UGLEDNI INTELEKTUALAC

ZVONKO MAKOVIĆ 'Vujić i Biškupić bili su jedina dva dobra ministra kulture'

Imam nekoliko kartonskih kutija u kojima su dokumenti o svim mojim sporovima. Dobio sam sve sporove. Sve presude su u moju korist i na čast hrvatske kulture i društva
 Tomislav Krišto/CROPIX

Maković je connoisseur of arts. Znalac, ekspert, oštar i uporan borac za našu kulturu. Predsjednik je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Potpredsjednik je hrvatskog PEN-a. Donedavno redovni profesor i voditelj Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, sada mentor doktorandima. Piše knjige, kolumne, radi sjajne izložbe i kataloge vrhunskih hrvatskih likovnih umjetnika. Pišući, javno kritizira uglednike, gradonačelnike, arhitekte, urbaniste i ministre kulture, već desetljećima. Stekao je mnogo prijatelja i mnoštvo neprijatelja koji ga tužakaju po sudovima. Dobio je sve parnice. Profesor doktor Zvonko Maković tvrdi da smo umjetnošću iznimno nadaren narod. Maković, zvan Mak, poštuje i desnicu i ljevicu, svađa se s ljevicom i desnicom. Nije član nijedne stranke, ali, naravno, ima svoje mišljenje.

Imate neprijatelja. Dosta...

- Bilo bi čudno da ih nemam. Neprijatelji me stimuliraju. Ja, zapravo, volim svoje neistomišljenike.

Neki su vas i sudu tužili... To vas opterećuje?

- Pa, to mi oduzima vrijeme. Ipak, uvijek nešto novo naučim. Svaki sudski spor, a imao sam ih dosta, bio je drugačiji. Imam neoborive argumente i odlične odvjetnice i odvjetnike. Bilo je mnoštvo besmislenih napada. Naučio sam puno i od sudaca. Ima jedan kojeg jako cijenim, sudio je u mom prvom sporu, Zdravko Majerović. Sjajan čovjek, veliki sudac. Na sudu se može naučiti, pogotovo ako ste jedna od stranaka u sporu. Dobio sam sve sporove. Sve presude su u moju korist i na čast hrvatske kulture i društva.

Napišite knjigu o tim sudskim sporovima...

- Pišem već. Naslov će biti: “Moj obračun s njima, broj dva”. Posuđujem naslov od Krleže koji je između dva velika rata pisao o “Malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva”. Taj esej je i danas aktualan... Imam nekoliko kartonskih kutija u kojima su dokumenti o svim mojim sporovima. Bit će to zanimljivo štivo. Poučno. Prvi spor sam imao 1990. godine, na počecima tržišne ekonomije u nas. Počele su prevare, a ja sam se bunio. Nekretnine namijenjene kulturi prodane su ljudima od biznisa koji su u njima otvorili duty free shopove. Pa me tužilo. Dobio sam spor.

Je li u tijeku neki spor, neka tužba protiv vas?

- Mislim da nije. Shvatilo se da me je nemoguće pobijediti.

Vi ste anđeo čuvar hrvatske kulture?

- Nisam anđeo, ali čuvar jesam. Imam znanje i uvijek čvrste argumente. Moja borba traje već gotovo četrdeset godina. Imam bogato iskustvo. Pisao sam o ministrima i ministricama kulture, koji su, često, bili moji prijatelji i prijateljice. Smatrao sam da rade loše pa sam to javno napisao. Vrijeđalo me što loše rade. U toj mojoj naivnosti, ušao sam čak i u politiku. Postao sam zastupnik u Gradskoj skupštini Zagreba, predsjednik Odbora za kulturu od 2009. do 2013., misleći da ću na taj način moći ponešto mijenjati na bolje.

Jeste li uspjeli?

- Bio sam vrlo naivan... Nisam pripadao nijednoj stranci. Nezavisan sam. Ako ne pripadaš blokovima velikih stranaka, gotovo je nemoguće biti uspješan u politici. Ipak, uspio sam puno napraviti, ali trošio sam enormno mnogo vremena. Shvatio sam da se to ne isplati. Otkrio sam da uvijek postoje neki “podzemni dogovori” koji meni nisu bili dostupni. Odustao sam. Nikad više u politiku...

