Krenula sam danas u teretanu, nakon sedam dana apstinencije sva uporna da ću odraditi trening. Platila sam članarinu jer je istekla, čak sam dobila i popust (valjda sam toliko očajno izgledala) neograničeno za cijenu tri puta tjedno. Neograničeno, mislim si, to ne stignem ni u najboljim uvjetima. Zašto sam uopće krenula u teretanu u šest i dvadeset i pet, nakon što sam cijeli dan provela za kompjuterom i došla doma u pet i petnaest. Nemam pojma, moram vježbati jer mi je to ispušni ventil, a između ostalog moj charming personality zaokrene u ulicu Bitchy babetina kad ne treniram. Tako je vjerojatno nastalo i ovo što sad čitate, jer još nisam došla do punchlinea.
Sjedim tako na strunjači, sad je već šest i trideset, teretana krcata nema slobodnih tri kvadrata. Nabijem svoje ganc nove bluetooth teška šminka sluške u nadi da će me Deezer malo rastresti, ali proklete slušalice ni makac. Prazno kao moj Master. On je vježbao jutros i zaboravio ih staviti na punjenje. U tome trenutku bila sam na rubu plača i bijesa i jada. Nema veze za sluške, jer ionako nisam imala energije za ništa nego leći na pod, pa sam se samo pokunjeno pokupila iz teretane.
Sve sam duplo
Duplo sam umorna, duplo sam hype, duplo dekoncentrirana, sve sam duplo. Nakon prošlog tjedna od 8 do 20 sati beskonačnog blebetanja pod fluorescentnim svjetlima hale broj osam Zagrebačkog Velesajma, ni nakon tri dana nisam došla sebi. Da stvar bude bolja, on je prije nepunih mjesec (tri tjedna i četiri dana da budem precise) slomio metatarzalnu kost u stopalu. Ne kopajući ili noseći bakici s dvanaestog kata špeceraj, nego trčeći po Sljemenu. Moglo se desiti i meni, i bakici s dvanaestog kata da izvrne zglob, ali desilo se njemu. Nije mu lako, šepa na jednu nogu, ide na posao, pričuva djecu i sve to, ali nije ova priča o njemu.
Ovo je priča o ženama koje ne mogu influensati (utjecati, malo da se šalimo) na svoje muževe da pomažu u kući. Gdje se desila greška, tko je zaje.ao stvar i može li se to ikako popraviti?
Krenula sam danas u Lidl po jabuke za snack i izašla s pet vrećica punih do vrha. PET. Gledam one njihove reklame na kojima piše "Manje je više" i mislim si, je l' ti to mene je****? Moram ići ja jer on trenutno ne može. Ali on ne ide i kada je kost čitava. Uvijek ja cukam te proklete vrećice i nisam jedina u tome sosu. Hrpa mojih prijateljica, onih 3D i online u tihim privatnim razgovorima uvijek procijede kako ništa ne mogu natjerati svoje polovice da naprave.
Smeće se ne baca, podovi se ne usisavaju, mašine se ne pune niti se prazne. Veš se ne pegla, niti se odlaže u za to odgovarajuće mjesto. Joj što bi mi bilo lakše danas da sam muško. Zvala bih se Duško i bolio bi me tuki za sve to. Ne bi me namrvljeni podovi nervirali, neoprana Himalaja suđa ili smeće od prekjučer. BI$H please.
Mi smo žene nikad zadovoljne. Tako će oni reći, jer uvijek zanovijetamo kako se nije dobro napravilo, mak’se ja ću. Mislim da tu radimo kobnu grešku. Moramo ih pustiti da naprave kako naprave, i suzdržati se od komentara i naputaka jer to jedva čekaju. Tada slijedi podizanje ruku u zrak u stilu nogometnog igrača koji se žali na karton i rečenica "Onda napravi ti, kad ja ne znam ništa!". Ne, drage moje žene i mame. Tu treba zavezati zanovijetačku gubicu, nasmiješiti se i reći - eto, tako možeš svaka dva dana. I za dva dana ništa. Jer moraš ponavljati kao papiga, a u tome slučaju ih maltretiramo. Opet nezadovoljne, pa prije dva dana je usisao. Ako sad ne vrtite očima da vas glava boli nisam pogodila u žicu.
Glupa i gluplja
Moj muž je u početku naše veze svaku subotu ujutro odlazio s mamom na plac vući ceker na kotače. Meni ne može u dućan jer sam ja glupa. Ne zna što treba kupiti jer ja vodim domaćinstvo (to bi bila ona sirotinja u frižideru i po ormarima u kuhinji). Ja plaćam račune, kupujem i reklamiram uređaje, čitam mjerila struje, šivam plašteve od lišća i kupujem pelene na sniženju tri za dva. Primjećujete li ovaj uzorak ponašanja? Yaaas gurl, glupa si. Ne smijem vas sada ostaviti u dojmu kako je moj muž babaroga, tehnički je uredniji od mene. Sam pegla svoje košulje (jer ja ne znam, mašala), posprema iza sebe, i ne ostavlja podignutu dasku. Ali količina zadataka koje leže na mojoj polovici je puno previše za jednu osobu. Morat ćemo raditi dubinsko restrukturiranje, prema predlošku nadležnog ministarstva i pravilima struke.
Bitchy babetina no more
Samo da vam dočaram tu nemoć koja se desila danas, kao šlag na vrhu torte koja me i natjerala da se dignem s tog poda u teretani i vratim se doma. Zaboravili smo malog u autu. Yup. Zaboravili dijete. Uzela sam pet vrećica iz dućana, plus još dvije jer tako je uvijek, zalupila vrata od auta i krenula prema ulazu u zgradu. Kada sam došla do vrata, on se okrenuo i blijedo me pogledao - a gdje je mali?
Naravno da je bilo u pitanju samo par koraka, i da se on mirno igrao autićem u sjedalici. Ali ljudi moji, ja sam zaboravila dijete u autu. Mi smo zaboravili dijete u autu. Ne moram vam pričati kakvi crni scenariji su se vrtjeli po mojoj glavi na podu te teretane i sada dok ovo tipkam.
Moram stati na loptu, moram se resetirati, moramo se preraspodijeliti i krenuti ispočetka. Nije rješenje u tome da mi kao žene radimo od osam do šesnaest, i onda još kući odrađujemo sve žena/mama zadatke.
Obaveze se moraju podijeliti, moramo biti uporne dok ne uredimo da tako bude, jer u suprotnom dugoročno gledano ona Bitchy babetina s početka priče - gledaš je u ogledalu.
- Love, Margot
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....