I inače sam dobro upoznata s njom, ali zadnjih tjedana stoji mi i iskače odasvud. Da, ne boje se za mene. Da, vjeruju u mene.
Hvala im. Ali hvala i meni samoj jer sam (pre)rano dokazala koliko sam jaka i sposobna.
Da, drago mi je da nisam nesposobna i da većinu toga što si zacrtam i ostvarim, podnesem, izdržim, ali i tome nekad dođe kraj.
Dopizdi ti biti jaka, hrabra, neustrašiva…
Nakon svega što mi se dogodilo u vrlo kratkom periodu poželim se raspasti i da se netko boji i brine za mene. Da malo budem ne toliko sposobna, da mi treba pomoć, da me tetoše i da me salijeću hranom, zagrljajima, razgovorima, toplim riječima…
Ne kažem da to ne rade, ali sve je nekako popraćeno tim “ne bojim se ja za tebe” koje odjednom pritišće kao dodatak teretu koji je već na leđima. Jer to “ne bojim se” je odjednom kao neka norma koju moram zadovoljiti. Postavila sam ljestvicu visoko, vjerojatno nesvjesno i odavno, i od tada se ljudi ne čude što i sranja i smrti, bolesti i otkaze podnesem.
Čude se što se smijem, zbijam šale, otvoreno govorim i pišem o vrtlogu emocija i sjećanja u kojem se nalazim u zadnje vrijeme.
Nema nazad
Podignula sam im kriterije i sad nema nazad, moram iste zadovoljiti. Mislim, ne moram, znam da ne. Ali to mi dođe kao i onda kad jednom završiš razred s 5.0, očekuješ to od sebe, a i drugi očekuju od tebe da će se takav rezultat nastaviti. Najčešće tako i bude.
Sve dok ne popucaš. I onda su opet svi puni razumijevanja jer naravno da nije normalno ni zdravo pratiti taj tempo. Naravno da ti treba odmor i odmak, naravno da imaš pravo raspasti se.
Ne boje se za mene, ali ja se baš zbog toga još više bojim.
Jer što ako nisam tako jaka kako sam se prezentirala?
Što ako su si svi ti koji su mi to rekli ili pokazali zapravo samo umislili da sam hrabra i da mogu i bez njihove strepnje i brige?
Što onda? Kome da se obratim ako očekuju da mogu sve i kako da me shvate ozbiljno onda kad mi se ne da iz kreveta jer mi nije dan, a jurcala sam gradom u situacijama kad bi netko drugi ležao nepomično tjednima?
A ima dana da mi se ne da. Baš mi se ništa ne da. Ni jesti ni javiti se na telefon ni otuširati se. Nekad je tih dana više, nekad manje, ali ima ih.
I onda, kad god čujem da se ne boje za mene jer ja mogu sve sjetim se tih dana kad bih najradije propala negdje između plahte i madraca, zavukla se u dubinu ormara, tamo negdje gdje stoji odjeća koju nisam godinama nosila. Sjetim se svih serija koje sam nekoliko puta gledala i svih drugih ponovljenih radnji jer u tom periodu života ili tom danu nisam imala snage ni za što novo.
Kako da onda pogledam u oči te iste ljude koji ne brinu i ne boje se kad znam da sam sposobna i za takve vrste bijega?
Želim da se “boje” i da brinu jer ne želim ponovno pasti u krevet bezvoljna, ne želim se zaključati u stan i ne izlaziti mjesecima.
Želim da znaju da nisam nepoderiva, najhrabrija, najsnažnija i da se i ja katkad raspadam, a da mi sa svojim „ne bojim se ja za tebe“ koče proces raspadanja koji mi je potreban da bih se ponovno sastavila.
Raspadneš se pa sastaviš, u međuvremenu se malo bojiš, ali imaš podršku i ljude flastere pa si jača nego prije.
Do idućeg puta, dajte si raspadanje i sastavljanje,
Zagrljaj,
A
Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.