Ma u Hrvatskoj su početnici prema onima u Italiji -odmahnuo je Antonio Di Pietro (60) s osmijehom kada sam mu rekao da je povod razgovoru s njim to što su u Hrvatskoj na dnevnom redu procesi protiv korupcije u politici, pa je iz Austrije izručen i bivši premijer Ivo Sanader, koga USKOK istražuje zbog više kaznenih djela korupcije.
Di Pietro je jamačno ekspert kad je o korupciji u politici riječ. Između 1992. i 1995. bio je, kao jedan od pomoćnika okružnog javnog tužioca u Milanu, udarna šaka poola “Mani pulite” (Čiste ruke) koji je istraživao baš korupciju u politici.
Operativni sustav
Seljačkog porijekla, iz Montenera di Bisaccia (naselja u Moliseu koje je davno bilo jedno od 15 u kojima su naseljeni Hrvati, ali u kojemu su sada samo Talijani), s 21 godinom emigrirao je u Njemačku gdje je radio kao radnik u metalskoj industriji pa u pilani. Vratio se u Italiju, našao civilno mjesto u vojsci, studirao uz rad, doktorirao pravo s 28, dvije godine kasnije je na natječaju dobio mjesto u policiji kao povjerenik (komisar), a još godinu kasnije je, opet natječajem, ušao u tužilaštvo.
Prvi put sam o njemu pisao kad sam doznao da je u tužilaštvu koristio privatni osobni kompjuter da bi ubrzao i sistematizirao istragu, smanjio gubitak vremena na “papirologiju” i, last but not least, lakše ušao u poslovne elemente kriminala. Podsjećam ga na njegove znamenite baze podataka, zbog kojih je 1989. postao i savjetnik za informatiku pri Ministarstvu pravosuđa.
“Prvi operativni sustav na kojem sam radio bio je još CP/M, na kojemu sam kao bazu podataka koristio dBase II. Onda sam prešao na DOS 2.1, pa na DOS 3.0”, navodi Di Pietro termine koji su nam onda bili svakodnevica, ali koji već odavna pripadaju u informatičku arheologiju. Karakter buldoga, policijsko iskustvo i informatičko znanje poslužili su Di Pietru da - jasno: ne sam - sruši politički sustav koji je dotad sretno i mirno vladao Italijom pola stoljeća, temeljeći se i na općoj korupciji.
Početak akcije
Opskurni Mario Chiesa, sitan politički mešetar, aktivist Talijanske socijalističke stranke, jamačno nije imao na umu ni da će povući uzicu vodokotlića koji će saprati Talijansku “Prvu” Republiku, kada je odlučio da će bivšoj ženi uskratiti alimentaciju. To je, naime, bio pravi početak “Čistih ruku”, iako je u javnost dopro tek nastavak, sličniji krimiću: upad karabinijera koje je u Chiesinu kancelariju poslao Di Pietro. Chiesina žena, da bi dokazala kako bivši muž ima dovoljno izvora prihoda, a ne samo plaću, naputila je karabinijere na njegovo carstvo: Pio Albergo Trivulzio, drevno milansko sirotište koje je stoljećima prikupljalo nekretnine od nadarbi i zavještanjâ, tako da je postalo priličan faktor u gradskom imutku. Di Pietru je otprve bilo jasno da Chiesa, kao direktor te gradske ustanove, ne može drukčije doći do velikog novca nego korupcijom, mitom.
Di Pietro je nanjušio nit, istodobno zlatnu i Arijadninu. Poučen krahom prijašnjih korupcionaških škandala, koji bi se zadržali najčešće samo na prikupljačima korupcije - ostavivši na sigurnome stranačke zaštitnike (Chiesu je u Pio Albergo Trivulzio ili Bagginu uputila Socijalistička stranka), koji su bili često i pravi adresati ilegalno prikupljenog novca.
Prisluškivanje
Stoga je Di Pietro - uz podršku svoga šefa, okružnog tužioca Francesca Saverija Borellija - počeo prisluškivati Chiesu, pratiti dotok novca i njegove daljnje tokove, unositi to marljivo i pravodobno u kompjuter i pripremati zamku za moment kada neće biti Chiesi uzmaka.
Kada su karabinijeri upali u njegovu kancelariju, činilo se da će to biti samo jedna od uobičajenih priča, jer je Chiesa nađen s prstima u ćupu: kako prima kao mito prethodno obilježenih 7 milijuna lira. Nitko tada nije pretpostavljao da to služi samo zato da se Chiesu strpa ravno u istražni zatvor i ondje drži na hladnome dok, pritisnut prislušnim i kompjuterskim dokazima, ne počne pjevati i odmatati Gordijski čvor korupcije i politike temeljene na njoj. Chiesa je zatvoren, na njegovim računima nađeno je oko 12 milijardi lira (oko 6 milijuna eura nominalno, ali faktički dvostruko više s obzirom na tadašnju kupovnu moć lire), a onda je propjevao. U istražnom zatvoru je zaglavilo osmoro poduzetnika, koji su također otpjevali svoje. Onda su na red došli političari, za koje su novac od mita “prale” banke u Švicarskoj i Italiji.
Milanski klan
U Milanu se ispostavilo da ondje mito uzima predstavnik samo jedne stranke, da bi ga onda pošteno dijelio i drugima po prethodno dogovorenu ključu, koji je na gradskoj razini donosio 50 posto socijalistima (s time da su oni podmirivali socijaldemokratski i ini sitnež) a po 25 posto demokršćanima i komunistima. Tako je napokon upravo korupcijom objašnjeno strahovito poskupljenje nekih javnih gradbi u Milanu. Treći gledališni prsten stadiona “Meazza” na San Siru, izgrađen za “Mondiale” u nogometu, imao je zapasti 67 milijardi a potrošeno je 160 milijardi (jednako su poskupili gotovo svi stadioni građeni ili dograđivani u to doba, što upućuje na zaključak da je sistem bio općetalijanski).
Di Pietro je utvrdio da u mnogim javnim djelatnostima apsolutno nijedan posao (od nabave mesa ili zelenja za starački dom do bojanja zidova, zapošljavanja novih ljudi, kupovine automobila itd. itd.) nije mogao biti sklopljen bez mita.