Iako je dogovor između ruskog predsjednika Vladimira Putina i šefa Wagnera Jevgenija Prigožina uspio prekinuti vojnu pobunu potonjeg, spriječiti ruski građanski rat i zasad uspostaviti red, jedno je sigurno: ova drama je daleko od kraja, piše Foreign Policy u svojoj analizi. Putinova katastrofalna odluka da napadne Ukrajinu napravila je puni krug i destabilizirala odnose moći unutar Rusije. Prigožinovo navodno brzo zauzimanje dva velika ruska grada i marš njegovih ratnika na Moskvu bez ikakvog otpora pokazali su da je sve moguće, pa tako i pad Putina te građanski rat.
Kad je Rusija u pitanju, dakle, ništa se ne može isključiti. Od početka rata u Ukrajini, mnogi su analitičari upozoravali da bi se politički moćnici trebali pripremiti za post-Putinove poslijeratne scenarije u Rusiji, uključujući građanske sukobe i raspad zemlje. Ali vjerojatno je bio potreban Prigožinov marš na Moskvu da zapadni kreatori politika počnu ozbiljno razmišljati o tome kako se pripremiti za ono što bi moglo uslijediti.
Iako kreatori politika na raspolaganju nemaju mnogo poteza koji bi mogli utjecati na ishod unutarnjih previranja u Rusiji, postoje neke stvari koje bi ipak trebalo učiniti. Prije svega, američki kreatori politike moraju ostati fokusirani na Ukrajinu. Da, događaji koji se odvijaju u Rusiji su povijesni, ali Zapad na njih baš i ne može značajno utjecati. Umjesto toga, glavni prioritet Washingtona trebao bi ostati podrška kijevskoj protuofenzivi i pomaganje Ukrajini da pobijedi Rusiju na bojnom polju. Upravo u Ukrajini Sjedinjene Države mogu imati najveći utjecaj na situaciju u Rusiji: jaka, pobjednička Ukrajina najbolji je bedem protiv raznih scenarija nereda, nasilja ili dezintegracije na istoku.
Drugo, američki kreatori politike trebali bi prihvatiti to da vrlo stvarna mogućnost izbijanja ruskog građanskog rata ne znači da Washington mora odabrati stranu. Neka se različiti centri moći unutar Rusije bore. Prigožinov polu-uspjeh dobar je podsjetnik da će, ako Putin bude svrgnut, tko god ga zamijeni vjerojatno biti jednaki nacionalist i autokrat. Zapad bi se trebao prestati nadati navodno umjerenom ruskom vođi koji želi mir sa svojim susjedima i reforme kod kuće - i planirati u skladu s tim.
No samo zato što ne znamo tko će naslijediti Putina i koliko će tranzicija biti nasilna, to ne znači da Zapad ima utjecaj na stabilnost Putinovog režima. Zapad bi trebao učiti iz pogrešaka koje je napravio 1990-ih, kada je zbog straha od nestabilnosti oklijevao s priznavanjem neovisnost novih država koje su proizašle iz raspadajućeg Sovjetskog Saveza. Umjesto toga, zapadni političari naivno su se nadali demokratskom upravljanju i gospodarskim reformama u Rusiji koje se nikada nisu realizirale.
Konačno, u interesu je Sjedinjenih Država da se domaći sukobi ne preliju preko ruskih granica. To znači jačanje bilateralne suradnje s raznim zemljama diljem Euroazije kako bi se poboljšala vojna spremnost, sigurnost granica, provedba zakona i obavještajne sposobnosti. Postoji hitna potreba za jačanjem regionalne diplomacije: zemlje središnje Azije i južnog Kavkaza bit će ključne za stabilnost regije ako Rusija zapadne u kaos, a sa slabljenjem utjecaja Moskve vjerojatno će postojati i veći apetit za suradnju sa SAD-om i Zapadom. Washington bi to trebao iskoristiti.
Putin je možda sklopio kratkoročni dogovor s Prigožinom, ali ruski čelnik sada ima dugoročni problem - očuvanje svog autoriteta.
"Krv" je sada puštena u vodu, a morski psi će uskoro početi kružiti. Ako dođe do kolapsa središnje vlade ili izbije građanski rat - dva scenarija postala su očigledna nakon praktički neometanog marša wagnerovaca na Moskvu - američki kreatori politike moraju biti spremni. To zahtijeva odgovor na neka teška pitanja o tome kako reagirati na različite scenarije.
Na primjer, kako bi Sjedinjene Države trebale najbolje koordinirati međunarodni odgovor na pozive za neovisnošću ili autonomijom koji će se vjerojatno pojaviti diljem Rusije? Mnoge regije diljem Rusije sastoje se od neruskih, neslavenskih autohtonih naroda s vlastitim kulturama i jezicima, kao i dugom poviješću izrabljivanja od strane Moskve. Neka od tih područja već imaju pokrete za neovisnost pa čak i vlade u egzilu. Dok Rusija tone u nered, zapadni kreatori politike trebali bi očekivati da će neke od ovih regija potražiti sigurnost i stabilnost u neovisnosti. Sjedinjene Države moraju surađivati sa svojim partnerima na koordiniranju odgovora na ove pozive na samoodređenje na način koji je usklađen s američkim interesima i međunarodnim pravom.
Američki bi kreatori politike također trebali početi razmišljati o tome kako bi unutarnje borbe u Rusiji mogle utjecati na razne neriješene sukobe koje je Rusija pokrenula diljem regije. Nije samo ruski rat u Ukrajini ono na što bi mogao utjecati eventualni građanski rat u Rusiji. Ruska okupacija moldavske regije Pridnjestrovlje, kao i gruzijske Južne Osetije i Abhazije, mogla bi postati neodrživa, pružajući priliku tim zemljama da obnove svoj teritorijalni suverenitet. Ako Putin padne, tada bi stisak bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka nad njegovom zemljom mogao oslabiti. Azerbajdžan bi također nastojao ukloniti ruske mirovne snage koje su tamo bile smještene nakon Drugog rata u Nagorno-Karabahu. Svaki od ovih scenarija mogao bi biti transformativan i nijedan od njih ne bi trebao iznenaditi Zapad.
Međutim, najteži zadatak s kojim se kreatori politika moraju pozabaviti bit će koordiniranje međunarodne akcije kako bi se osigurale ruske zalihe nuklearnog oružja. Nažalost, mogućnosti su ograničene. Rusija ima najveću svjetsku zalihu nuklearnog oružja i znatne programe kemijskog i biološkog oružja, a sve to predstavlja katastrofalan rizik ako dospije u pogrešne ruke. Sjedinjene Države trebale bi sada razmisliti o tome kako će rješavati ovaj problema. Za početak, treba uložiti u bolje mogućnosti detekcije na graničnim prijelazima diljem regije. Također, od slučaja do slučaja, Sjedinjene Države trebale bi biti spremne sklopiti pragmatične dogovore s ruskim moćnicima koji bi se mogli dočepati tog oružja kako bi zajamčili njegovu sigurnost ili prebacili iz zemlje.
Ostaje za vidjeti kako će Wagnerova pobuna na kraju utjecati na Putina, ali događaji od vikenda pokazali su krhkost vladavine Kremlja. Rusija je već pretrpjela velike udarce na svoje gospodarstvo i vojnu moć od početka invazije na Ukrajinu. Zadnje što je Putinu trebalo bilo je izravno osporavanje njegovog autoriteta, piše Foreign Policy.