se voli vezati. Više od ičega voli se vezati za osjećaj koji je imao, Negdje. S nekim. Nekada. Tada. Ili sada. Ne želi to razdoblje zamijeniti onim u kojem se neće osjećati tako. Bez nekoga. Negdje drugdje. Jednom.


Ljudi se mijenjaju i to je ok

Mnogi ljudi ostanu zarobljeni u fazama vlastitih života, naivno smatrajući da je bivati u tim istim fazama bilo nešto što se zove samom biti njihova života. Istina je da je suština našeg života protkana u promjenama koje nam se događaju. Promjenama koje je izuzetno teško prihvaćati, jer ruku na srce, cijeli život živimo na način da nešto čuvamo, krpamo, zadržavamo takvo kakvo je, jer ono nepoznato nije poželjno i ne znamo kakvo mu je lice.

Ipak, isplati li se ostati vezan za nešto što je prošlo? Isplati li se zavaravati samoga sebe da i dalje imaš nešto čega odavno nema, skrivajući od samoga sebe onu prazninu koja je sve dublja i dublja?

Razmišljajući o svom odnosu s prijateljicom, ali i o onom s nekim drugim ljudima iz svog života, shvatila sam da ništa nije više ok nego priznati sam sebi kako stvari zapravo stoje. Ne skrivajući se pritom iza nekog osjećaja vlastite krivice jer se tako osjećaš.

Shvatila sam da je jednostavno ok dozvoliti praznini da zamijeni mjesto nekoga tko je nekada bio dio tebe.

  • Da će praznina koja zamijeni mjesto te osobe biti kratkotrajnija od one koju ću osjećati svaki put kad se budem pretvarala da je naš odnos isti kakav je bio i pripisati taj osjećaj tome da mi se opet nešto krivo učinilo.
  • Da jednostavno nitko nije kriv.
  • Da je ok da se ljudi mijenjaju i da je ok da nam ne mogu svi biti sastavni dio života, kao ni mi njihovog samo zato što smo/su to nekada bili.
  • Da odnosi iz korektnosti i odnosi iz ljubavi nisu i nikada neće biti ista stvar.
  • Da je jedno od najvećih umijeća u životu znati otpustiti i pripremiti se na nešto novo.
  • Da nema boljeg osjećaja od onog kada si iskren prema samome sebi i prestaneš smatrati da si time što si prema sebi iskren, okrutan prema drugome.
  • Da je ipak možda bolje sudjelovati u vlastitim promjenama, nego ih sa strahom promatrati iz daljine.
  • Da je uvijek ok i ispravno ono što osjećaš unutra. Koliko god godina imao.
  • Da je jedino tako moguće ponovno pronaći. Ono nešto. Onog nekoga. Ono negdje.



Janu i njezine tekstove možete pratiti i na njezinom blogu 33 etc.blog, Facebook stranici @33 etc. i Instagram profilu @jana_33_etc

Linker
20. studeni 2024 16:47