Zašto niste postali ministrom kulture?

- Da sam to želio, odavno bih se upisao u neku stranku. Stranke vladaju. U aktualnom mandatu je na mjesto ministrice došla osoba koja je meni vrlo draga, Andrea Zlatar-Violić. Već nakon prvog dana njezina mandata bilo je vidljivo kako joj je važnija pripadnost minornoj stranci negoli hrvatska kultura. Razočarao sam se i vrlo oštro s njom polemizirao. Zatim je, što mi je osobito žao, na tako tragičan način završila ministarski mandat prije vremena, pa i političku karijeru. A u suštini je beskrajno poštena. Sad je volim još više...

Moć vlasti zavede i mijenja ljude?

- Upravo to se pokazalo na njezinu primjeru. Imponiralo joj je biti vlast, a nije je znala obnašati.

Zacijelo znate kako treba “voditi” kulturu u Zagrebu i u Hrvatskoj...

- Da. Znam. Imam iskustva.

Ne radi se samo o novcu...

- Treba drugačije prestrukturirati sredstva...

To je tipična politička rečenica... Što ona znači?

- Naprimjer, ne misliti: sport je jako važan. Važan jest, ali ne toliko koliko mu se daje. Ne može se jednom klubu dati toliko mnogo novca, a programu jednog čitavog sektora, kulture konkretno, manje. To je greška ili obmana. Kultura ne stvara državi i društvu teret. Kultura je odličan izvor zarade. Ja znam kako društvo može zaraditi kulturom. To nije ništa novo. Pogledajte što rade naši susjedi, Talijani, na primjer. Međutim, mi kulturu krivo tretiramo. To se jasno vidi kod svih naših ministara kulture, osim kod dvojice.

Kojih?

- Antuna Vujića, prije svih, ali i Bože Biškupića. Oni su se uspjeli nametnuti kao važan faktor našeg društva. U njihovo se vrijeme stoga u Vladi drugačije gledalo na sektor kulture. Cijenilo se kulturu i kultura je počela donositi zaradu. Kultura nije teret i ne smije biti teret. Ali, to treba znati raditi. Mi imamo velike koristi od svakog dobrog filma, od svake dobre izložbe.

I Girardi Jurkić je bila dobra ministrica.

- Točno. Mi smo se užasno svađali. Ali je ona znala posao. I s Biškupićem sam se žestoko svađao, ali on je htio čuti moje mišljenje. Bio je dobar ministar. Mi danas imamo odlične odnose. Antun Vujić je bio sjajan ministar. Treba znati iskoristiti tu gospodarsku i financijsku dimenziju kulture. Može se. Garantiram vam. Ali, moram priznati da ni tim ministrima kulture nije bilo lako s premijerima koje su imali... Svaki je vukao na svoju stranu, a ja to često nisam znao. To mi je mnogo kasnije rekla Vesna Girardi Jurkić koja je, došavši u UNESCO, radila samostalno i učinila izuzetno mnogo za Hrvatsku.

Na Središnjem državnom portalu, na internetu, Ministarstvo kulture stavljeno je na zadnje mjesto od ukupno 20 ministarstava...

- Politika želi da kultura bude podčinjena, hoće da služi... Kultura nije sluga. Sport postiže ili ne postiže uspjehe, to su kratkoročne akcije. Kultura traje vječno. I razvija se. Ja iznimno cijenim naše vrhunske sportaše, ali to su karijere koje dođu i prođu. Kultura je dalekoročna investicija. Nažalost, ne sjećam se kad sam premijera viđao na izložbama, na primjer. Nijednom. Vidjeli smo se tek dva puta u kazalištu na premijeri. Milanović je mlad političar, neopterećen prošlošću. Nadao sam se da će puno učiniti za zemlju...

U svojim kolumnama u novinama 1990. sam oduševljeno pisao kako su Mađari u prvi saziv svog parlamenta, nakon tranzicije, uveli - “cvijet” mađarske kulture i znanosti. Fascinirajuće. Nažalost, danas je ondje crni mrak. Kod nas je profil zastupnika prilično drugačiji... Nemam iluzija da u Saboru sjedi “cvijeće” hrvatske kulture i znanosti. Sabor predstavlja isključivo interese stranaka, a ne interes nacije...

