Kako prepoznati pomažemo li iz dobrog razloga ili iz neke prikrivene potrebe

Piše: Armela Gradac, prof., savjetodavni terapeut za djecu i adolescente

Jedna od osnovnih ljudskih psiholoških potreba je pomaganje drugima. Jednostavno nam je potreban taj osjećaj davanja. Studije pokazuju da su čak i mala djeca sklona altruizmu i spontanom pomaganju. Gotovo svaki dan svaki čovjek drugom čovjeku na neki način daje svoju energiju - u obliku riječi, djela, geste, pogleda, što bi se sve moglo smatrati pomoći. Nekako je društveno uvriježeno da je pomaganje osnovna stvar koja ljude čini "dobrima". Kad pomažemo, imamo aureolu, bolji smo - bolji ljudi ili bolji od drugih. Što je s osobama koje stalno pomažu, a potom se žale da drugi to ne cijeni, braneći se time da nije to od nas ni tražio. (I taj bi drugi bio u pravu!) Ipak, pomaganje nije uvijek dobra ideja. Da bismo znali što se krije ispod tog pomaganja, uvijek se dobro upitati zašto, koja je svrha. I ona nije uvijek tako nesebična kako bismo pomislili. Kao što bismo osobu koja nas na neki način uvrijedi ili ponizi trebali pitati: "U redu, ali čemu ovo, zašto?" tako bismo se i kad nam netko nudi pomoć, trebali pitati zašto to čini. Odgovor je uvijek sličan - zbog potrebe za ljubavi i prihvaćanjem ili zbog potrebe za kontrolom kojom ćemo eventualno spriječiti neželjeni emotivni ishod.

Neki od razloga zašto stalno pomažemo ili spašavamo su udovoljavanje da bismo bili voljeni ili projekcija vlastitih potreba. Osoba stalno tetoši druge, udovoljava im i pomaže jer je u njoj praznina i nedostatak pažnje i ljubavi iz djetinjstva. Većinom su to bila tzv. parentificirana djeca, "mali odrasli" koji su uvijek morali biti dobri, ne izazivati nevolje da se odrasli ne bi uznemirili, svojom poslušnošću pomagati da se održi mir u kući. To su osobe koje imaju kronični osjećaj da ih nitko ne vidi i ne cijeni.

OTPOR PREMA POMOĆI

Takve će osobe pomagati kako bi od drugih dobile ljubav, kako bi doslovno stvorile ovisnost o sebi (nitko ti neće biti tako dobar partner ili prijatelj kao ja). Te osobe misle da nemaju vrijednost same po sebi, već tu vrijednost dobivaju samo ako su jako dobre - ako pomažu te su uslužne i požrtvovne. No, paradoksalno, obično opet nailaze na odbijanje. Partneri i djeca često ih odbacuju. Ispod toga nije nesebičnost, svako pomaganje samo po sebi jest sebično, no postoje dobri sebični razlozi i manje dobri sebični razlozi. Ako pomažemo kako bismo nekoga vezali uza se ili kontrolirali svoje dijete ili ishod, ti razlozi nisu dobri i druga osoba će osjećati otpor prema takvoj pomoći.Na takav otpor pomagači će najčešće reagirati pasivno agresivno. Tvrdit će da drugi nije zahvalan i da ne zna cijeniti. A zahvalnost i uvažavanje mnogima su oblik ljubavi koju, eto, sada opet nisu dobili. No, ne mogu dobiti nikakvu pozitivnu reakciju jer onaj tko bi trebao zahvalno primiti pomoć, ne osjeća tu pomoć kao podržavajuću nego više kao ispijajuću i napornu.

Drugi problem u pomaganju leži u tome što smo upravo mi vidjeli priliku za pomoć i odmah skočili, a ne druga osoba. Tu zahvalnosti zaista nema mjesta. Pretvaramo se u ovisnike o zahvalnosti. Ne bi trebalo biti bitno što ćemo dobiti od osobe nego od samog pomaganja, zar ne? Tu su one klasične priče o roditeljima i djeci kada je roditelj toliko toga dao, a djeca ne uzvraćaju peticama i poslušnošću. Djeca mogu poput papiga ponavljati kako su zahvalna, no ispod te zahvalnosti zapravo se krije bijes. Jedna djevojka koja je u teškoj emocionalnoj krizi kaže: "Moji roditelji nisu tako loši, sve su mi dali. I ove umjetne nokte koje imam oni su platili, a ja ne osjećam nikakvu zahvalnost prema njima. Što sa mnom nije u redu?" Mladić, vidno uznemiren, govori kako mu roditelji uzimaju dodatne instrukcije za gotovo svaki predmet iz kojeg dobije slabiju ocjenu. "Čak mi i za latinski pozovu nekog profesora da sa mnom uči, a ja samo trebam naučiti napamet deklinacije. Naravno da mi se sad ne uči kad me smatraju idiotom."

Treći razlog mogao bi biti i strah od napuštanja. To nesebično pomaganje i spašavanje nas veže, osoba nas neće ostaviti. Osim ovog obrasca u vezama, jedan od najekstremnijih primjera je Münchhausenov sindrom bližnjih gdje roditelj traži zdravstvenu skrb za dijete i u biti potiče djetetovu bolest kako bi ga učinio ovisnim o sebi. U ovoj teškoj verziji "pomaganja" roditelj zauzima ulogu djetetova spasitelja od bolesti i "nesposobnih liječnika". Dijete "nema nikog drugog osim roditelja". Neke od varijanti stvaranja takve ovisnosti su i poruke koje neki roditelji daju djetetu o prijateljstvu: "Nitko ti nije prijatelj. Ne vjeruj nikome. Samo meni možeš vjerovati. Kad te svi ostave, samo ću ja biti uz tebe".

