Prije nešto više od 40 godina, gotovo 92 posto stanovništva Kine živjelo je u ekstremnom siromaštvu. Što znači da su živjeli s manje od 2,15 dolara dnevno, prilagođeno inflaciji. Godine 2017. ta je brojka, prema Svjetskoj banci, pala na 0,0 posto. Kinesko ekonomsko čudo ima mnoštvo primjera koje bismo mogli izvući kao dokaz ubrzanog napretka, ali malo koji podatak tako zorno prikazuje koliko se ta zemlja promijenila u protekla četiri desetljeća. Ukratko, Kina je od države siromašnih seljaka došla do visoko urbanizirane tehnološke sile koja je danas, ako BDP mjerimo prema paritetu kupovne moći, najveće gospodarstvo na svijetu.
Nakon što smo obradili uspon Kine od 1949. do početka novog milenija, dopisnica Dela za Aziju i vjerojatno najveća ekspertica za Kinu na ovim prostorima Zorana Baković objašnjava kako se Kina razvijala od 2002. godine do danas. Pritom se osvrćemo na stil vladanja bivšeg predsjednika Hu Jintaa, na uspon, konsolidiranje moći i vladavinu njegovog nasljednika Xi Jinpinga, te na kinesku ekonomiju. Prvo na njezin čudesni rast, ali i na akutne probleme koje upravo nastoji riješiti.
Cijelu epizodu podcasta možete pogledati ispod, a mi ćemo u tekstu izdvojiti tek nekoliko najzanimljivijih dijelova. Svakako preporučujemo da ako vas tema zanima pogledate emisiju. Naša stručna sugovornica detaljno, s rijetkim pogledom nekoga tko je imao pristup iznutra, objašnjava promjene i važne događaje u Kini tijekom ovog tisućljeća. Također, ako još niste pogledali prvu epizodu podcasta koja se bavi Kinom, nju možete naći odmah ispod ove. Obje epizode dostupne su i na YouTube kanalu Jutarnjeg lista, playlista Prva linija.
Video podcasta pogledajte ispod
Video prve epizode podcasta o Kini pogledate ispod
- Kada je Hu Jintao došao na vlast i 2003. postao predsjednik države, pretpostavljalo se da će on donijeti neke reforme. No on je na vlast došao kada se u Kini rasplamsao SARS i izazvao zdravstvenu, društvenu i političku krizu u zemlji, ali i međunarodnu krizu jer su od timova WHO-a skrivali oboljele - kaže Baković na početku.
Usprkos nimalo lakom početku, Hu Jintao je nakon deset godina državu ostavio prilično drugačijom od one koju je zatekao. To se ponajviše vidjelo u ogromnim infrastrukturnim projektima koji su nicali diljem zemlje.
- Oni su Kinu doveli u šestu brzinu, ali je svaki od njih bio uklopljen u nekakve kalkulacije, tj. korupciju. Kina u tom trenutku generira oko 40 posto ukupnog globalnog rasta i tada više nije bilo ni jedne globalne kompanije koja si je mogla priuštiti da ne dođe u Kinu. Životni standard se dizao, ali je i nezadovoljstvo među ljudima raslo, između ostalog i zato što je dobar dio Kineza svjestan da se taj rast ostvaruje kroz korupciju. Sjećam se kako mi je to tada opisao jedan moj prijatelj, liječnik u bolnici. On me dočekao u svom kompletno novom i preskupom automobilu s bijelim kožnim sjedalima i rekao: "Evo sad ću te provesti kroz nove projekte koji se grade u Pekingu, da vidiš kako cvjeta korupcija čiji smo svi mi dio" - objašnjava Baković.
Tada se polako stvara i "kineski san" - dakle san o životu u supersili koja će biti najrazvijenija zemlja na svijetu, a istovremeno odnosi s prvom silom svijeta, SAD-om, sve više dolaze u fokus.
