Ares Buršić četrnaest se sati uspinjao stepenicama Zagrepčanke, 107 puta uzastopno, ne bi li se popeo do visine Mount Everesta, najviše točke svijeta, na 8848 metara. Na tih 25 katova i 490 stepenica po svakom usponu ukupno je na koncu odradio 52.430 stuba.
Za same akcije nije ih brojao, zbrajao je jedino uspone. “Zapravo sam ih zapisivao, nakon četvrtog sam shvatio da bi bilo ‘možda’ bolje zapisivati ih nego pamtiti”, smije se.
Buršić je, penjući se uzastopce po Zagrepčanki, radio “Everesting”, disciplinu koja i u nas postaje sve vidljivija, a podrazumijeva uspon biciklom ili trčanje izabranim brdom više puta uzastopce sve dok se ne dosegne 8848 metara ispenjane visine. Prvi uspon tog je petka, koncem rujna, napravio u sedam navečer i nije stao dok se nije popeo na everestovskih 8848 metara, do subote ujutro.
Ultramaratonac
“Kad sam odlazio, ljudi iz osiguranja Zagrepčanke pitali su me kako to da neću još koji uspon, nisam li dovoljno spreman”, prepričava anegdotu. Četrdeset sedam mu je godina, diplomirani je inženjer elektrotehnike, dugo je u sportu. Bavi se ultramaratonskim biciklizmom, ultra trailom, triatlonom.
“Logistički sam bio spreman za još, ali kondicijski više nisam mogao. Morat ću još ‘malo’ trenirati, pa možda pokušam odraditi dvostruki trkački Everesting”, planira Buršić.
Više je raznih varijanti Everestinga - biciklistički po asfaltu, biciklistički po makadamu, trkački po brdu, po stepenicama, virtualni. Buršić je dosad napravio sedam biciklističkih Everestinga, uglavnom po Medvednici i Plešivici.
Uskoro planira napraviti virtualni Everesting. Objašnjavajući o čemu je riječ kaže: „Bicikl stavite na trenažer i vrtite pedale. Trenažer se spoji na Internet, simulira uspone i, ovisno o lokaciji koju ste odabrali, mijenja opterećenje.
Odaberete trasu koju želite voziti, primjerice uspon na Medvednici, Učkoj, Biokovu … i trenažer s interneta povuče realnu konfiguraciju. Možete doista odabrati bilo koji uspon na svijetu.“
Taj Everesting planira napraviti kao humanitarnu akciju u kojoj će prikupljati novac za Dječju bolnicu Gornja Bista.
Okušao se u Everestingu penjanja, koji ga je na koncu i doveo do ideje da napravi Everesting stubama. Ovaj što ga je napravio po stubama Zagrepčanke prvi je trkački Everesting po stepenicama ikada zabilježen na svijetu.
“Za razliku od biciklističkog Everestinga, na kojem je obavezan uspon i spust po istoj trasi, kod trkačkog je obavezno popeti se, a spust možete odraditi i drugom rutom i na neki drugi način, ne mora to biti trčanje, može se ići i automobilom, biciklom, gondolom, liftom…
Kriza
Za prvi pokušaj izabrao sam Sljeme, stazu od Šestinskog lagvića do tornja, asfaltom, a spuštao sam se biciklom.” No, bicikl je morao za uspona, trčeći, gurati pokraj sebe. “Nije ispalo kako sam planirao, bilo je preteško, ili sam ja bio nedovoljno pripremljen. Da ne bih gnjavio ljude tražeći da me voze nizbrdo automobilom, za sljedeći sam pokušaj izabrao stepenice Zagrepčanke.”
Te stube dobro zna, više je puta njima trčao na utrci Zagrepčanka koja se svake godine održava u prosincu.
Za prva tri sata penjanja po Zagrepčanki tek bi, priča, povremeno lagano potrčao, četiri do šest katova po usponu. “Znao sam da, ako želim završiti, moram ići polako, odnosno brzo hodati, ali ne i trčati.” Kriza je bilo više. Prva ga je pogodila nakon pet sati, postao je svjestan da je pred njim još puno sati uspona, da neće stići popeti se na “Mount Everest” u vremenu u kojem je to prvotno planirao.
“Poslije toga su se izmjenjivali periodi kriza i euforije, ovisno o tome jesam li pretjerao s nekim usponom pokušavajući nadoknaditi vrijeme, biti u planiranom tempu ili sam se uspio regenerirati.”
Najteže je, očekivano, bilo na kraju. Umor je napravio svoje, a mučili su ga i bolovi u koljenima. U početku mu se činilo da gubi puno vremena čekajući lift, no kako su sati protjecali i broj uspona se povećavao, počeo je priželjkivati da se taj lift spušta malo sporije.
Osim što za Everesting treba imati fizičku snagu, kondiciju, važno je dobro se i logistički osigurati.
Svi to mogu
“Za ozbiljan rezultat, osim kondicije, obavezno je imati i pratnju. Everesting na stepenicama Zagrepčanke ima puno dobrih strana: u interijeru ste, nema vremenskih utjecaja, spuštanje se može odraditi liftom, lako je organizirati se tako da pomoć drugog nije niti potrebna. Sve stvari za koje sam mislio da će mi zatrebati - rezervna odjeća, obuća, hrana, voda, izotonici, svjetla - držao sam na vrhu, na 25. katu.” Jedini minus je, kaže, što je unutra, kad se čovjek zagrije - pretoplo.
Drži da to što je napravio mogu gotovo pa svi. “Iako traje, ovakva aktivnost nije velikog intenziteta. Treba samo malo trenirati, dobro to logistički posložiti i ne odustati na pojavu prvih problema. Za takvo nešto svi smo ‘napravljeni’, pitanje je samo motivacije”, uvjeren je Ares Buršić.