Naša poznata glumica otvoreno o borbi s ADHD-om: Lijekove ne uzimam, pobjeđujem ga drugim alatima i to djeluje!

Buga Marija Šimić Milošev (30), operna pjevačica, glumica, umjetnička direktorica kazališta Mala scena, uskoro i mama, iznimno je osviještena mlada žena koja hrabro javno govori o poteškoćama sa zdravljem. Njezina poduža javna objava prije nekoliko godina o dijagnozi ADHD-a otvorila je put većem razumijevanju osoba koje se nose s poteškoćama koncentracije, pažnje i mentalne raspršenosti, a otvoreno i često govori o tome koliko je važno potražiti pomoć.

- Ljudi jako teško traže pomoć. Ne samo vezano uz mentalno zdravlje. Puno ljudi me pita kako ja to sve uspijevam sama - podijelila je Buga Marija na svojim društvenim mrežama. No, kaže, to su dva mita. Ima podužu listu pomagača, ljudi koji su joj svojim savjetima pomogli i rado ih dijeli svima kojima su potrebni, a ima već i šest godina kako je krenula na psihoterapiju.

- Kroz psihoterapiju sam naučila da kad promijeniš jedan aspekt života, promijene se i ostali. Ono što se najviše promijenilo je moj kapacitet živčanog sustava, da tako kažem. Kad se dogode nekakve situacije koje su me prije jako izbacile iz takta, sada mirno kroz njih prolazim. Zato sam i krenula na psihoterapiju jer sam se osjećala pogubljeno i u jednom trenutku više nisam mogla primiti kritiku, a moja osnovna profesija je operno pjevanje, potom i gluma - obje su otvorene kritikama. Uz to sam i javna osoba, stalno izložena i svatko ima pravo na mišljenje o meni. S tim se jednostavno više nisam mogla nositi, imala sam i fazu gubljenja glasa. To sam povezivala s vlastitom vrijednošću i svojom projekcijom budućnosti. Česta je ta faza ‘što sada‘ nakon završetka fakulteta ili škole. Pogotovo mi u umjetničkim poslovima imamo viziju da ćemo odmah uletjeti u projekte, ponude će stizati, svjetska karijera... Ono što mi je psihoterapija dala su alati kako se samoregulirati, nositi sa stresnim situacijama, promijenila se percepcija sebe i drugih prema meni, što je utjecalo na poboljšanje odnosa, i prema sebi i prema drugima.

DARKO TOMAS CROPIX

Imala sam sreće sa psihoterapeutom, prošla sam jako puno vrsta terapije, krenula sam s KBT-om i vrlo brzo imala rezultate. Potom sam počela istraživati različite smjerove psihosomatske terapije. Vrlo sam otvorena osoba i nisam se ustručavala reći da trebam pomoć s obzirom na to da si sama nisam mogla pomoći. Ne znači da ti terapija ne odgovara ako ti ne sjedne jedan terapeut. Ima jako mnogo različitih terapija, ne odgovara svaka svakome, ali svatko za sebe može naći odgovarajuću pomoć. To je kao opera. U operi ima toliko puno žanrova pa kad si čuo jednu operu, to je kao da si čuo jednu pjesmu i kažeš ja volim ili ne volim glazbu. Tako je i s terapijom.

Terapijske alate ugradila si u život i koristiš ih u svakodnevnoj komunikaciji. Koliko ti je to olakšalo život?

Nekada i ne shvatiš da se promijenilo dok se odjednom ne nađeš u istoj situaciji pa shvatiš da si drugačije reagirao nego ranije. Psihoterapija mi je pomogla i otvorila vrata učenju o psihologiji. I zbog posla kojim se bavim počela sam ići na razne edukacije. Kazalište za djecu je posebno sklizak teren, moramo biti svjesni ogromne moći koju imamo, kakve poruke šaljemo djeci. Djeca uče modeliranjem i ono što vide u kazalištu usvajaju i prenose dalje. Svjesna sam te odgovornosti, zato mi je bilo bitno sve metode i principe koje sam naučila ne samo primijeniti na privatni život nego prenijeti i na djecu. U Maloj sceni u svaku predstavu uključujemo psihologa ili pedagoga i sociologa ili sve troje da nam verificiraju predstave koje radimo.

Kad sada pogledaš unazad, što je to bez čega možeš, a mislila si da nećeš moći?

Najviše što sam ostavila iza sebe je ispunjavanje vremena, brzina. Nisam dovoljno spavala, nisam jela i stalno sam imala potrebu biti s ljudima, ispunjavati svoje vrijeme da budem korisna. Biti sama sa sobom bilo mi je teško. I danas to još radim, ali u puno manjoj mjeri. Sada se više odmaram, puno manje su moji dani jako hektični, ali u usporedbi s time kakvi su bili, za mene i u mojoj percepciji su puno sporiji.