Na vašoj Facebook stranici je prelijepa fotografija - Dunava...

- Volim Dunav. Predivan je. Velik, širok, jak. Uskoro svoje Društvo povjesničara umjetnosti vodim na Vučedol na Dunavu, u divan novi Muzej Vučedolske kulture. Dočekat će nas tamo slavni arheolog Aleksandar Durman i ravnateljica Mirela Hutinec. Plato Muzeja je na uzvisini nad Dunavom. Veličanstven prizor. Fotografija na Facebooku je Dunav snimljen u Iloku.

Budrovci su vaše rodno mjesto...

- Da, to je selo kod Đakova, danas mislim da je predgrađe Đakova. Ali sam rano došao u Osijek i tu odrastao.

Što radite na Facebooku?

- Informiram se i doznajem zanimljive stvari.

Gradonačelnik Bandić i vi ste u dobrim odnosima?

- Ja sam mu u jednoj svađi rekao: “U praktičnu sam politiku ušao samo da bih vam oponirao, jer se ne slažem s onim što radite”. On mi je odgovorio: “Vidiš kako ja tebi uvijek činim dobro”. To je bilo 2009. godine. Bandić je tada još bio u SDP-u. Dosta smo se svađali. Kasnije sam shvatio da nije Bandić najveće zlo koje se u gradu događa. Nesporno je da je napravio puno dobrih stvari i poteza. On ima instinkt i jaku volju. U mnogim mojim akcijama izravno mi je pomogao. Konačno, nijedan drugi grad u bližoj okolici ne izdvaja za kulturu kao Zagreb. Danas se iz proračuna izdvaja 6,54%, a donedavno i više. U isto to vrijeme iz državnog se proračuna za Hrvatsku izdvaja, mislim, 0,63%.

Na katedri Povijesti umjetnosti naslijedili ste legendarnu VHP, Veru Horvat Pintarić...

- Bio sam njezin student pa asistent. Kasnije redovni profesor. Odavno smo Vera i ja prijatelji. Vera Horvat Pintarić je, bez sumnje, naša najveća i najznačajnija povjesničarka umjetnosti. To je moćna žena. Sve što sam naučio, naučio sam od nje. Učila me i odgajala. Godine 1974. kod nje sam upisao magisterij.

Naša kulturna baština je bogata? Kvalitetna?

- Ruku na srce, svašta bi se tu našlo. I dobrih i loših djela.

Kulturan smo narod?

- Mislim da jesmo. Zagreb, Šibenik, Dubrovnik, Trogir... Mene posebno zanima Istra, koja je sasvim drugačija od ostalih naših krajeva. Istra je slojevita: slavenski korpus, istarska glagoljica, romanski sadržaji i utjecaji, pa onda srednjoeuropska supstanca - toga nema drugdje. To je vrijedno. Ima jedna crkvica u Draguću, u unutrašnjosti Istre, crkva svetog Roka, s početka 16. stoljeća. Oslikao ju je majstor koji se zove: Anton s Padove. No, Anton nema veze s gradom Padovom u Italiji. Ime je dobio po obližnjem brdu kod sela Kašćerga gdje je bio lokalitet - Padova. Oslikao je crkvu svetog Roka 1529. godine. Ima tamo detalj koji me fascinirao. U svetištu crkve majstor slika Navještenje, prikazuje Bogorodicu i anđela. Napisao je tamo: “Ovo Navještenje je rađeno prema Navještenju iz Firence”. Pazite, netko iz istarske zabiti može 1529. godine imati svijest o tome što se događa u Firenci? U Firenci je tada Michelangelo u punoj snazi, to je vrijeme Pontorma, Bronzina... doba manirizma. Firenca je tada bila umjetničko žarište svijeta. I naš majstor Anton s Padove, inače ne naročito vješt slikar, misli kako radi po uzoru na Firencu. Taj isti majstor 1531. godine, u pokrajnjem gradiću Humu, slika oltarnu palu. Na njoj pak spominje situaciju u Mađarskoj, Mohačku bitku koja je bila pet godina prije! Anton ima savršeni “kompas”, a sigurno nije putovao ni u Firencu, ni preko Dunava. Kako zna što se tamo događalo? Ima još jedan primjer u Beramu, također u Istri. U crkvici su slike iz radionice majstora Vincenta iz Kastva. Jedna slika rađena je po grafičkom listu koji je naslikao nizozemski slikar. Isti takav grafički list je kupio u Padovi jedan od najvećih europskih humanista Hartman Schedel iz Nürnberga, i to spominje u svojem inventaru, a očito i naš majstor iz Kastva. Želim reći kako smo bili savršeno inegrirani s Europom čitavo vrijeme naše povijesti. A da ne spominjem Dubrovnik, Trogir, Split... Nismo nikad bili “bijela mrlja” na zemljopisnoj karti.

