Način na koji je pokrenut, izveden i prekinut puč u Rusiji otvara pitanje ne samo što se zbivalo u pozadini tog okršaja ruskih moćnika, nego i političkih perspektiva Rusije; može li se iskoristiti prilika i srušiti režim Vladimira Putina?
Postoje dvije sučeljene teorije (obje ne isključuju pad Putina) koje polaze od različitih pretpostavki što se točno uopće dogodilo i zašto je šef Wagner grupe, Jevgenij Prigožin svoje jedinice okrenuo prema Moskvi. I jedna i druga teorija uvažavaju kako je sukob bio vrlo stvaran. Jedni eksperti zaključuju kako se jednostavno radi o pobuni koju će režim preživjeti, ali će zbog svoje supresivnosti postajati sve disfunkcionalniji te će pasti. Ova teorija čak spominje presedan neuspješnog puča generala ruske vojske Lavra Kornilova u rujnu 1917...
Druga teorija pak počinje s tezom kako se uopće ne radi o puču organiziranom od strane Prigožina nego o sukobu dva klana u piramidi ruske moći. Jedan klan je vezan uz krugove St. Petersburga odnosno Putina. Drugi je ‘moskovski‘, a kontroliraju ga navodno vojni zapovjednik Gerasimov te ministar obrane Šojgu. Politička analitičarka Velina Čakarova tvrdi kako je bizarni puč zapravo priprema Putinove izborne kampanje u ožujku 2024. godine. Prema ovoj teoriji Prigožin je samo Putinov poslušnik koji je organizirao puč kako bi se za vojne neuspjehe u Ukrajini mogli okriviti Gerasimov i Šojgu. Čakareva tvrdi da je Prigožin od svoje pojave na političkoj sceni ionako imao ulogu žrtvenog jarca. Bilo kako bilo, je li doista realno da ovako suludim potezom Putin možda povećava šanse za ‘legalni‘ ostanak na vlasti?
Amnestiranje Prigožina
S obzirom da niti u zapadnim liberalnim demokracijama smrtna kazna nije šokantna ako se radi o pučistima i izdaji nacionalnih interesa usred oružanog sukoba, kako je uopće bila moguća neka vrsta očigledne nagodbe Putin-Prigožin? Zašto Putin de facto amnestira Prigožina i Wagnerove plaćenike iako su navodno krenuli u Moskvu izvojevati njegovo rušenje, umjesto da najavljuje hvatanja wagnerovaca te njihovo vraćanje zatvore? Kako je uopće došlo do toga da pregovara s ‘izdajicom‘, iako se njegov sigurnosni aparat do sada pokazao vrlo kreativan kad su u pitanju smaknuća?
Nema sumnje da je Putin spreman apsolutno na sve kako bi zadržao punu kontrolu nad Rusijom jer u njegovom slučaju gubitak te kontrole za njega znači ili smrt ili zatvor, a akcije Prigožina bile su takve prirode da je zbog povijesti Rusije potpuno nevjerojatna informacija da su Putin i Prigožin doista nekim čudom postigli neku vrstu mirne nagodbe prema kojoj će nekadašnji Putinov pijun za prljave poslove plaćenika preseliti u Bjelorusiju te proći nekažnjeno, kao i svi pripadnici Wagner grupe. U ruskoj političkoj tradiciji, kao i globalnoj povijesti pokušaja nasilnih prevrata, definitivno nisu tobožnje džentlmenske nagodbe o zaustavljanju sprečavanja krvi.
S obzirom da su Prigožinovi ljudi početkom puča u vojnoj zračnoj luci u blizini Rostova pobili 39 ruskih pilota te nanijeli najveću štetu ruskom zrakoplovstvu u jednom danu od početka rata u Ukrajini, potpuno je nevjerojatno da osoba Putinove moći nije ustrajala na likvidaciji Prigožina te brutalnom obračunu s Wagner grupom. Putinov režim ubijao je ljude zbog iznošenja političkih stavova, a sada Prigožinu i Wagneru opraštaju najcrnji dan ruskog zrakoplovstva?
Marš na Moskvu
Čak i ako je teorija Veline Čakarove točna, Putin je ipak pokazao slabost jer je popustio pred nezamislivim maršem postrojbe - koju čini značajni broj zatvorenika i ranije problematičnih profesionalnih vojnika - na Moskvu. Ono što je pri tome upadalo u oči zapadnim promatračima su scene podrške dijela lokalnog stanovništva Wagnerovim plaćenicima. Znači li pak to da dio Rusije preferira okrutnog Prigožina pred vojnim establišmentom Rusije, pa je Putin prepoznao kome se pametnije prikloniti prije nego počnu ozbiljnije javne prozivke zbog gubitaka u Ukrajini?
Bilo kako bilo, ako je Putin postigao bilo kakav pakt s Prigožinom dojam je da ga to još više odmiče od političke realnosti. Bit će mu nemoguće, ako ništa drugo, objasniti vlastite riječi o izdaji.
Dojam je da teorija Tchakarove, koja vidi Putina kao politički racionalnog agenta, ipak podcjenjuje u kojoj mjeri osobne nedemokratske diktature mogu producirati potpuno iracionalne odluke odnosno kaos. Posebno je velika opasnost, zapažaju politički znanstvenici Georg Egorov i Konstantin Sonin, koju donose tzv. degenerativne autokracije. Oni su u svom znanstvenom radu iz ožujka ove godine doveli Putina u društvo ‘velikana‘ kao što su bili Hitler, Hirohito, Mao ili Pol Pot te zaključili kako degenerativne autokracije „…obično uključuju i monumentalnu pogrešnu procjenu i institucionalno okruženje u kojem bolje informirani podređeni nemaju šanse spriječiti da se odluka provede.“ U svom su radu Egorov i Sonin ponudili „:..dinamičan model nedemokratske politike, u kojoj se represija i loše odlučivanje samopojačavaju. Represija smanjuje prijetnju, ali povećava uloge za vladajućeg; s višim ulozima, savijen stavlja veći naglasak na lojalnost nego na kompetenciju. Naša teorija baca svjetlo na mehanizam pogubnih individualnih odluka u visoko institucionaliziranim autoritarnim režimima“.
Teške manipulacije
Je li moguće da se Putin zapleo u teške manipulacije samo da bi si povećao šanse za produžetak autoritativne vladavine? Čak i da jest, vjerojatno je počinio ogromnu grešku jer se niti jedna stana sila neće dugoročno osloniti na državnika koji režira napad bivših zatvorenika na najveći grad. Putin je, primjerice, dobio podršku KP Kine za sređivanje stanja u zemlji, ali tek nakon što je postalo očigledno kako neće biti uhvaćen, uhićen ili smaknut.
Bilo kako bilo, činjenica jest da je Prigožin konstantno bio u sukobu s vojnim vrhom. Kritike i napadi na vojni vrh postali su tijekom rata u Ukrajini njegov modus operandi. Bilo je jasno da je uz kruti centralizirani način upravljanja u Rusiji tako nešto jedino moguće uz odobravanje Putina.
Ako je kojim slučajem Tchakareva u pravu oko pozadine puča u Rusiji, onda možda pravi obračun u vrhu ruskih vlasti tek slijedi.