Univerzijada je zapravo bila drugi ilirski preporod. Spasila je dotad ružan i apatičan Zagreb

To je pljačka stoljeća, grmio je jugoslavenskom Skupštinom početkom 1988. Mihajlo Švabić kad su u beogradskoj centrali podvukli crtu i shvatili koliko u državnom proračunu nedostaje novca. Negdašnji Titov prvoborac, a krajem osamdesetih gorljivi mitingaš i jurišnik Slobodana Miloševića, samo je glasno izvikivao ono što je Beograd mislio.

Nekoliko mjeseci ranije jedan je neprepoznatljivi Zagreb pod parolom “Svijet mladih za svijet mira” u pjenušavom raspoloženju slavio novo ruho i duhovni preporod. Zarobljen kolebljivošću i strahom hrvatskih političara zbog loših iskustava iz vremena hrvatskog proljeća 1971., Zagreb godinama nije mogao dočekati da se netko zauzme za njega.

Dok u Zagrebu dominira atmosfera političke zabiti, depresivna i nepovjerljiva, Beograd raste u visinu i širinu, obilato se koristeći organizacijom brojnih prvenstava svijeta u najrazličitijim sportovima, pa novcem iz zajedničke blagajne jugoslavenskih republika i pokrajina podiže ne samo sportske objekte nego rješava i prometnice, stambene blokove...

Duhovna renesansa

- Za Svjetsko prvenstvo u plivanju 1973. svaka je beogradska općina dobila sportski centar, a mnoge i bazene - govori Željko Mataja, koji se 1974. vratio iz Beograda, gdje je prošao sportsku i kavansko-diplomatsku školu, pa je u sportskom sustavu Zagreba uvijek dobro kotirao, a karijeru je završio kao savjetnik za sport predsjednika Stipe Mesića.

Poslije Titove smrti čini se da je za Zagreb već prekasno, Jugoslavija je dužna k’o Grčka, inflacija metastazira, u trgovinama su nestašice proizvoda, gradovi su u mraku, jer na snazi su redukcije struje, nema ni benzina, pa jedan dan smiju voziti automobili čija registracija završava parnim brojem, a drugi dan oni s neparnim... Ipak, kroz splet svakojakih okolnosti, pa i slučajnosti, poguran i osobnim taštinama, i silnim ambicijama tad već neprikrivenih menadžera, i lucidnošću pojedinaca, a svakako na krilima sportske eksplozije 1982., Zagreb je u zadnji čas dohvatio posljednju zlatnu žilu iz savezne države.

- Cibona 1982. prvi put u povijesti osvaja prvenstvo Jugoslavije, Dinamo je prvak nakon 24 godine, prvaci države su i vaterpolisti i odbojkaši Mladosti... a mi tužno konstatiramo da je stanje sportske infrastrukture katastrofalno. Na Šalati u bazenu raste trava, vaterpolisti svoje utakmice igraju u Ljubljani, Cibona se seljaka iz dvorane u dvoranu, Jarun je sam šljunak i šikara... I rađa se ideja o Univerzijadi - sjeća se Mirko Novosel, koji će nekoliko godina kasnije preuzeti ulogu prvog operativca najmasovnije sportske priredbe ikad održane na tlu Jugoslavije.

Platforma studentskih igara, koje su u odnosu na olimpijske sportske dosege, te medijsku i marketinšku iskoristivost, ipak drugorazredna priredba, iskorištena je za urbanistički bum, za arhitektonsku i komunalnu obnovu Zagreba, za kulturni procvat, a u to doba sveopćeg narodnog oduševljenja činilo se i za preobrazbu pomalo kenjkavog mentaliteta. Ili, kako je to politički suho rekao u ono doba najistaknutiji hrvatski političar Josip Vrhovec, tada član Predsjedništva Jugoslavije i prvi čovjek organizacijskog odbora Univerzijade: “Igre smo prigrlili kao program društvene infrastrukture.”