- Hu Jintao je neprestano pokušavao pomiriti odnose između Kine i Amerike. Imajte na umu i da se to događa u godinama nakon NATO-ova bombardiranja kineskog veleposlanstva u Beogradu 1999. godine, a upravo je Hu tu naslijedio duge i komplicirane pregovore oko tog incidenta s Amerikancima. Percepcija mnogih bila je tada da je Hu Jintao premekan prema SAD-u i sve je to bila podloga kojom se pripremala smjena vlasti 2012. godine. Također, gradi se i podloga na kojoj su se počeli definirati i kineski nacionalizam i kineski nacionalni interesi. A u njihovom centru je Tajvan kao dio Kine, dio državnog suvereniteta oko kojeg neće biti kompromisa. Tu je važno još jednom podsjetiti na bombardiranje veleposlanstva u Beogradu kada ste na prosvjedima prvi put vidjeli nacionalistički zadojene Kineze koji traže pravdu i kraj "100 godina poniženja" - ističe naša sugovornica.
Nakon toga Baković objašnjava kako je išao uspon Xi Jinpinga na vlast i kako je tijekom tog uspona kao "žrtva" borbe protiv korupcije pao i njegov karizmatični konkurent Bo Xilai. Upravo je i ta borba protiv korupcije postala jedan od fokusa kineskog vodstva, ponajprije Xija, koji je 2013. postao predsjednik zemlje.
- Tijekom svojih 12 godina vladavine Xi sasvim sigurno nije izliječio korupciju, ali ju je iskoristio da bi svoje političke oponente doveo u red, u najmanju ruku. Uhićenja inače ne prestaju ni danas, pa su tako unutar šest mjeseci nestali i ministar vanjskih poslova i ministar obrane, oba zbog korupcije - ističe naša sugovornica.
S druge strane, Xi pokušava riješiti još jedan od akutnih problema kineskog gospodarstva, a to je nekretninski balon.
- On to želi kontrolirano ispuhati ne bi li se nekretninske kompanije, koje su prezadužene (npr. 320 milijardi dolara duga Evergrandea), dovele u red. Kinezi su jako mnogo ulagali u nekretnine, štoviše, ne znam niti jednog Kineza koji nije podigao kredit ne bi li kupio jednu ili možda čak i više nekretnina. Onog trenutka kad Kinez dobije dijete, on odmah ulaže u stan, dakle kupuje da bi dugoročno riješio neke ciljeve obitelji. A sad su odjednom u problemu budući da je vrijednost tih stanova ili kuća osjetno pala - napominje.
Osim preinvestiranja, kao jednako veliki problem tu i dalje ostaje korupcija, budući da bi se sredstva dobivena za gradnju javnih objekata poput škola nerijetko jedinim dijelom potrošila za druge građevine.
- To se jako dobro vidjelo tijekom velikog potresa koji je 2008. pogodio Sečuan. Urušile su se mnoge škole, zato što su bile izgrađene tako da se jedva drže, dok su oko škola neoštećene ostale vile. Bilo je onih koji su to htjeli razotkriti, ali Kina je to vrlo brzo zatvorila - kaže Baković.
Kad je u pitanju društveno uređenje Kine, jasno je da ona neće biti demokracija (na indeksu demokratičnosti zemalja zauzima tek 148. mjesto, s ocjenom 2,12 od 10). No računalo se da će ipak uvijek biti racionalna, u što sada mnogi više nisu sigurni.
- Uvijek su postojale alternativne institucije koje su odgovarale onom što Zapad razumije. Plus, do 2012. provodila se vanjska politika kojom se gradila snaga i nije se ulazilo u konflikte. Kina je tad željela biti regionalna, pa kontinentalna sila, ali ne još globalna. S Xijem se to mijenja - napominje naša sugovornica.
- A kad su u pitanju ljudske slobode, velik dio naroda spreman je dati dio sloboda koje je imao prije Xija u zamjenu za obećanje da će njihovi potomci živjeti u najvećoj supersili koja će dominirati svijetom. To je vrlo opasno. Npr., ako bi Xi u jednom trenutku odlučio zaratiti da bi osvojio Tajvan, ne možemo isključiti da će imati ogromnu podršku svog naroda - kaže Baković i dodaje da zasad naznaka o potencijalnom Xijevom nasljedniku nema.
Cijeli razgovor pogledajte pri vrhu teksta!
Prethodne epizode podcasta "Prva linija" možete pogledati OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....