Srušila sam se na podu kupaonice, gušila se, borila za dah, bolovi u prsima bili su stravični. Tijelo mi je tad reklo DOSTA!

Te jeseni probudila sam se na podu kupaonice, negdje između tuša i wc-a. Imala sam ogrebotinu na čelu i nisam se sjećala ničeg osim da sam došla s posla, sjela na wc i nakon toga blackout. Tjednima sam hendlala više toga paralelno, sve pješice, na različitim stranama grada (jedan posao Dubrava, drugi Buzin, kuća Črnomerec, faks Filozofski). Naizgled je sve bilo ok, ali eto, tijelo je pokazalo da nije.

Pravila sam se da je sve ok

Ne znam jesam li se baš onesvijestila ili samo klonula na koju sekundu/minutu, jer ako i jesam to mi je bilo prvi i jedini put u životu. I onda sam živjela sama, u svom prvom samostalno iznajmljenom stanu. Nisam imala ni mačku ni nikog da uleti. Obrisala sam čelo, idući dan na poslu slagala da je bilo u žaru borbe s novim dečkom, a zapravo je bila daska za peglanje koja je stajala pored wc školjke i koju sam, potpuno iznemogla okrznula glavom dok sam padala gologuza na kupaonske pločice. Pravila sam se da je sve ok. Nisam previše pridavala tome pažnju sve do jednog puta nekih godinu ili dvije kasnije kad sam se trebala naći na kavi s mamom, usred grada, tamo kod Uspinjače i ja se nisam mogla pomaknuti. Ruke su mi bile zalijepljene uz tijelo, suze su mi tekle nemilice i ja riječ nisam mogla izgovoriti. Posjela me tamo, na terasu s kolačima, među ljude, ja se nisam mogla pomaknuti, spojila sam se sa stolcem koji je kao odskakivao u ritmu mog prebrzo pumpajućeg srca. Suze su tekle, ništa konkretno se naizgled nije dogodilo osim da sam pucala i očito nešto generalno nije bilo u redu. Kad je ta oluja prošla, otišle smo dalje, mislim da mi je i nudila neku tabletu, ne sjećam se jesam li ju prihvatila ili sam je, u svojoj maniri, odbila jer ne trebaju meni lijekovi, mogu ja sve sama, i karijere i stan i treninge i ljubavni život pa tako i svoje mentalno zdravlje.

Panični napadaji

Opet je prošlo neko vrijeme, nemam pojma koje i sad sam već znala da te dvije epizode iako potpuno različite nisu bile ništa drugo nego panični napadaji i slomovi. Treći put kad se dogodilo trigger je bio bolesnik s kojim sam bila u vezi i koji je došao na ideju da prekine sa mnom tako da mi u tri ujutro donese ključeve mog stana, stavi na jastuk i ode. Ja, iako sam željela da taj pakao veze završi, u roku nekoliko minuta počela sam se gušiti, a srce se počelo natjecati samo sa sobom. Osjećaj kao da istovremeno ne možeš disati i imaš infarkt. Dušobrižnik je nazvao da provjeri jesam li shvatila njegovu namjeru i ja sam se na mobitel gušila. Do zraka sam dolazila svakog 17. plitkog udaha i gušila se, doletio je (hajde, barem nešto od njega, ipak je bio u blizini) i disao sa mnom. Čekao da zaspem. Oporavljala sam se danima, bolovi u onim sitnim mišićima oko prsa i rebara nemjerljivi su s bilo kojim muskulfiberom koji sam za života doživjela, a oduvijek treniram. Riješila sam se i tog smetala i bila uvjerena da ja to mogu, da mi se ništa toliko grozno neće dogoditi opet, da se bojiš udahnuti, da misliš da imaš infarkt i da nemaš gotovo nikakvu kontrolu nad svojom glavom i tijelom. Misliš to, iako imaš, ali bolovi i napadaji su toliko jaki da mozak šalje potpuno nerealne signale. Treba ti da se prizoveš, i ako nema druge podrške sa strane, trebaš sebe, a to nije lako.

Ponovno se dogodilo

Dogodilo se još dva puta, uvijek nakon što se čaša punila i punila, a nimalo praznila. Smrti, seljenja, uređenja stana, napuštanja, jednostavno život koji nije nimalo jednostavan koji nikad nije bio „samo“ jedan posao, „samo“ jedna adresa, nikad sigurnost i uvijek preživljavanje. Od prvog dana survival mode, najdoslovnije ako ćemo iskreno, jer u četvrtom mjesecu trudnoće skoro sam završila u wc školjci, ali nisam, tu sam i borim se sa svime i protiv svega. Jaka sam, kažu. Dive mi se, kažu. Ali moj mozak to nije znao prije 10-ak dana kad me opet zgromilo i to tako da je osjećaj bio kao da mi netko po mozgu prolijeva vruće ulje, a srce pleše paso doble ili tango s infarktom. Znala sam da će se dogoditi, danima ranije nije bilo dobro i molila sam sve oko sebe da me malo puste na miru, da mi trigeriraju ovo ili ono, da trebam odmor jer godina je sve samo ne divna i lagana, ispunjena smrću, odlascima, bolnicama i bolestima i čaša se prelila. Stigla sam doma, moj inače jako nizak puls u mirovanju od kojih 44-48, sad je bio 127 i krenulo je. Suze, gušenje, primaj mobitel i zovi mamu ne jer je mama nego jer je najbliže jer živim sama i nema tko, osim Hitne kojoj iz iskustva ne vjerujem, doći. Javila se, ja sam se borila za zrak i znala je odmah. Sreća u nesreći, bila je na kavi sa susjedom koja je psihijatrica i njih dvije su dvadesetak minuta disale sa mnom na telefon, molile me da se smirim, da se omotam dekicom, da samoj sebi napravim mir i podršku. Da će one doći. Točno se sjećam, kroz suze, susjedu kako govori mami: „Ona ne prestaje, ne može se smiriti.“ I nisam mogla dugo, srce je tražilo izlaz kroz grkljan. Nadošla sam k sebi, na preporuku uzela duplu dozu jedinog antidepresiva koji sam imala doma, jer ništa drugo za smirenje nisam u tom trenutku imala. Pokrila se, ugasila sve, izbrisala aplikacije s mobitela i pozdravila se sa svijetom do daljnjeg.

Potražila sam pomoć

No, ovog puta bolovi u prsima su se nastavili kroz dane koji su slijedili, što god ja radila i kuda god pošla, boljelo je kao da će opet to isto s*anje i kao da još toga treba izbaciti van. Srećom nije, a nisam više oklijevala i potražila sam pomoć jer od anksioznosti koja me izjedala i sjedila na prsima nisam mogla ni spavati ni biti i eto me, na setu tableta za koje nikad nisam mislila da će mi trebati ali pomažu.

Diši

Prije nekoliko dana saznajem da je netko meni vrlo, vrlo drag također imao epizodu, malo drugačije se manifestirala ali to je otprilike to. Opći overload i što ćeš nego se sklupčat na podu, isplakat dušu ili kao ja, gušit se pod dekicom i čekat da puls padne na neku normalnu brojku. Tad je zapravo najbitnije samom sebi znati reći i poslati poruku glavi da je ovo trenutno i da će proći jer hoće, uvijek prođe. Ali, ako je moguće, puno je lakše kad je pored tebe netko od povjerenja, tko će disati s tobom, tko će makar s tobom leći na pod i biti sklupčan kao i ti i čekati da prođe, a proći će.

Do idućeg puta, ni jedna oluja ne traje zauvijek, pa tako ni ova. Čuvajte se.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.