Ponoćne ovacije

- Do tada smo samo jamrali: ‘Mi nemremo niš’, a tada smo počeli govoriti: ‘Mi možemo sve!’ Igre je podržalo 22 tisuće volontera, koji su cijele dane radili za majicu i sendvič. I danas mi se, sad već ljudi u više nego zreloj životnoj dobi, s radošću javljaju na cesti i s nostalgijom govore: ‘Znate, i mi smo volontirali.’ Ljudi su bili prepuni entuzijazma. Mi iz glavnog operativnog štaba znali smo iza ponoći doći na večeru u Kaptolsku klet ili Vinodol, a svi gosti u restoranu ustaju i plješću - sjeća se Mirko Novosel. Čovjek kojeg su zbog košarkaških zasluga prepoznavali svi, goleme energije, velikog ugleda i s podosta moći u to je vrijeme mogao otvoriti svaka vrata, pa se prirodno nametnuo prvo kao glavni agitator u domaćim i inozemnim sportskim krugovima za dobivanje studentskih igara, a onda i kao prvi operativac Univerzijade, a samim tim i čovjek od najvećeg povjerenja Josipa Vrhovca. - Kada bih inzistirao da se usput još nešto asfaltira, a što nismo prvotno predvidjeli, Joža bi mi znao reći: ‘Ubit će me oni u Beogradu.’ Jedne mi je večeri, dok smo pričali o situaciji u zemlji i budućnosti Jugoslavije, rekao: ‘Ni Bog nas nemre spasiti.’

Ni godinu dana kasnije među parolama Miloševićevih mitingaša bila je i ona na kojoj je pisalo “Vrhovec, Vlasi, Smole - dole!”

- Kad je Vrhovec vidio 1984. na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu sve te počasti i sav taj glamur, pa kako su njegova političkog kolegu, tadašnjeg jugoslavenskog premijera Branka Mikulića, mazili i pazili, strahovito se zagrijao za Univerzijadu i odlučio stati na njeno čelo. Nije htio da u priču bude uključen Slavko Šajber, nije ga mogao smisliti, jer se Vrhovčev brat Ivo kao gradonačelnik Zagreba i predsjednik Dinama u Gradu stalno sukobljavao sa Šajberom. A Joža je bio vrlo tašt čovjek - govori Mataja.

Jedan je drugi, vrlo važan političar onog vremena, kojeg su sedamdesetih nerijetko spominjali kao Titova nasljednika, odigrao vrlo bitnu ulogu da Zagreb dobije Univerzijadu.

- Za studentske igre trebala nam je i suglasnost Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenska vlada, op. a.) koje je trebalo jamčiti i da će biti slobodan ulaz u Jugoslaviju svim sudionicima Igara neovisno o vjeri, rasi i političkom okruženju iz kojeg dolaze. Iskoristio sam košarkaško prijateljstvo sa Stanom Dolancem, tada je već bio savezni sekretar, dakle ministar unutarnjih poslova, i zamolio ga da nam ishodi suglasnost - priča Novosel.

Samoljubivi Nebiolo

Dva mjeseca kasnije u Boškovićevu, u sjedište zagrebačkog sporta, stiglo je pismo suglasnosti iz Beograda. Budući da je zaobišao republičku političku strukturu, odmah ga je, kaže, nazvao Ante Marković, tadašnji predsjednik republičke vlade, da ga pita “kako je to išlo preko vas, a ne preko nas?”

