Nije mi bilo jasno zašto bi osoba na poziciji moći željela posramiti nekoga na takav prizeman način?

Piše: Iva Mioč, vlasnica bloga Znaš li tko si?

Radila sam kao studentica u jednoj firmi i pored svog redovnog posla, prihvaćala dodatne zadatke za Odjel marketinga. Oni naravno nisu bili financijski vrednovani. Smatralo se to ulaganjem u budućnost. Iluzornu mogućnost da ću, jednom kada diplomiram, ostati u firmi na poziciji koja me uistinu i zanimala. Moji izvanredni zadaci bivali su sve češći i kompleksniji, no ja sam ih radosno prihvaćala. Oduvijek sam voljela izazove u domeni onoga što sam htjela raditi. Moje su prezentacije i analize završavale na raznim sastancima, isprezentirane od svih osim mene. Neka - pomišljala sam. Doći će i moje vrijeme. Smatrala sam to potvrdom onoga što sam intuitivno osjećala - da ću u onome što sam planirala raditi, biti odlična.

Val razočarenja

Jednom prilikom dobila sam novi zadatak. Iza osmosatnog radnog vremena, jurila bih kući i (besplatno) radila na novom projektu. Perfekcionistički nastrojena, radila bih neumorno sve dok ne bih osjetila onaj intuitivni blagoslov u vlastitim grudima. Kada sam nakon nekoliko dana završila projekt i poslala ga nadređenima, osjećala sam mir. Njega osjećam kada uistinu znam da sam dala sve od sebe. To objektivno ne mora biti dovoljno drugoj strani, no u datom trenutku, to je najbolje od mene. Vodila sam se već tada onom - ne mogu dati ono što nemam. No imala sam mnogo već tada, to sam znala.

Dva tjedna poslije, ismijana i (samim studentskim statusom) marginalizirana, dobila sam neuobičajen poziv na sastanak koji je bio povezan s mojim projektom. Poziv je došao od samog direktora. Bila sam pomalo zbunjena. Iako je projekt bio namijenjen za njegove oči, dotična koja me ismijala, u mojim je očima bila njegov glasnogovornik, a u izostanku njegove reakcije, zaključila sam da ih veže ujedinjeni stav spram moje nedovoljnosti. Što se događa, pomislila sam? Neiskusna i pomalo uplašena, sjela sam u salu za sastanke na kojem je prisustvovalo nekoliko, meni nepoznatih, ljudi. Razgovaralo se o temama koje sam obradila u svom projektu, a zatim je taj isti direktor iznio moje ideje na stol. Prilikom izgovaranja svake, pogledao me potvrdno blago kimajući glavom. Iako sam pomišljala da mi se priviđa i da je 'slično razmišljanje' samo velika koincidencija koja me oduševljavala, danas mi je sasvim jasno da je moj projekt prošao fazu ismijavanja, ali je u konačnici došao u ruke onoga kome je i bio namijenjen. A očito i potreban. Prezentacija ideja jedne studentice ne ide u prilog velikim igračima, no uvažavanje mog rada, rijetkost je koju sam ipak doživjela kroz neuobičajen poziv na sastanak, banalno kimanje glavom i prešutno odobravanje između redaka.

Zašto sam se ovog uopće sada sjetila?

Kopajući arhivu na svom laptopu, naletjela sam na stare slike, ali i projekt koji sam tada radila. Razgalila me razina dosjetljivosti i razmišljanje izvan okvira koje je bilo vidljivo na svakoj stranici mog rada. Osjetila sam potrebu reći toj mladoj i ambicioznoj Ivi - bravo! Ne zbog sadržaja ispisanog u prezentaciji koja je postala dio mog i tuđeg zaborava, no zbog činjenice da unatoč 'napadu' navodno kompetentnije osobe - nije ustuknula pred vlastitom intuicijom koja je, i kada drugi to nisu, ustrajala na osobnoj valorizaciji vlastitog truda, želje i ambicije da kreira.

No, kako to obično biva, s vremenskim odmakom i privilegijom gledanja unatrag, mudrije razaznajemo obrise ljudskosti koja ponekad izostaje, ali na tu se učestalu pojavu više i ne ljutimo. Uredno složimo nove lekcije u džepove i s njima se mudrije dalje krećemo. Moje su stale u tek nekoliko redaka, a glase:

• Poniziti vas nikada neće osoba koja zna više od vas.

• Poniziti vas nikada neće osoba koja je sigurna u sebe i svoje znanje.

• Poniziti vas nikada neće osoba koju ne zastrašuje tuđi potencijal.

• Poniziti vas nikada neće osoba koja je gladna učenja i razvoja, a ne čuvanja uhljebske stolice.

• Poniziti vas nikada neće osoba koja rado dijeli svoja znanja.

• Ponižavanje nikada ne donosi neku vrijednost. Kako poniženoj strani tako ni akteru tog djela.

• Nitko vas ne može poniziti ako sami sebi to ne učinite.

Tog sam dana osjetila duboko u grudima da je percepcija mene i moje vrijednosti, moj unutarnji posao - a ne procjena prepuštena drugima. Kao pravoj štreberici, nije mi promaknulo zapisati i najvažniji zaključak s predavanja koje se tog dana odvijalo na temu 'kvalitete mentorstva'.

U mojoj mentalnoj mapi zauvijek će stajati bilješka:

Mentorstvo je poput roditeljstva. Ponekad zapadne i one čija je tragična nedoraslost najbolnija za dijete. Takav je roditelj rijetko svjestan svog lošeg performansa.

Ivu možete pratiti i na Instagramu.