DARKO TOMAS CROPIX

Funkcionirala sam kad je netko drugi organizirao moje vrijeme i davao mi zadatke i rokove. To je ta neka određena razina stresa koja je nama s ADHD-om potrebna. Kad sam izašla iz tog strukturiranog sustava (roditelji, škola, fakultet) i kad sam preuzela Malu scenu pa postala odgovorna za strukturu, postavljanje rokova, stvari su se počele raspadati. Na primjer, ne bih stizala odgovoriti na mailove, imala sam problem s neredom (klasični ADHD-ovski nered koji nije onog tipa lijen si, već je to nama zaista zadatak koji ne uspijevamo riješiti), bila sam preplavljena. Jednom smo u uredu nešto pričali, kolega mi je rekao: "Joj, Buga, opet si zabrijala", na što sam mu odgovorila: "Ma daj, to ti je ovaj moj ADHD". I kako sam to izgovorila, tako mi je došla misao - što ako je stvarno ADHD? Upalila mi se lampica, krenula sam čitati, otišla sam na testiranje, dobila dijagnozu ADHD-a. Lijekove sam odbila. Taj dan sam napisala javnu objavu o ADHD-u.

Tu se otvorio svemir?

Tako je! Mnogi su se pronašli u tome, povukla sam masu mladih, starih, mama s djecom… Svjesna sam da imam doseg, platformu koja nije velika, ali postoji. Odlučila sam je koristiti za dobre stvari. Meni je u tom trenutku bilo lakše, objasnilo mi je mjesto u svijetu te sve stvari koje nisam razumjela, neshvaćala zašto ne razumijem, zašto ne mogu, a osjećaš u sebi da bi mogao, da imaš potencijal, ali ne uspijevaš. A onda shvatiš - to je ADHD. Nije se to tako vidjelo, a i prije dvadeset godina o ADHDu se govorilo samo u kontekstu nemirnih dječaka koji ne mogu sjediti na miru u školi. Problem je i to što i ekrani jako utječu na razvoj mozga i pridonose manjku koncentracije, pa se ADHD teže prepozna. Uza sve to, ADHD ima puno simptoma koji su povezani s drugim stanjima. Primjerice, savjetuje se provjeriti štitnjaču prije zaključne dijagnoze jer se poremećaj štitnjače manifestira kao ponašanje, sličnost s ADHD-om ima u jednom dijelu i autizam, anksioznost i depresija. Potrebne su detaljne pretrage, Tova test je prvi, i potom otići stručnjaku. Nažalost, to je teži dio budući da dio liječnika ne želi dijagnosticirati ADHD odraslima jer ne vjeruju da je moguć, iako u 67 posto slučajeva ADHD ostaje i nakon puberteta. S druge strane mnogi još uvijek relativiziraju stanje riječima "pa i ja nekad zaboravim ključeve". Da, ali meni se to dogodi sedam puta dnevno.

Kako si pomažeš?

Imam cijeli set alata. Primjerice, za pospremanje je odlična Adrijana iz Organizacijske ordinacije koja radi s osobama s ADHD-om. Organizirala mi je prostor tako da sve ima svoje mjesto. Također puno pomaže Google kalendar, virtualni asistenti i brojni alarmi. Ako imam predstavu popodne, ujutro pogledam kalendar i svejedno ću postaviti alarm sat prije jer bi se moglo dogoditi da zaboravim. Isto tako jednom tjedno imam body doubling, nađemo se nas dvije jako dobre prijateljice i kolegice pa četiri sata radimo zajedno. Cijela moja ekipa sada zna kako trebaju komunicirati sa mnom, da me treba podsjetiti, napisati mi mail ili poruku.

Bi li i lijekovi tako djelovali?

Navodno super djeluju ljudima koji rade u firmama s određenim radnim vremenom jer lijekovi djeluju šest do osam sati i jednostavno smanje buku u glavi. Lijekovi pomažu u koncentraciji, ali ja ih ne uzimam jer za sada moji alati samopomoći funkcioniraju dobro. Društvene mreže tu su jako dobre, isprobam i vidim kako meni djeluje pa savjetujem dalje. Drugi razlog zašto ne uzimam lijekove je i to što u mom poslu nije potrebna tišina u glavi, dapače taj asocijativni niz koji je kod ADHD-a inače potpuno sulud za kazalište je super. Improvizacija je prednost za predstave i za poduzetničke projekte.

Savjetuješ li i drugima da se uključe u grupe na društvenim mrežama. Ne samo oni s ADHD-om, svi se u nekom dijelu života nađemo pogubljeni i želimo da nam bude bolje. Osjećaš li se dužna ponuditi drugima ono što je tebi pomoglo?