- Da je išlo preko njih, zahtjev nikad ne bi ni otišao u Beograd. Sportski nastrojen Dolanc učinio nam je veliku uslugu. A nije bila jedina. Na pretprezentaciji Zagreba u Rimu, gdje smo trebali sanirati štetu Beograda zbog odustajanja od Univerzijade 1973. u zadnji čas, te uvjeriti važne ljude da uzmu Zagreb u obzir za domaćina Igara, Dolanc je naredio jugoslavenskom ambasadoru u Italiji da nam stavi na raspolaganje svoju rezidenciju. Bila je jedna od najljepših u Rimu. Napravili smo roštiljadu i sve osvojili gostoprimstvom - sjeća se Novosel, koji je u to doba već imao savršenu analizu svakog od 21 člana FISU-a, svjetskog saveza sveučilišnih sportova, dakle ljudi koji će glasati o domaćinu Igara.

- Znali smo što vole, a na što su slabi... Na kraju je predsjednik FISU-a Primo Nebiolo između Brisbanea i pet milijuna australskih dolara, što su Australci nudili kao donaciju, te počasnog doktorata Sveučilišta i Zagreba, izabrao Zagreb! Dobili smo na kartu Nebiolove samoljubivosti.

Pomoć JNA

U tri godine intenzivne gradnje niknulo je ili je obnovljeno oko 130 objekata, uključujući obnovu središnjeg gradskog trga, završen je današnji dom Hrvatske radiotelevizije, Cibonina dvorana i tzv. Mirkova cigara, zasjali su vodeni parkovi na Mladsti i u središtu grada na Šalati, obnovljeni su stadioni Dinama i Zagreba, studentska naselja Sava i Cvjetno, hoteli Dubrovnik i Esplanade. Otvoren je Muzej Mimara i Muzejski prostor na Jezuitskom trgu, sagrađen je tramvajski prsten u Novom Zagrebu... i još mnogo, mnogo toga. Možda je i najveća dobit za Zagreb i njegove građane bio fantastičan zahvat na Jarunu, jer su dobili svi, sport svoje mjesto za razvoj, a stanovnici za rekreaciju i razonodu.

- Jarun je gradu donio novu vrijednost, a potom je bio i putokaz kako se može iskoristiti i Bundek. Uopće, taj naš prostor uz Savu jako je bitan i bila bi jedna od većih katastrofa da se preizgradi - kaže arhitekt Marijan Hržić, ‘supotpisnik’ Cibonina sportsko-poslovnog kompleksa, kojem je na putu nicanja dosta muke zadao jedan kukolj u masi dobrohotnih sugrađana, izvjesni gospodin Kukolj, građevinski inspektor.

- Htio sam da Cibona dobije svoj krov nad glavom, pa nismo željeli da se gradnja dvorane financira iz fonda Univerzijade. Zato smo izmislili neboder. Svaki kat imao je 450 kvadrata, svaki kvadrat koštao je 28 milijuna dinara, a mi smo ga prodavali za 32,5 milijuna i s razlikom gradili dvoranu - pamti Novosel.

- Naravno da nam je bilo u interesu da neboder ima što više katova. No, inspektor Kukolj, koji je u to doba u Zagrebu srušio teniske terene legendarnoj Mimi Jaušovec, sve je činio da naš neboder ne ide iznad 8 katova i nije nam davao dozvolu da idemo dalje u vis iako smo poštovali zakon o seizmici, dakle neboder je napravljen da izdrži potres veće jačine nego onaj koji se kod nas može očekivati.

Onda je na scenu, smije se Novosel, stupio Varaždinac Bratko i general Pleše, i Kukolj je hitno poslan na vojnu vježbu u Beograd. Na mjesec dana. Dovoljno da neboder dobije dozvolu. Radilo se u tri smjene bez prestanka, pa dok se Kukolj vratio u Zagreb, niknulo je novih osam katova.

- Najmanji je problem tada bio novac, slijevao se u potocima. Napravilo se strahovito puno, a koliko je novca bilo, moglo se gotovo još jednom toliko - kaže Mataja, koji je prvi u svom prašnjavom golfu, neformalno i danas nezamislivo, dočekao prvu delegaciju FISU-a, glavnog tajnika Campanu i tehničkog direktora Scarpiela.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista