RIM - Papa je u srijedu uvečer završio u zatvoru, a Berlusconi se uhvatio za glavu, smrknut na pomisao da to sada možda i njega čeka. Naravno, kao što smo ovdje već pisali, nije posrijedi poglavar Katoličke crkve, nego Alfonso Papa (41), koji je bio jedan od tužilaca u Napulju, a sada je zastupnik u talijanskom Parlamentu, na listi Berlusconijeva Puka sloboda.
Sudit će mu i zatvorili su ga jer smatraju - na temelju prisluškivanja - da je istražne i državne tajne dostavljao mešetaru Luigiju Bisignaniju, koji ih je koristio za ucjenjivanje, kao vođa tajne organizacije koju su novinari prozvali P4 (po uzoru na zaista mračnu i urotničku Licia Gellija, u kojoj je i Berlusconi bio član).
Silvio Berlusconi je sve do srijede ujutro bio siguran da će se Papa izvući. Napokon, talijanski Zastupnički dom nije izručio pravdi niti jednoga svoga člana još od davne 1984. Dotad ih je izručio četvoricu, ali su oni svi od reda bili upleteni u krvne delikte (poput najpoznatijega među njima, nedavnoga zagrebačkog gosta Tonija Negrija).
Kiša kovanica
Čak i u jeku akcije Čiste ruke, koja je od 1992. pokopala dotadašnji talijanski poredak (pa su pod ruševinama izdahnule i dotad vodeće stranke, Kršćanska demokracija koja je na vlasti bila neprekinutih 50 godina, te Talijanska socijalistička stranka, u ta doba stogodišnjakinja), Zastupnički dom nije dao nikoga svoga.
Njegov talijanski naziv, Camera dei deputati, promijenili su tada satiričari u Camera degli imputati (deputati su zastupnici, imputati su okrivljeni). Čak za 28 tadašnjih zastupnika tražili su tužioci - ponajviše Antonio Di Pietro - odobrenje da ih se ubaci u ćeliju, a Zastupnički dom je svih 28 puta rekao odlučno “ne!”.
Kada su odbili predati u ruke pravosuđa Bettina Craxija, koji je prije toga bio socijalistički predsjednik Vlade, građani su ispred Hotela Raphaël, Craxijeva stožera u Rimu, dočekali bivšeg premijera i izgađali ga kišom kovanih novčića, što je najveće poniženje koje je doživio neki živi bivši talijanski premijer (gore je prošao samo Mussolini koga su izgazili - ali tek kad su se uvjerili da je zaista mrtav, toliki je bio strah).
Zahvaljujući toj odluci Zastupničkog doma Craxi je mogao uteći u Tunis, kod prijatelja Ben Alija i odande grmjeti na presude kojima ga je sud u Milanu osudio pravomoćno na više od osam godina zatvora. U tom izbjeglištvu je i umro, kao osuđenik i bjegunac.
Silvio Berlusconi, koji ionako misli da se sav svijet vrti oko njega (u više navrata proglasio se uspješnijim od Napoléona, Cezara i svih živih svjetskih političara; za svakoga tko ga kritizira tvrdi da je komunist koji ne zna nego mrziti i biti zavidan onome tko se žrtvuje za svoju naciju), uvjeren je da je i odluka Parlamenta o izručenju Pape pravosuđu zapravo urota protiv njega, njegova lika i djela. “To je ludost, nečuveno, sramota! Da bi mene udesili šalju u zatvor jednu osobu, nije se dotle došlo ni za Čistih ruku!” - citira milanski Corriere della Sera njegove riječi odmah nakon glasanja u Zastupničkom domu.
Opet se čuje zveket lisičina - vapi Berlusconi, koji se sjeća kako je prije dvadesetak godina njegov arcineprijatelj Di Pietro slao u zatvor jednog po jednog moćnika.
Prije nego je diplomirao pravo i našao posao u tužilaštvu, Di Pietro je bio policajac, pa je policijske manire koristio i kao tužilac. Znao je da se fina gospoda smekšaju u zatvoru, za razliku od mangupa kojima je ćelija bila tečaj usavršavanja. Ako ne bi progovorio u 60 dana, koliko je mogao trajati pritvor, posljednji dan prije roka za puštanje stigao bi nalog za još nešto. Očajna gospoda, bez svojih skupih restorana i državnih ili konzorcijskih šofera, pucala su jedan po jedan i optuživala onoga iznad sebe. Neki su se i ubili: npr. industrijalac Raul Gardini, menedžer Gabriele Cagliari i još neki.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA