Ona ima cistu na glavi, osam godina nije ustala iz kreveta. On je preživio moždani udar. Bez struje, bez vode, u vlazi napuštenih radničkih baraka kraj savskog nasipa žive Zijada i Hamid Šehić. Cijeli život su radili u nekoć velikoj građevinskoj firmi Viaduktu. Propašću tvrtke, njihov ni do tada lak život, otišao je nizbrdo, piše Dnevnik.hr
U šokantnim uvjetima, koje je davno preuzela priroda, dvoje ljudi zaboravljenih od svijeta, doslovce jedva preživljavaju. Iako su preko 30 godina živjeli i radili u Hrvatskoj, Zijada i Hamid još uvijek nisu dobili državljanstvo. Na samo nekoliko kilometara od središta Zagreba reporterka "Provjerenog" Danka Derifaj snimila je kadrove života nedostojne čovjeka.
‘Radio sam po 14 sati bez grijanja i vode‘
Mirovina mu je 350 eura. Četrdeset tri godine je radio u Viaduktu, njegova supruga 35. Prije osam godina nekad moćna tvrtka otišla je u stečaj, a njihov život postao je još teži.
"Kad je firma propala, a ja nisam imao za hranu ni za što, stečajni upravitelj me sreo i pitao bi li radio za minimalac na porti. Ovi drugi su ga napustili, nisu htjeli raditi za minimalac. Tako da sam ja bio na porti po 11, nekad i 14 sati, bez grijanja, bez vode, bez ičega", rekao je Hamid Šehić.
Već težak život, otežao je moždani udar
Već osam godina iskopčana im je struja i voda, većina ljudi se davno snašla i otišla, ali Zijada i Hamid nisu imali kamo. Ona je godinama gotovo nepokretna, a njegova plaća nikad nije bila dovoljna. Zijada ima cistu na mozgu koju liječnici prate, a kad bi se povećala morali bi ju operirati. Ispričala je kako zbog toga ne može napraviti par koraka da ne padne, pa leži u krevetu već osam godina.
Onda je Hamid imao moždani udar. Došao je iz King Crossa i pao je tu ispred barake. Hitna je došla nakon dužeg vremena i ovezla ga u bolnicu. Ona je ostala sama praznog mobitela, nije se mogla javiti nikome. "Deset dana sam bila sama, štakori su hodali po meni, bez kapi vode, gladna, žedna, u mraku", opisuje potresne trenutke.
Moždani koji je snašao Hamida uništio je njihove planove za povratak u BiH nakon 40 godina, nastale iz očaja. "Doktori kažu da će biti posljedica za njega, što i ima. Mislim dok dođe do prve bolnice u Tuzli koja je 50 kilometara od nas...", pričala je.
‘Policija nam je rekla: ‘Pa što, ljudi kradu‘‘
Život u kontejneru ulio im je strah u kosti. Upali su im lopovi, priča i odnijeli najdragocjenije što su dobili kad i kontejner. Izvor struje. "Oborili su je na pod, ispremetali da vide ima li novca, uzeli agregat i otišli", ispričao je.
"Zvali smo policiju, policija rekla - pa što, ljudi kradu, što ćemo mi tu, ništa, napravili zapisnik i to je to", ispričao je, dodajući da se nakon toga boji dugo je ostavljati samu.
‘Nisam ni slutila da su ovdje, kako žive?!‘
Kao radničko dijete Katica Bedaković je odrasla u ovim barakama iz kojih je njezina obitelj davno iselila. Prošle nedjelje odlučila je iznenaditi majku i dovesti je da se prisjete tih vremena. I tada je ugledala ove ljude.
"Rekli su mi da nemaju ni struje ni vode, pa kako žive?! Mi smo isto došle nespremne, ni ne sluteći da oni žive tu. To je jednostavno bio šok", rekla je Katica, koja im je donijela hrane, vode, plinske boce, suhe deke, termofore, sve čega se mogla sjetiti, ali ovdje ih ostaviti - nije rješenje. "Ne mogu ih ostaviti ovdje. Oni nemaju što jesti, nemaju što popiti, nemaju vode, nemaju tableta za bolove, nemaju ništa."
‘Tražila sam vode, nisu mi dale‘
Poslali su upit Zavodu za socijalnu skrb znaju li za ove ljude i kako će im pomoći, a odgovor koji je stigao peče za oči.
"U nekoliko navrata ponuđen im je smještaj koji odbijaju. Stručni radnici poduzeli su sve potrebno u svrhu pomaganja i prevladavanja nepovoljne životne situacije korisnika Hamida i Zijadete Šehić, te će nastaviti pomagati obitelji i nadalje", odgovorili su iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad.
"Tražila sam vode, nisu mi dale vode. Socijalne radnice iz Novog Zagreba. Zvala sam na telefon, i tražila sam da ću im platiti kad primimo mirovinu jer nismo imali od čega kupiti vodu. Ali ne rekli su, odbili ste Kosnicu", priča ona.
Socijalna radnica ih je zadnji put obišla prije dvije godine. Zahvaljuje Nadbiskupiji i Caritasu koji povremeno pošalju neki paket. Ali od kad je Hamid imao moždani udar, život je za njih - pakao.
"Prije tri dana sam imala takve bolove, tako smo bili žedni, samo sam molila dragog Boga da me uzme, i samo se odjedanput pojavila Katica, ona je bila tu, evo vidite, donijela nam je soka, maramice", priča Zijada.