Četvrti bi razlog mogao biti da se osiguramo da nam netko bude dužan. Pomognemo li nekome, ucijepit ćemo mu osjećaj krivnje ako se suprotstavi. Ako mu pomažemo, mora biti na našoj strani.

ODMAK OD PROBLEMA

Peti i po mome mišljenju najkritičniji razlog za pomaganje je samožrtvovanje. Na prvi pogled osoba koja se žrtvuje odustaje od svojih interesa zbog interesa drugih. A to ne može biti dalje od istine. Osobe koje se samožrtvuju trebaju tuđu potvrdu više od ikoga, samo je one traže okolonaokolo. Oni kao da nose natpis na sebi - vidi me kao mučenika, sažali se, žrtva sam tvojih potreba, svi me iskorištavate, dokle ovako, ne mogu više - a može, i to dokle god treba, jer im osjećaj da su u poziciji žrtve daje veću moć od rješavanja stvarnog problema. Neke bi majke radije da ih se vidi kao žrtve koje moraju učiti s djecom, prati posuđe, posluživati njihove prijatelje nego da dijete kaže: "U redu, od sutra više ništa od toga ne moraš činiti za mene!" Nažalost, tim je osobama jako teško izraziti i uopće samima sebi priznati svoje potrebe koje prema njihovim duboko nesvjesnim uvjerenjima ne smiju postojati, i tako svoju potrebitost projiciraju na druge, često roditelji na svoje dijete. Moram ti ovo, moram za tebe ono, a za mene nikad ništa.

Jedan od razloga je i preuzimanje odgovornosti za sve i svakoga. Ako sam "neodgovoran", onda sam loš - prijatelj, zaposlenik, roditelj. Sve ja moram kontrolirati. Krivnja koja se javlja ako tako ne djelujem drži me na životu. Tko će ako neću ja.Takve osobe ne razlikuju da je to izbor, a ne prisila.

I na kraju, vrlo česta pozadina pomaganja jest to da nam je pomaganje drugima često odmak i distrakcija od vlastitih problema i potreba. Nekada se tako možemo i svjesno, namjerno usmjeriti. Kad netko doživi značajan gubitak, često ga ispuni volontiranje ili pomaganje drugima. To će nam i stručnjaci katkad savjetovati. Takve su situacije bile česte u ratu, poslijeratnim razdobljima i nakon velikih prirodnih katastrofa. Kaže se i da ljudi koji se bave pomagačkim profesijama ne pomažu drugima samo radi drugih.

Kako prepoznati pomažemo li iz dobrog razloga ili iz neke prikrivene potrebe

● Što češće se pitajte: Što želim da bude rezultat moje pomoći? Gledam li u problem ili u rješenje? Je li zaista problem tu gdje ja mislim da jest ili se samo pretvaram da ne razumijem? Projiciram li svoje potrebe na drugu osobu?

● Pitajte se želi li određena osoba stvarno vašu pomoć? I ne očekujte zahvalnost. Pobrinite se za svoje potrebe na drugi i direktniji način. Hoće li ovo drugu osobu osnažiti ili ojačati? Ako nekome kažete: "Ne znaš ti to sam", je li vrednija ta instrukcija ili poruka da "ćeš ti to već nekako uspjeti"?

● Kao i za sve u životu, uvijek se treba pitati zašto, koja je svrha. Vidjeti prijatelja sretnog ili pokazati da ja znam bolje i brže? Također valja obratiti pozornost na to kako ta druga osoba reagira na pomoć. Neki će ljudi reagirati negativno jer našu pomoć doživljavaju kao poruku da ih vidimo kao bespomoćne, degradiramo ih kao osobu te misle kako im i ne vjerujemo da nešto mogu učiniti. To je često kod djece i adolescenata. Ako ne znate kako postupiti sa svojim adolescentom, postoji jednostavan način - zapitajte se kakav osjećaj u vama izaziva kad se vaš sin inati ili buni? E tako se i on osjeća kad mu se vi "petljate u njegova područja". Najčešće je to osjećaj gubitka kontrole, a da biste oboje vratili svoju kontrolu, morate adolescentu dati što više prilika da je preuzme, što više prilika za izbor i autonomiju. Ta dva procesa uvijek su simetrična - ako vi njemu date razumnu autonomiju i kontrolu, i vi ćete imati više kontrole.

● Vodite računa i o vlastitim granicama dok pomažete. Jer vjerojatno nitko drugi neće. Morate li ustati usred noći i voziti nekoga kući iako vam ostaju još tri sata sna? Morate li cijeli dan peći kolače za dječji rođendan? Zašto to zapravo radite?

● I najvažnije iz ove priče - hajde sada da osvijestimo koji su aspekti nas koji trebaju pomoć. U kojim situacijama, možda i upravo sada, ja trebam pomoć, od sebe i od drugih. Kada to prepoznate, obavite to što prije. Odmorite se, potražite pomoć, delegirajte neki zadatak, propustite neku obavezu, recite sebi da ne morate baš svaki odmor zaslužiti. Da niste dobri samo kad ste na usluzi.

● U svemu je također jako bitno znati da mi pomažemo i ne pomažući. I to svojom bezuvjetnom prisutnošću. Kako je to samo ljekovito! I kako su ljudi na tome zahvalni! Kad smo tu za njih, a ne popravljamo ih. Znate koliko djeci znači kad je netko uz njih dok su tužna ili ljutita, a ne skače odmah na preodgajanje i pomaganje. Između ostalog tako funkcionira i psihoterapija. Na zadržavanju naših emocija i stanja i bezuvjetnom prihvaćanju i prisutnošću za drugoga. To je ipak najveća pomoć.