Ideja nije stvorena da bi postojala, nego da održi postojanje. Bez nje naš um bio bi poput crne ploče na kojoj ništa ne piše. Tek kad netko uzme kredu u ruke, nešto napiše, smisao ploče dobiva značenje. Takav je i smisao našeg uma da iz već stvorenog, idejom promjeni to stvoreno u nešto novo. Također ima jednu nevjerojatnu mogućnost da iz oku neviđenog upravo idejom stvori viđeno svima, upotrebljivo, praktično provedivo, a nadasve korisno ili možebitno štetno. Najveće je pitanje zašto naši umovi stvaraju različite ideje. Znači li to da naša umna frekvencija nije na istim frekvencijama?
Ideje i stvaranje
Drugo pitanje koje mi pada na pamet, od čega se unaprijed ograđujem i ne navodim kao točno, nego kao pretpostavku koja bi me mogla odvesti do istine ako se potrudim kao čovjek, da proniknem u umno neistraženo područje je, jesu li ideje u našem umnom prostoru pohranjene što bi mogao biti i razlog zašto se ideja jednog čovjeka nikada ne poklapa s idejom drugog čovjeka. Po mom osjećaju definicija ideje vrlo je jednostavna, a zove se stvaranje. Ne postoji osoba koja neće imati ideju barem o nečemu, ali postoje i oni koji će je imati o svemu. Iako najprije postoji kao pojam, dok ne poprimi oblik, ona je beživotna tvorevina provedena kroz teoriju, pa stoga na nju nitko ne obraća dovoljno slušne pažnje, nego kaže ti živiš u fiksu. Svi žele vidjeti misao na djelu i služiti se njome makar kao pribadače, jer na taj način i sebe motiviraju kao dio idejne cjeline te si otvaraju potenciju da jednog dana i njihova osobna ideja nađe mjesto u gradivu života. Naši umovi sigurno nisu skučeni nego vrlo rastezljivi. Zato ga treba koristiti u svakoj prilici, ali ne zbog razmjene informacija o kojoj danas svi zainteresirani mogu pročitati na virtualnim slikovnicama na kojima su članci i vrlo ozbiljne prirode koji potiču i razvijaju naš um na razmišljanja ili tekstovi razbibrige, kao i platforme koje nam dopuštaju da zavirimo u tuđe živote.
Od koga je krenulo?
Ako želimo biti što više idejno elastični ljudi moramo držati svoj um konstantno u opticaju s naglaskom na riječ: 'Imam ideju!', a ne čuo sam ovo, vidio sam ono. Diviti se ili zavidjeti tuđim idejama, posluživati se njima zdravo za gotovo, ne vodi nikud osim u neku vrstu isušivanja umne sposobnosti čovjeka. Najveća želja u svima nama je istražiti samoga sebe, zato su nam vlastite ideje najdraže i njima smo najskloniji, ne zato da nam se drugi dive ili nas podižu do Mliječne staze kojom ćemo od ponosa 'letjeti', niti zbog zadovoljstva ispunjenja… puno je tu trivijalnih fraza, nego zato što nas vlastita ideja oživljena u stvarnosti identificira u višedimenzionalnom obliku. Dodajmo tome još važniji sastojak koji je možda najbitniji dio, da nam upravo ideja koju smo osmislili i prezentirali pokaže u kakvom je stanju naša psihička slika, osebujna, indolentna, željna spoznajnih izazova ili u statusu quo. Ideje su naše unutarnje ogledalo. Najlakše je reći ja ne mogu smisliti ništa, prebaciti na drugoga, ne razmišljajući pri tom hoćemo li postati 'zombiji' ako tako nastavimo. Izdvojimo one koji su stvoreni za globalne ideje, korisne ili štetne, pokazati će vrijeme. To su ipak duševne odrednice s kojima su ti ljudi rođeni. Razmislimo je li bolje čamiti u mraku svoga uma ili idejno cvjetati. No, postoje i oni koji pod normalnim smatraju ukrasti tuđu ideju i proglasiti ju svojom, jer ideja je jedino nezaštićeno područje koju nijedan patent ne štiti do kraja. Dovoljno je na nečijoj ideji promijeniti sitnicu da se ljudi pitaju tko je zapravo izvorni začetnik ideje.
