Piše: Ana Kolar, autorica bloga Blogledalo
Zaželiš ga se. Ili nje. Ugledaš kako je sladak i lijep, kako te milo gleda svojim očima koje vrište samo jedno, ljubav bezgraničnu. Važeš, a nekada niti to nego reagiraš kako tvoje srce i nešto malo razuma žele i eto te, ponosan si vlasnik kućnog ljubimca. Bez obzira na vrstu, pas, mačka, gušter ili ptica, to biće si odabrao (ili je ono odabralo tebe) i sad je tu, dio tvog doma, života, i najbitnije, tvoje duše.
Znaš da ćeš ga voljeti i da bi dao sve za njega ili nju, ali ono što se najčešće dogodi u svega nekoliko dana ili tjedana nije ti bilo ni na kraj pameti. Odjednom ti to klupko dlake, perja ili kože diktira dobar dio života. Ne izlaziš koliko si prije ili ga pak vučeš svuda sa sobom, tamo gdje prilike to dopuštaju. Kupuješ sve ono što ti treba i ne treba, veseliš se glupostima poput prve nužde u pijesak, dizanja noge ako je muški pas u pitanju, prvog trajnog zubića. Ništa do tad o tome nisi znao ili si znao jako malo. Sve je novo, svaki trenutak je avantura. I koliko je samo avantura pred vama, misliš si.
Vrijeme prođe u sekundi
Nastupi rutina, ali ona vaša koju ne bi mijenjao ni za što na svijetu. I dalje misliš da je pred vama sve vrijeme ovog svijeta jer što, 10-12-15 godina jest dugo, jelda? Jest. Ali prođe u sekundi. Ni ne okreneš se i onaj tvoj pas koji se nije zaustavljao jedno 12 godina sad je starac koji jedva hoda. Mačka koju si udomila više nije mače, iako je i dalje u tvojim očima bebač kojeg si izvukla iz Pakla, on eto, gazi sedmu godinu.
Nisam imala pojma da će me toliko toga naučiti. Nigdje u svemu što sam čitala i priželjkivala nisam mislila da ću zbog njih postati strpljivija, mirnija, sretnija i da ću naučiti koliko vrijeme može biti brzo u svojoj sporosti. Kroz dan ide sporo, ni ne okreneš se i eto nas na pola ili na trećini našeg zajedničkog puta.
Nekome je to tek mačka ili pas, živo biće koje si hranio, ali nama koji smo odlučili igrati za momčad koja ima kućne ljubimce nije. Nama je to prijatelj, partner, rame za plakanje i njuška za smijanje. Nama, meni je to netko tko me čeka, treba, poštuje i voli bez obzira kakav je dan iza mene i što me sutra čeka. Moje životinje ne zanima jesam li taj dan dosegnula neki novi rekord, položila neki ispit, napisala novi tekst ili pretrčala maraton. Nije im bitno niti jesam li cijeli dan doma, u šlafroku jer mi se ne da suočiti s nekim ljudima ili stvarima, oni su i dalje tu. Osjete kad se nešto događa, kad sam bolesna ili tužna, no to nikad ne umanjuje njihovu ljubav prema meni.
Savršene u svojoj nesavršenosti
To su jedina živa bića koja mi nikad ništa nažao nisu napravila, koja ne kalkuliraju i ne zamjeraju. Jer ih i ja takve doživljavam, savršene u svojoj nesavršenosti. I opet prođe to vrijeme. Prebrzo prođe i sustigne te da nisi iskoristio ono što ste imali na raspolaganju. Vrtiš uspomene, fotografije i videe i nije ti jasno kako je tako proletjelo, a jest, i krene te loviti panika da što ako se rastanete sutra? Idući tjedan?
Iz života sam puštala i opraštala se od ljudi, bilo je jako bolno, priznajem, ali ovo mi je novost. Osjećaj nemoći da nekog tko mi ama baš ništa krivo nije rekao ili napravio, koji me samo volio takvu kakva jesam, odjednom moram pustiti. Više neće biti tog osmijeha i tog sjaja u očima. Više neće biti zvuka šapica po pločicama i laminatu. Više neće biti naših razgovora, onih koje samo nas dvoje razumijemo, dok su drugima sa strane smiješni i pitaju se jesmo li poludjeli. Srce koje se godinama punilo i raslo od ljubavi prema tom biću uskoro će imati rupetinu koja će zauvijek tamo ostati. Rupa koja će nositi njegovo ime.
Mnogi su to prošli i više puta, ja eto, još uvijek nisam, ali me čeka, a paralizirajuća bol je tu već tjednima. Kad sam ih sve uzimala nisam mislila da ću ih toliko voljeti, zbilja nisam, a još sam manje mislila da ću se toliko bojati izgubiti ih. Možda mi je zato, zbog neopisive ljubavi koju prema svojim (ali i tuđim) životinjama gajim, nepojmljivo da ih netko samo napusti, odbaci ili nedajbože maltretira. One koji ne zamjeraju, ne broje greške i mane, one koji samo vole i žele biti voljeni?
Nisam znala što me čeka i koliko će razarati, ali ne žalim ni za jednom zajedno provedenom sekundom. Žalim samo za onima koje nismo proveli zajedno i što ih nemamo više.
Do idućeg puta, iskoristite svaki trenutak jer vrijeme curi okrutno brzo.
Zagrljaj,
A.
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.