Do utorka 31. svibnja, 97. dana intenzivnog rata u Ukrajini, nije teško zamijetiti dodatno sužavanje ratnih prioriteta na strani Ruske Federacije. Nakon što su u petak 27. svibnja zauzeli mjesto Liman, fokus ruskih operacija koncentrirao se na prostor grada Severodonjecka, zadnjeg velikog urbanog središta u Luhanskoj oblasti pod ukrajinskom kontrolom. Ondje su prebacivana i dodatna pojačanja, kako iz Ruske Federacije tako i s bojišta oko Limana, a sav taj napor donio je napadačima tek ponešto uspjeha. Da, zauzeli su postupno oko pola toga grada, no ulazak u urbane borbe ondje vidljivo ih je oslabio na nizu drugih područja – što ukrajinska strana posljednjih dana aktivno koristi.
Dok vojne operacije i u aktualno doba idu svojom brzinom, koja ne varira bitno od one iz novije povijesti, zanimljivo je uočiti i koliko su moderne tehnologije olakšale praćenje tijeka takvih operacija, ali i kretanje kompletnog javnog i političkog mnijenja po pitanju ovoga rata. Dok se krajem veljače još na mnogim stranama očekivalo brzu rusku pobjedu, relativno je brzo postalo jasno da od nje nema ništa i počelo se čuti o mogućem dužem sukobu. I, doista, malo više od tri mjeseca kasnije, sada smo u toj idućoj fazi – rat itekako traje, dovršilo je vrijeme tzv. „rasputice“, u Ukrajini postaje sve toplije i više suho, a borbene operacije na nizu bojišta su se zahuktale.
No, sada se teško oteti dojmu da je u mnogim, posebno političkim krugovima, ova priča već itekako potrošila zalihe optimizma ili strpljenja. Mediji od pada Mariupolja, 20. svibnja, lagano slabe svoje praćenje, a među političarima u Europskoj uniji trebalo je od 8. travnja (peta runda sankcija Rusiji) do danas čekati kakav-takav niz novih mjera protiv agresora u Ukrajini. Niz država EU i NATO i dalje redovito pomažu vlastima u Kijevu – Poljska, Češka i Francuska šalju samohodno topništvo, a usprkos određenim dilemama, izgleda da će iduća tranša pomoći iz SAD ipak sadržavati višecijevne bacače raketa tipa M270 MLRS i M142 HIMARS, samo bez pripadajućih opcija balističkog raketnog streljiva dometa više stotina kilometara. No, iz Njemačke se i nadalje čuje mnogo priče, a bilo kakvu težu vojnu tehniku se put Ukrajine izgleda nije slalo još od kraja ožujka – ostajući prvenstveno na riječima i najavama s malo sadržaja. Možda su baš zato posljednjih dana i tako loše zvučale objave o telefonskim razgovorima čelnika Francuske, Njemačke i Austrije s ruskim vlastodršcem Putinom, koji su prethodili svježe usuglašenom šestom po redu paketu sankcija EU.
Iako u trenutku pisanja ovoga teksta njihov puni sadržaj još nije bio objavljen, u njegovoj osnovi je ograničenje samo uvoza nafte iz Rusije tankerima, dok su iz sankcijskoga režima završile privremeno izuzete pošiljke naftovodnim sustavom „Družba“, kapaciteta od oko 1,4 milijuna barela na dan. Time je Europska unija izričito izašla u susret Mađarskoj, koja si je osigurala nastavak dostave ruskih energenata po povlaštenim cijenama, a kompletno je zaobiđeno pitanje ruskoga plina na čiju povlaštenu opskrbu računa i nama susjedna Srbija – država EU-kandidatkinja, koja Ruskoj Federaciji nije uvela nikakve sankcije, a nedavno se o energetici dogovorila upravo s Putinom.