Cijene slika naših likovnih umjetnika rastu otkad smo u Europskoj uniji?

- Da. Mi smo ulaskom u Europsku uniju postali “integrirani”, kako je to u jednoj drugoj prigodi rekao Umberto Eco. Shodno tome i cijene djela naših najboljih umjetnika rastu, otvorila su nam se nova tržišta.

Jesu li žene i muškarci izjednačeni u umjetnosti?

- Postoji razlika. U umjetnosti su žene očito subordinirane. Ne uvijek, ali najčešće jesu. No, to nije samo u umjetnosti. Upravo sam u Jutarnjem neki dan vidio naslov “Muškarci imaju devet posto veću plaću od žena”. Dakle, ovdje, u Hrvatskoj. Mislim da je to strašno.

Zašto?

- Ne znam. Valjda postoje neka “tajna pravila”, a njih ne pišu žene. Umjetnička djela žena nikad ne postižu cijene koje dosežu djela muškaraca. U književnosti, na sreću, nije tako. Nobelove nagrade za književnost zadnjih deset godina dobivaju - žene. U arhitekturi je velika Zaha Hadid, britanska arhitektica iračkog porijekla, ali nema drugih... Zaha je jedina žena dobitnica Pritzkerove nagrade. Postoji očita nepravda prema umjetnicama.

Ima li kiča u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti?

- Ima, naravno. Mora biti i kiča... Postoji i ugodan kič...

Kavane također spadaju u svakodnevnu umjetnost?

- Jasno, ali uništili smo većinu. Nema više Kavane Corso, nema Kavane Medulić. Ban Café, odlična kavana na Jelačić placu, koju su napravili Fabijanić i Drinković, sad su pretvorili u “bečku konfekciju Aida”. Ugodna Mala kavana, Branka Silađina, također na Trgu, nagrđena je: kad sad uđete u tu kavanu, prvo što vidite je - kamin s narezanim kladama drva. U kavani kamin? To je hermafrodit između konobe i kavane. Strašno. Tkalčićeva ulica je dobra.

Postoji li u Hrvatskoj “crno tržište” umjetnina?

- Itekako postoji. Plagijati, falsifikati. Tim se bave samozvani «menadžeri» kulture. To tržište cvate, buja, a policija se time ne bavi. Veliki novac se tu vrti.

Vi ste i književnik. Pišete li još pjesme?

- S pjesmama sam započeo javnu karijeru. Dobio sam sve naše nagrade... i Goranov vijenac... Ne pišem više pjesme.

Što radite sada?

- Za mjesec dana dovodim u zagrebački Umjetnički paviljon sjajnu izložbu: Zbirku diplomata Pavla Beljanskog, iz Novog Sada. Čudesno lijepa zbirka najvećih srpskih i hrvatskih umjetnika iz prve polovice 20. stoljeća. Tu je Bukovčeva “Velika Iza”, zatim portret Beljanskog od Tartaglie... U Novi Sad iz naše Moderne galerije šaljem izložbu “Kraljević i njegovi sljedbenici”. Afirmiram hrvatsku kulturu. To jest moj temeljni posao. Nije lak, jer za kulturu izdvajamo 0,63 posto BDP-a. Malo je to...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 01:42