‘Ma trebaju mi samo doznake...‘ Ljudi koji idu preko reda vs mi koji čekamo kao budale

Moja majka se dosta lomila oko imena koje će mi dati, na kraju je ispalo najmanje kreativno ime, tzv. najmanje zlo, ali s godinama mi je sve jasnije da me komotno mogla nazvati Murphy ili People pleaser. Više bi dalo do znanja ljudima s kim imaju posla nego obično Ana (iako, volim svoje ime).

Davno sam naučila da ako stanem od dva reda na blagajni u onaj kraći, da ću sigurno čekati dulje. Nije pomoglo ni to saznanje jer sad kad namjerno odem u dulji opet se nešto dogodi i bude beskrajno dugo. Kad su blagdani ili godišnji odmori ili obična nedjelja je najbolje vrijeme za biti bolesna ili ići veterinaru. I tako u krug te me više ne iznenađuje ništa i trudim se minimalno sekirati oko stvari koje ne mogu promijeniti.

Tko je zadnji?

Tako ja jučer dolazim u ambulantu svoje doktorice opće prakse koja, naravno, odrađuje dupli posao jer je kolegica iz susjedne ambulante na godišnjem. Trebala sam pregled, nisam ovo mogla riješiti mailom i računala sam da ću nešto čekati. I ok, znala sam i da ću dobiti bolovanje s obzirom na stanje pa rekoh, ok, mogu nešto malo pričekati.

S obzirom na temperaturu i umor, nisam se nacrtala ranom zorom jer tijelo se bori i spavala sam do kasnih 7 i nešto. U ambulantu sam došla oko 9:30, sjela, a ispred mene je bilo 4 ili 5 žena. I dobro, jasno mi je da ću čekati, ali stići ću sve prije pauze koja je u 10:30.

Kako sam sjela nasuprot vrata na kojima piše velikim slovima MOLIMO, NE KUCATI! tako mi je bilo jasno da će sve uskoro otići u tri materine. Em odrađuje duplu brojku ljudi, em većina tih kuca na vrata.

Odgojena sam da pitam tko je zadnji i da čekam svoj red. S obzirom na temperaturu u kojoj jesam sad već treći ili četvrti dan, zaboravila sam to pitati, ali kucala nisam. Niti bih.

Kako su ulazili novi ljudi nakon mene tako su krenuli preko čekaonice odmah na vrata doktorice i udri kucati.

Ja, temperaturna i samo želim što prije pod tuš i u krevet, rješavam Duolingo i smijem se u sebi što jer sam glupa jer ne kucam, to i zbog svih koji izvlače van klasične adute poput: „Samo trebam (umetni po izboru)“, „Samo da pitam xy „, „Ja sam od doktorice na GO“.

I sve kao istrpim, rekoh, vidjele su me da sam došla, njihova sam pa valjda će me primiti prije pauze, a ne me pustiti da čekam još pola sata. Klinac, Ana moja. Neposredno prije pauze ulazi zadnja gospođa koja je bila prije mene i kao u sudačkoj nadoknadi ulijeće istovremeno odmah s ulaznih vrata ambulante potpuno novi igrač u igru i na laktove direktno k doktorici. Ni dobar dan, ni tko je zadnji, niska okruglasta žena crne kose u žutoj majici uletjela je unutra kao da joj život ovisi, a nas u čekaonici tko je*e.

U taj tren, sudačka nadoknada je na isteku, pauza je krenula ima već 7-8 minuta i dolazi još jedna osloboditeljica! Stane na vrata i dere se sestri da ona samo treba doznaku (iako ju je naručila ranije i bila je spremna, sve i jedna doznaka postoji u sustavu e-građani koji nije novotarija od početka godine i ako ga ne znaš koristiti ima da te bude sram, tim više jer si odrasla osoba u četrdesetima).

Izlaze sve tri, jedna za drugom, ja ostajem sama s njih novih troje kojima sam u međuvremenu rekla da ja ulazim iduća jer čekam više od sat vremena. Kreće pauza do 11, a ja rasturam Duolingo dok mene rastura temperatura.

Dok učim francuski, tipka mi mama da zašto sam glupa i čekam, zašto ne kucam, zašto si to radim. Naravno, opet sam ja kriva (i jesam), a ne svi i sve one koji su ušli prije reda, a nisu im crijeva visjela van utrobe.

Sat i skoro pol nakon „Samo ovo, samo da pitam samo *umetni po izboru*“ ulazim, dobivam dijagnozu za koju sam, nažalost, znala unaprijed, uzimam doznaku i uputim se ka ljekarni vrteći si kako sam upravo potrošila 2 sata, odnosno potrošili su mi jer se nisam znala izboriti za sebe, a oni jesu. Lijepa lekcija rekla bih, kad taj izbor za sebe nije uvjetovan najobičnijim kućnim odgojem (nedostatkom istog) i činjenicom da nismo sami na svijetu. Nije mi problem čekati ako je ispred mene pet ljudi i došli su prije mene, zbog čega god da su došli. Ali ovi ‘samo“ koji svaki put uzmu 2-3-5 ili 10 minuta nama koji čekamo, e to je stoka neodgojena. Da sam pokucala, Murphy bi se sigurno javio i sestra bi se izderala na mene da zašto kucam ako piše da ne kucamo. Dogodilo mi se već i jbg, lijepo piše na vratima, a davnih dana sam naučila čitati s razumijevanjem.

Nisam kucala, pustila sam sve da se izdovolje i namire prije mene iako mi je bilo beskrajno neugodno i bila sam u bolovima. Zašto? Jer ne samo da sam predobro odgojena nego i zato što gledam da će možda meni nekad trebati da idem preko reda, da je tom nekom drugom možda sad teže nego meni (iako sumnjam s obzirom na stanje) i zato što racionaliziram i opravdavam druge, a ne bih trebala. Nije to samo Murphy kako sam rekla na početku, to je people pleaser u meni koji se uvijek trudi izbjeći konflikt (da se ljudi ne svađaju pa da ne bude još veće sranje) i da ljudima oko mene bude bolje nego meni samoj. Opet krivo oboje. Jer, niti oni ne misle na mene (nažalost realnost u današnjem svijetu, gdje se njeguje pojedinac, a ne zajednica) niti će zbog konflikta i svađe biti gore nego će biti bolje i izborit ću se za sebe, svoje granice i možda i druge naučiti da ne ulaze preko drugih na laktove.

Vjerujem da sam majka da bih za vlastito dijete bila gora od gospođe u žutoj majici. Jednom kad to bude, bit ću zlatniji lakat od Asanovićevog jer očito će u čekaonici biti uvijek dežurnih budala koji misle na druge.

Do idućeg puta, budite pristojni, poštujte druge, ali nemojte biti otirač za cipele.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.