Maštoviti stručnjaci
Korporacija koja se bavila istraživanjem, ispitivanjem, proizvodnjom i prodajom zdrave hrane bila je na vrlo dobrom glasu i u njoj bi svatko poželio zaposlenje. Inače nisu štedjeli na primanjima zaposlenika, a ono čime su se najviše ponosili bili su ekološki proizvodi razne primjene kroz zdravu hranu, kozmetiku, napitke, čajeve, začine… koje su nastojali što više usavršavati u svojim laboratorijima. No, da bi njihovi proizvodi što bolje bili primijećeni na tržištu trebali su izvrsne i vrlo maštovite stručnjake za osmišljavanje reklama koje će privući što više korisnika, jer od broja korisnika ovisi kako će živjeti svi članovi korporacije. Reklamni stručnjaci koji su do tada radili na tim poslovima prestali su imati inspiraciju za nove ideje, pa je Uprava smatrala da ih hitno treba zamijeniti novim snagama.
Mark i Ronin
U timu za reklame uvijek se izdvajalo dvoje vodećih ljudi čiji su umovi radili drugačije od ostalog dijela tima. Raspisali su natječaj u kojem se po običaju traže određene kvalifikacije, ali su duboko u sebi znali da te kvalifikacije neće odrediti koga će zaposliti jer inače nisu prakticirali klišejsku vrstu reklame, nego su potpuno odstupali od nje. Već u prvom krugu natječaja Mark i Ronin su im upali u oči. Odstupali su od čitave grupe. Mark je bio tip ljudi oštroumno savitljivih, radnik s idejama u duši u čijim je očima nešto tajno sjalo, odgovarao je promišljeno bez imalo napetosti u glasu, bez imalo nametanja da mora biti primljen. Moglo se naslutiti da živi za svoje ideje, ali ih ne želi prodati zbog ponuđenih mu primanja, nego zbog dobrog uvida u smisao proizvoda koji mu je pomagao da ideju smisli po okusu naroda u čiju zemlju se proizvod plasira. Ronin ih je privukao upravo zbog Markove suprotnosti, urođene otkačenosti, čije su ideje sadržavale dvosmislenost u izričaju, a odgovore koje je davao bili su domišljati, mudro zapakirani, što je značilo da je njegov zamišljaj ambalaže proizvoda bio poput magneta na koji će kupci zalijepiti svoje prste ne pitajući što je unutar ambalaže. Da si korporacija ne krade više vrijeme, potpisali su ugovore s njima sigurni kako će im međusobna konkurentnost biti prednost.
Reklama kao jedini adut
Na tržište je trebalo plasirati novu vrstu proizvoda za mršavljenje po formuli koju su skrivali kao zmija noge. Ali nakon toliko prokušanih proizvoda od ponuditelja za skidanje kilograma, reklama je bila jedini adut da se njihov proizvod razlije poput vode među onima koji su bili razočarani, kojima je trebalo vratiti povjerenje da kile mogu padati bez gladi. Svaki u svom uredu, bez pogleda na sat, bavio se umijećem ideja. Koliko je Ronin pisao, brisao, črčkao… nitko nije znao. Kako su bili približno sličnih godina, s Markom se brzo sprijateljio, ali na lažan način. Želio je otkriti slabu točku njegovih ambicija. Mark se volio hvaliti svojim idejama prijateljima izvan ureda, pa je Ronin doznavši to, iskoristio priliku, pozvao ga na čašicu da se više zbliže. Mark mu je otkrio sve reklamne trikove na kojima je radio. Zaboravio je da to priča kolegi konkurentu. Zaboravio je da se tajne iz ureda ne iznose.
Ukradena ideja
Kad je došlo vrijeme predstavljanja reklamnih ideja, Marku koji je igrao na pošteno, pogled je ostao ukočen kada je svoju ideju čuo iz usta Ronina, s minijaturnim doradama. Naravno da se Ronin prvi javio za predstavljanje pod izgovorom treme. Kada je Mark došao na red, on je rekao da nema ništa, jer je znao da ničim ne može dokazati krađu ideje svog uma. Zaposlio se u drugoj firmi. Kada je jednog jutra na hodniku ugledao Ronina kao novog zaposlenika nakon godinu i pol dana, znao je da ga na bilo koji način mora zauvijek skinuti sa svog 'računa', jer kradljivci ideja su poput krpelja. Da spasi karijeru i da uzaludno ne troši svoje vrijeme, dok je Ronin trijumfirao kako će i ovog puta pod tuđim uspjehom zablistati, Mark je zameo o sebi svaki trag. Ronin je na njegovom stolu našao odjavnu špicu: 'Hrani se svojom a ne mojom krvlju, nametniče! Nikada me više nećeš pronaći.'
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....