PRIČE STANARA TRGA BANA JELAČIĆA

Život na Trgu

 Damjan Tadić/CROPIX

Gotovo ne prođe ni dan, a da stari Gral u Cekeru ne naviri svoje umorno lice. Prvi je na Jelačić-placu, uvijek stiže sa zorom; proćelav, brbljav i visok, budi čitav trg. Točno u šest ujutro sjeda na svoje uobičajeno mjesto u kutu kafića, zbrza svoju kavu, uvijek istu, s malo mlijeka i jednim šećerom, pa se baca na posao. Gral, koji se preziva Astral, ispomoć je cvjećaricama, i iz Harmice im na Splavnicu dovlači suncobrane i tezge. Malena ulica kojom tegli stvari zavučena je odmah do tržnice i ubrzo postaje bučna. U pola sedam u njoj počne graja prodavača, pa ju zakrče dostavljači, kamioni s mesom i ribom te na kraju cvjećari.

Iza sedam u Cekeru više nema mjesta. Buči se i puši, a sve sa svog šanka nadgleda meštar parade, konobar Marko Malkoč.

Svoje jutarnje goste poznaje ponaosob, pa unaprijed zna tko, što i kada pije. Marko na posao već tri godine putuje iz Španskog pa svakog jutra, bez iznimke, ustaje u četiri. Trgom prema Dolcu proklizi još za mraka.

Do devet, kada svoja vrata otvara većina ureda na trgu, Dolac je već pun mušterija.

Ovako Pod zidom, s druge strane umivenih gradskih fasada, u zadimljenom kafiću i na tezgama Dolca, s prvim dnevnim svjetlom počinje život na Trgu bana Jelačića.

Mi dolazimo posljednji, praćeni praskom Gričkog topa točno u podne, s jednom od sedam tramvajskih linija koje prolaze središnjim gradskim trgom. Krećemo prema Harmici, u čijem je podrumu Gralovo skladište za cvjećarice. Tamo sada stoji policajac, postavljen nakon što je u noći s utorka na srijedu snažni prasak dobrano prodrmao zgradu Popović, sagrađenu 1906. godine.

Harmica, koje ime duguje mađarskom izrazu tridesetnica, kako se nazivao porez za tržnicu koja je nekad bila na ovome mjestu, sljedećeg je jutra bila blokirana, kao i dio ulice Pod zidom. Opskrba Dolca, zajedno s Gralovim tezgama, morala je pričekati da pirotehničari odrade svoj posao. Tri dana kasnije, eksplozijom se ovdje više nitko ne bavi. Na trgu se, kažu, u zadnjih dvadeset godina dogodilo toliko toga da jedna obična petarda nikome više ne može utjerati strah u kosti. Isto misli i Janja Čop, koja, iako živi u stanu iznad prolaza, detonaciju u pola tri ujutro nije ni čula. Nju je preplašilo nešto posve drugo.

- Ja sam još u šoku od Nove godine, to je bila neizdrživa buka, vjerujte. Nema bombe koja bi se s time mogla usporediti, kaže.

Zamagljena stakla

Na Trg bana Jelačića doselila se 1983. godine, u derutni stan na vrhu kuće Popović. Zidovi su bili truli, pod pun smeća i žohara, a negdje u kutu glomaznog dnevnog boravka prvu je noć sa sinom u dobi od jedva tri mjeseca, provela na starom madracu.

- Spavala sam kao da sam se ovdje rodila, kao da sam predodređena da ovdje živim, govori nam dok kroz centralni prozor dnevnog boravka na četvrtom katu gledamo dolje na Trg bana Jelačića.

Ljudi, odavde tek sitni obrisi, sklanjaju se s ledene kiše, vjetar im čupa kišobrane iz ruku, a tramvaji, kroz čija se zamagljena stakla naziru natiskani putnici, sporo u koloni puze preko stanica. Zbog zvučne izolacije, taj nam se kaotični ples čini kao nijemi film.

Stan Janje Čop danas je posve drugačiji. Smeće i žohare nakon adaptacije zamijenila je sjedećom garniturom od crne kože, koja sada dominira na ulaštenom parketu. U kutu je cigleni kamin. Obitelj Čop pali ga samo na Božić, zbog ugođaja.

Trideset godina susreće ovdje iste ljude na istome mjestu, ali sve joj se čini kao da ih više ne prepoznaje.

- Trg kakav ja pamtim, bio je prozračan i mirisan. Ljudi su bili civilizirani i nasmiješeni. Danas kao da su popustili i prilagodili se lošim vremenima. Gotovo da ih ne prepoznajem, priča.

Janja je jedna od ukupno 127 stanara s adresom Trg bana Jelačića. Kao mlada građevinska nadzornica slučajno se doselila na trg, na broj 4, u slavnu kuću Popović, koju su 1907. godine projektirali arhitekti Slavko Benedikt i Aladar Baranyai. Na njenom zapadnom pročelju slavni je Meštrovićev reljef “Seljaci”.

- U životu se sve događa s nekim razlogom. Odmah sam znala da tu pripadam - prisjeća se Janja, čiji su susjedi u zgradi Žuži Jelinek, Ćiro Blažević i Miroslav Tuđman.

Uoči Univerzijade, rekonstrukcije Jelačić placa uhvatio se arhitekt Branko Silađin, inače Janjin prijatelj. Taman što je zatvorila gradilište u vlastitom stanu, tako joj se 1986. novo otvorilo odmah ispred zgrade. Tadašnji Trg Republike do tog je trenutka služio kao tranzitni prostor pokriven asfaltom, a prometna ulica do tada je bila i Gajeva.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. studeni 2024 16:32