Iako je normalno da se dijete ponekad ružno ponaša, zbog čega se roditelji osjećaju frustrirano, kao da ih dijete ne poštuje, no ponekad za to postoji ozbiljan razlog. ADHD ili poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje je stanje koje utječe na ponašanje osobe te može biti vrlo izazovno za roditelje prepoznati je li njihovo dijete među onih 5 posto djece u populaciji koja imaju taj poremećaj. Listopad je proglašen mjesecom svjesnosti o ADHD-u, s ciljem da se ljude educira o problemima i preprekama na koje nailaze osobe s tim poremećajem. Istraživanja su pokazala da još uvijek postoji snažna potreba za što ranijom dijagnozom i boljim prepoznavanjem bolesti, naročito zbog toga što se ADHD često povezuje sa „zločestim” ponašanjem, što je stereotip kojeg se treba riješiti jer se radi o mnogo složenijem problemu.
Stalno vrpoljenje
Ipak, može biti prilično teško procijeniti ponaša li se vaše dijete ‘samo loše‘ ili ima ADHD.
- Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili ADHD je neurorazvojna bolest koja utječe na nečiju pažnju, razinu hiperaktivnosti i impulzivnost - kaže klinički psiholog dr. Seb Thompson dodajući da se osoba s ADHD-om bori s pažnjom, hiperaktivnošću i impulzivnošću, ali ne nužno sa svo troje. To je razlog zašto može biti teško prepoznati simptome, naročito zbog toga što niti jedno dijete nema ‘savršenu‘ koncentraciju u svakom trenutku i mnoga djeca mogu imati epizode impulzivnosti.
Jedan tip ponašanja koji bi mogao biti znak ADHD-a je vrpoljenje.
- Problemi hiperaktivnosti i impulzivnosti povezani s ADHD-om mogu uključivati i nemogućnost mirnog sjedenja bez vrpoljenja, pretjeran nemir, osjećaj nelagode kad vlada tišina, poteškoće u tihom obavljanju zadataka, poteškoće u ‘čekanju na svoj red‘, impulzivno govorenje i činjenje stvari bez razmišljanja o posljedicama, kao i sklonost ne razmišljanju o opasnosti koju donose određena ponašanja - navodi dr. Thompson. Još jedan znak mogao bi biti ako je vaše dijete često zaboravno i lako gubi stvari.
- Ako često zameće ili gubi stvari, lako mu je omesti pažnju, djeluje kao da sanjari, teško se sjeća obaveza koje mora ispuniti i teško se drži uputa, to sve može upućivati na ADHD - kaže dr. Thompson.
- Svako dijete s ADHD-om će se vjerojatno boriti sa svojim specifičnim setom poteškoća. Jedno će se možda boriti s održavanjem pažnje na nastavi, a drugo možda s kontroliranjem svojih emocija. To da je djetetu teško biti mirno i tiho može biti stereotip, ali nekontrolirano vrpoljenje bi zaista mogao biti pokazatelj mogućeg ADHD-a - pojašnjava Georgia Chronaki, profesorica razvojnih neuroznanosti na Sveučilištu Central Lancashire.
Problemi u ponašanju
Primjećujete li da vaše dijete općenito ima poteškoće, to bi mogao biti pokazatelj. Koliko god to bilo frustrirajuće za roditelje, problemi u ponašanju kod djeteta mogli bi biti posljedica ADHD-a, smatra dr. Thompson.
- Zamislite da zaista želite pratiti neki razgovor, ali vaš mozak vam to ne dopušta. Zamislite da se zaista želite usredotočiti na zadaću, ali vaš mozak vam to ne dopušta. Zamislite da zaista želite sjediti i gledati televiziju, ili sjediti i jesti, ili sjediti i opustiti se, ali vaš mozak vam to ne dopušta. Svijet može biti vrlo frustrirajuće mjesto za mlade ljude s ADHD-om, naročito ako ne znaju zašto njihov mozak tako funkcionira - kaže dr. Thompson te dodaje da se i dijete koje djeluje neraspoloženo ili depresivno, ili je anksiozno, također možda bori s ADHD-om.
- Mladi ljudi mogu biti frustrirani zbog poteškoća koje imaju te se zbog toga prestati truditi u školi ili izgubiti interes za svoje hobije. Razlog je to što ne mogu zadržati pažnju u mjeri koja je potrebna da bi se sudjelovalo u nastavi ili bilo kojoj drugoj aktivnosti koja ih privlači ili im je zanimljiva - ističe. Važno je imati na umu da je svako dijete drugačije i ono što je ‘normalno‘ za jedno dijete, ne mora biti za drugo. Mnoga djeca prolaze kroz faze u kojima su nemirna i nefokusirana i često je to posve normalno te ne mora značiti da imaju ADHD. Ipak, ako ste zabrinuti zbog djetetovog ponašanja i sumnjate da bi se moglo raditi o tom poremećaju, porazgovarajte o tome s pedijatrom ili djetetovim učiteljima.