Spuštamo se stepenicama do blindiranih vrata. Pritvorena su. Iako su od teškog željeza, na rubovima se ljušte. Dan je vrlo sparan, ali iz hodnika u koji ulazimo zapuhuje nas hladan zrak. Tek uz bateriju osvjetljavamo unutrašnjost, bočno su stari toaleti pa velika prostorija, a iza nje opet neki prolaz koji vodi na drugi izlaz. Nalazimo se u skloništu koje je sagrađeno u vrijeme NDH. I bilo je je jedno od skloništa u blizini Sabora, namijenjeno za mogući bijeg poglavnika Ante Pavelića.
Sklonište s izlazom na Radićevu ulicu (ili čak možda na Tkalčićevu, teško je točno otkriti zbog pregradnje) nalazi u dvorištu Palače Bužan u Opatičkoj 8. Poluugrađenu, jednokatnu, trokrilnu palaču u Opatičkoj 8 sagradio je 1754. najpoznatiji zagrebački barokni graditelj Matija Leonhart za Ivana Bužana, predsjednika Banskog stola i podbana. Međutim, palača je temeljito obnovljena i rekonstruirana 1941-1943 prema projektu Brune Bauera za Maršalat - “Dvor Eugena Kvaternika”. Eugen Dido Kvaternik bio je zloglasni ustaški pukovnik i zapovjednik Ustaške nadzorne službe (UNS).
Bio je druga najvažnija osoba u NDH nakon poglavnika Ante Pavelića.
Osim što je za vrijeme Drugog svjetskog rata palača uređena za Didinu rezidenciju dobila je i dva skloništa za čelnike NDH. Jedno je sklonište i dan danas smješteno u utrobi zgrade, a drugo je u vrtu. Zapravo, čitava je palača nudila dva moguća načina bijega iz smjera Sabora prema Radićevoj i Tkalčićevoj ulici.
Jutarnji list jučer je prvi ušao u gornjogradska skloništa palače Bužan iz 40-ih godina, od kojih je ono u vrtu danas prazno, a sklonište u zgradi služi kao spremište starih predmeta današnjeg korisnika zgrade Ureda za opće poslove Hrvatskog sabora i Vlade RH. U skloništu u palači naišli smo na velike uokvirene fotografije predsjednika Tita, kao i na uokvirenu fotografiju Tuđmana kojoj je puknuo okvir, ploču Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, te komade reljefnog kamenja koji su se tijekom godina odlomili od zgrade, i čuvaju se za moguću restauraciju. Samo sklonište sagrađeno je tako da je gornjim dijelom osigurano željezničkim tračnicama poredanim jednim do druge, a ima i dugačku cijev za zrak.
To sklonište vodi do neobičnih blindiranih vrata koja se nalaze na dva metra visine u zidu vrtnog paviljona, a kamo se dalje može izaći kroz vrt do izlaza u Radićevu ulicu ili se može ući u drugo sklonište u vrtu i od njega se moglo prije ići dalje u Radićevu, odnosno Tkalčićevu. Ovo su tek neka od skoništa s dva izlaza koja su sagrađene za poglavnika Pavelića. On je imao i podzemno sklonište svoj vučji brlog u Vili Rebar na Sljemenu odakle je kasnije i pobjegao partizanima iz Hrvatske.
Palača u Opatičkoj, s vrtom prema Radićevoj, čini jedinstvenu cjelinu, kulturno-povijesnog je značenja i izrazite graditeljsko-tipološke i arhitektonske vrijednosti. Pritom, ‘skrivena’ gornjogradska ljepotica zaštićeno je kulturno dobro. Skrivenom je nazivamo iz dva razloga. Prvo, palača s redovito zatvorenim, teškim drvenim vratima nedostupna je za neslužbene posjetitelje, a drugo, o njoj se općenito ne zna mnogo.
Primjerice, zanimljiv je i gotovo nepoznat podatak da se u dvorištu plače Bužan nalazi najstariji bunar na Gornjem gradu. Taj je bunar sagrađen prije od bunara u Demetrovoj uza koji se uglavnom krivo navodi da je najstariji.
Bunar u Opatičkoj 8 dubok je čak 50-ak metara, a voda je na dubini od 17 metara. Još jedan bunar nalazio se u susjednoj zgradi na broju 6.
No, vratimo se na kronologiju gradnje prema knjizi “Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas” Lelje Dobronić. Na mjestu palače stajale su dvije kuće. Jedna, drvena, izgorila je u požaru 1706. godine i za njom je ostalo prazno gradilište. Juraj Branjug sagradio je zidanu kuću, koja je, ponovno stradala u požaru, 1737. Kasnije je otkupio i susjedno zemljište i podigao današnju. Lelja Dobronić piše da je o tome izvještavao i Krčelić koji je Bužana nazivao jednim od “bogova Hrvatske”. Sredinom 18. stoljeća umnožio je svoj imetak “krivotvorenjem plemićkih istraga”, tvrdio je Krčelić.
“Istraživanja arhivske građe pokazala su da je Bužanovu kuću 1756. godine sagradio zagrebački graditelj Matija Leonhart. Time je utvrđen prvi put i autor jedne zagrebačke barokne palače. Kuća je do kraja stoljeća pripadala Ivanu Bužanu, koji je bio i prisjednik Banskog stola, savjetnik Marije Terezije i blagajnik Kraljevine, a od 1793. do 1807. godine vlasnikom kuće bio je Antun Raffay, također visoki sudski državni činovnik. Od njega je kuću kupio državni erar i ona više nije prešla u ruke privatnika”, zapisala je Lelja Dobronić.
Objekt je markantan za Gornji grad i njegovu baroknu arhitekturu te spada u jednu od najstarijih tamošnjih palača. Gradio ju je zidarski majsto Leonhart koji nije bio rođen u Zagrebu. Zapisano je da je bio “Germanus”, ali je cijeli radni vijek proživio ovdje.
Ova krasna barokna palača zadržala je sva svoja tri krila. Zapadno, ulično u kojem su nekoć bile spavaće sobe. U sjevernom i istočnom nekoć su bili salonu, a prema dvorištu otvorene arkade. U prizemlju je bila konjušnica. Zgrada je temeljito obnovljena 1941. godine prema projektu Bruna Bauera, navodi dalje Lelja Dobronić, ali ne navodi i daljnje postojanje dva skloništa. Nakon rata, 1950. godine, tu je privremeno bio i Muzej grada Zagreba. U dvorištu su tada bile i neke skulpture koje su sad u Gliptoteci. Sedamdesetih godina bio je ovdje glavni štab narodnog odbora.
Danas je skoro sav namještaj u zgradi noviji i uredski, saloni su pregrađeni u manje radne prostorije, ali na način da se lako mogu vratiti u prvobitno stanje. O starom sjaju najviše svjedoče divna kamena stubišta. Ulična fasada obnovljena je 1998. godine. Nekoć divan vrt prema Radićevoj ulici s velikom tisom u središtu, dugačkom terasom i arkadnim vrtnim paviljnom danas je neiskorišten, a za njegovu obnovu postoji projekt, ali nedostaje novca. Ova se divna palača pojavljuje i u filmu ‘Rondo’ gdje glumi restoran.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....