Apsolutno! Treba dijeliti savjete. Jako puno sam i ja naučila iz društvenih mreža, TikToka, Instagrama. Još uvijek jako malo ljudi otkriva da imaju ADHD. Meni se često javljaju ljudi i pitaju za pomoć. Mislim da je velika stvar slušati sebe i testirati svaku metodu ili alat za samopomoć po principu ovo mi paše, ovo mi ne paše, ovo funkcionira ili funkcionira djelomično i sl. Ono što je meni jako puno pomoglo u vezi s ADHD-om je spajanje navika. Ako želiš uvesti novu naviku, spoji je s nečim što voliš raditi. Primjerice, ako gledaš neku seriju, vježbaj istovremeno dok je gledaš. Ili, ako već skrolaš TikTok, onda se prošećeš i opereš zube. Nije to neka dobra navika, skrolati TikTok, ali spojiš nešto što već radiš s nečim što bi htio raditi i tako se nova navika brže i lakše primi. Također mislim da ljudi griješe kad idu na velike promjene pa odustanu. Već i male čine veliku razliku. Recimo, ja ne mogu slušati online predavanja dok sjedim. Isključit ću kameru i dok slušam, napraviti nekoliko vježbi. Ključnu promjenu donijelo mi je i hodanje. Uvela sam hodanje svaki dan, kao i pauze između aktivnosti jer sam primijetila da se ne mogu odmah prebaciti s jedne aktivnosti na drugu. Pješačim svaki dan pet kilometara od kuće do posla i nazad. Ljudi mi kažu da ne mogu toliko hodati. Ali ne moraš, dovoljno je i da hodaš jednu tramvajsku stranicu. Uvedi jednu voćku dnevno, ne trebaju ti neki veliki ekstremi.

Prvo mi zahvale, pa kažu da tek sada razumiju ADHD. Mame me znaju pitati kako sam se osjećala u školi ili me pitaju gdje sam se testirala. Uvijek ih uputim stručnjacima. Pitaju i za podršku, je li moguće živjeti normalno i funkcionirati u društvu i kako sam ja to postigla...

Jesi li imala poteškoća u sklapanju odnosa?

Upravo je obrnuto, mješoviti tip ADHD-a koji ja imam odlikuje otvorenost. Puni smo energije, glasni, što nekim ljudima ide beskrajno na živce, ali uglavnom nekako se uvijek nađemo u centru. Ja sam uvijek brzo sklapala prijateljstva, uz određenu vrstu naivnosti svima vjeruješ, sa svima si odmah dobar. Sada učim da ne moram svima biti super, ne moraju mi svi biti prijatelji i to je u redu. Učim postavljati granice.

Spominjala si voće, jesi li nešto promijenila u prehrani?

Ono što je s ADHD-om specifično je potreba za šećerom. Mozak jako puno troši, treba nam taj dopamin pa odatle i žudnja za šećerom. Pokušavam ga smanjiti.

Buga i Matej vjenčali su se ovog ljeta, a uskoro će postati roditelji

NEJA MARKICEVIC CROPIX

Suprug Matej pa roditelji. Imam i trenericu NLP-a s kojom radim. ADHD-ovci rano nauče reći što se od njih očekuje. Zna biti dosta neugodno kad nekom kažeš što ti sve prođe kroz glavu pa mi od malih nogu vrlo dobro hvatamo signale što tko misli, kako shvaća i ne shvaća. Ja sada mogu reći bez ustezanja kako sam i kako se osjećam. Naučila sam nove komunikacijske alate i zrelija sam. Taj dio još učim, da kažem ‘u mojoj glavi je to ovako‘. Terapija mi je pomogla da formuliram riječi i to mi je donijelo apsolutni osjećaj slobode.

Kako se uzemljuješ, imaš li potrebu stati?

Da, recimo samo da se ‘zonautam‘. Prije sam se znala hipnotizirati ekranima. Kad uključim TV, ništa sa strane ne čujem. Odmalena je tako i to je bio jedan od prvih simptoma ADHD-a. To je bio neki moj način da se odmorim. Sada mi je to hodanje. Matej i ja imamo i dva psa pa smo redovito u šetnji. Pješačenje s posla i na posao mi je ritual. Također, trudim se ujutro ne pogledati mobitel, već zajedno pijemo kavu. Vožnja me opušta, jako volim voziti, vozim i kombi Male scene kad idemo na gostovanje.

Kakva će biti Buga u tridesetima?

Buga u tridesetima puno će više stvarati nego što će reproducirati, u smislu da će biti više iza pozornice, a puno manje na njoj i tome se jako veselim. Pripremam pet premijera u Maloj sceni. Režiram operu za bebe u koprodukciji sa zagrebačkim HNK, dovršavam Antigonu za odrasle. Voljela bih se i više fokusirati na osvješćivanje, edukaciju, važnost glasa i malo drugačiji pristup umjetnosti. Ostvarit će mi se želja da postanem mama. Volim izazove i otvorena sam za sve. Želim u tridesetima biti i u Plesu sa zvijezdama i voditi Euroviziju