Život u zgradi pravi je poligon suživota i tolerancije. Poslagani među iste zidove, sa zajedničkim stepeništem i kanalizacijskom cijevi, stanari, hoćeš – nećeš, zajedno dijele komadić sudbine.
U anketi nam recite: Biste li pristali platiti ugradnju lifta ako živite u prizemlju zgrade?
Peti kat nije mala stvar ni kad je čovjek mlad pa se vraća iz kupovine, a kamoli ako ima hladnjak popeti. A kad ima neke ozbiljne godine tijekom kojih su se koljena tim stepeništem trošila, počne čovjek svaki izlazak pomno promišljati, dobro paziti da obavi što više stvari, da što ne zaboravi, da baš ako ne mora i ne izlazi, ne bi li mu se ono bockanje u koljenu što manje puta dnevno urezalo u svaki korak. I eto ti, ni kriv ni dužan, počne se manje družiti, počne mu sve veći napor biti i po kvartu nešto sitno obaviti. Tako je Grozdana, iako inače zdrava umirovljenica (osim tih koljena), spisak za kupovinu pravila prema kilaži, a ne prema potrebi. A manja pakiranja su skuplja, a mirovina mala. Sin bi joj, kad bi dolazio, donosio deterdžente od pet kilograma, pakiranja od šest litara mlijeka, četiri glavice kupusa... za sve što je težilo preko dva kilograma čekala je njega. Nije ona bila jedina takva u zgradi, prije četrdeset godina, kad se zgrada napravila, a mlade obitelji uselile, dvadesetak je njenih vršnjaka, koja godina gore – dolje, dobilo stan u tada novoj zgradi. Kad je uselila mogla je lakim korakom, nekad i trčeći, doći do petog kata, sad se hvatala za ogradu i polako. „Nego majko, zašto vi ne ugradite lift, sad se to može, financira Europska unija“ rekao je jednom Boris. Nisam siguran kako, to bi vaš predstavnik stanara trebao znati. Predstavnik stanara živio je na prvom katu, sjedio svaki dan ispred zgrade s Lukom iz prizemlja na klupici koju su kupili od pričuve i postavili je pod lipu. Nikad njima lift nije pao na pamet i ne bi da im se jednog dana nije pridružila Grozdana, sjela malo odmoriti prije napora i spomenula što joj je sin rekao. „Ma što će nama lift, pa mi smo mala zgrada. Pitali su nas iz uprave, rekli smo da ne treba.“ „Ma kako ne treba, pa ja danima ne izlazim samo zato jer mi je teško silazit i uspinjat se. Zraka se ne nadišem kako treba.“ „Pa malo iziđi na balkon“, nešto kao šaljivo dobacio je Luka. No, ubrzo je stan do Grozdaninog kupio jedan mladi i okretan čovjek i odmah sazvao stanare da se s njima upozna i predloži da se prijave na natječaj za lift. Sve je on već ispitao, izračunao, doznao što treba, a ono što su stanari čuli bio je iznos oji bi trebali platiti. Onima s gornjih katova činio se mali, Grozdana je već računala na čemu bi mogla uštedjeti, sve joj se tad činilo manje važnim od bezbolnog izlaska i povratka u stan. Luka je odmahivao glavom, njemu to ne treba i on neće. Ostali prizemljani isto nisu bili zainteresirani, kao ni oni na prvom katu, s drugog kata jedan, s trećeg dva. Kako su se oni brisali s popisa, cijena je rasla i sad je već i Grozdani taj iznos bio poveći. Mladi je čovjek uvjeravao stanare da će im tako porasti vrijednost stana, da će ga lakše iznajmiti, prodati, da će im, pa nek su i na prvom katu, biti lakše unijeti ormar. „I bit će nam, eto, svima bolje“. „Ne laje pas radi sela“, promrmljao je Luka. „Ma recite mi, Luka, jeste li vi ikad bili na Mljetu?“ pitao je mladi čovjek. Luka se malo zamislio, pa reče: „Nikad, što bih ja radio na Mljetu?“ „A na Kornatima? Brijunima? Na Krki, Plitvičkim jezerima?“ „Eeee, na Plitvičkim jezerima sam bio jednom. Druge sam gledao na televiziji, krasno je to, krasno.“ „A na drugima niste bili nikada, jel?“ „Ma što sad imaju Kornati s našim liftom?“ pomalo se nervirao Luka. „Pa vidite, mi svi financiramo nacionalne parkove, a većina nas ih neće nikad posjetiti. Ali je lijepo da ih imamo. Vi ste imali sve ove godine sreću, a drugi stanari su se mučili.“ „A pa to nije moja krivica, oni su imali pogled. I ne može im lopov kroz prozor ući. Aha.“ Nakon tri dana Lukin je prijatelj Predstavnik slomio nogu. Prvi mu je kat bio kao Himalaja. „Ma daj, isto da mi ugradimo taj lift, što sad...“