Što se stanja na bojištima Ukrajine tiče, ondje se na strani agresora i nadalje vide svi problemi s kojima su i ušli u rat krajem veljače. Iako je fokus djelovanja višestruko sužavan, a uspostavljeno je i kakvo-takvo jedinstveno zapovijedanje čitavom operacijom, ipak ruska djelovanja vidljivo ograničava manjak ljudstva, nasuprot bogatstvu vatrene moći te zrakoplovne i mornaričke tehnike, kao i otežano koordiniranje snaga – nadalje vidljivo i među samim kopnenim snagama, a posebno između kopnenih snaga općenito te zračnih i mornaričkih snaga. Ujedno, i nadalje su prisutni problemi s ozbiljnom te stalnom dostupnošću naprednih izviđačkih resursa, gdje tek donekle pomaže široko korištenje brojnih namjenskih i komercijalnih bespilotnih letjelica – koje prakticiraju i Ukrajinci.
Pogoršava se i stanje opreme koja dolazi prema bojištu, gdje se masivne gubitke s ruske strane i nadalje uspješno nadomješta zalihama, iako njihova kvaliteta dolazi u pitanje i povremeno pred očima javnosti osviću i razni sustavi starijih godišta te upitne efikasnosti. Posebno je tu bilo spomena oklopnim vozilima starijih generacija i tenkovima T-62, koji su izgleda završili na tzv. „Južnome bojištu“ – kao ojačanje višestrukim obrambenim linijama koje agresori grade oko Hersona i sjevernije uz rijeku Dnjepar. Iako ruske snage svoj već spomenuti manjak ljudstva itekako nastoje riješiti prikrivenom mobilizacijom raznih vrsta, koja je navodno zadnjih dana ukupni broj njihovih u Ukrajini angažiranih taktičkih borbenih skupina razine bojne digla na oko 110 (za razliku od otprilike 120 s kojima se krenulo, a onda oko 85 početkom travnja, u vrijeme preslagivanja snaga prema Donbasu) – izgleda da te same brojke i dalje znače malo, a ikakvo ozbiljnije koncentriranje ruskih snaga sada vidljivo ostavlja slabe točke u rasporedu širom drugih borbenih zona. Ova se pojava posebno jasno ocrtala u proteklih nekoliko dana – kada je rusko koncentriranje na ukrajinske enklave uz sjevernu obalu rijeke Siverski Donjec ujedno otvorilo prostor braniteljima.
Osim što su tako dobili priliku nastaviti otpor u šumama između osvojenog Limana i rijeke Siverski Donjec, zadnjih je dana zabilježen i niz manjih ukrajinskih napadnih djelovanja širom ukupne crte bojišta. Kod grada Harkiva, sjeverno od Donbasa, tako je u ukrajinskim rukama izgleda osvanulo mjesto Lipci, čime je na oko 28 kilometara sjeverno od grada nastavljeno širenje zone slobodne od agresora. Jednako tako, ponešto južnije, oko grada Izjuma, u ukrajinskim rukama je do subote 28. svibnja opet osvanulo mjesto Velika Komišuvaha koje su nakon dugih napora ruske snage osvojile oko 10. svibnja. Sličnih je promjena bilo i južnije, u Zaporiškoj i Hersonskoj oblasti, gdje nisu započele veće ruske napadajne operacije o kojima se nagađalo, ali su u ograničeni napad prešli ukrajinski branitelji. Njihova su manja napredovanja bila bilježena između Guljajpolja i Velike Novosilke, oko Temirivke, a tek ostaje vidjeti pravi doseg operacije na granici Hersonsk oblasti koja je, kako se čini, započela krajem prošloga tjedna oko 70 kilometara sjeveroistočno od samog grada Hersona.
Ondje su ukrajinske snage izgleda uspješno prešle rijeku Ingulec, po kojoj teče i administrativna granica Mikolajevske i Hersonske oblasti, te su zauzele prvo mjesto Davidiv Brid, a onda i mostobran od nekoliko kilometara oko njega. Time je ujedno prekinuta i cesta kojom Rusi iz Hersona i Nove Kakhovke opskrbljuju čitav svoj napadni postav oko 30 km dalje sjeveroistočno, prema ukrajinskom gradu Krivi Rih, što je momentalno dovelo do kolebanja i na tim ruskim prvim linijama, a onda i do naglog slanja raznih ruskih pojačanja u tu zonu borbi. Iako još nije jasan puni učinak ovog, prilično ograničenog ukrajinskog prodora, ni žestokih ruskih napora za njegovim slamanjem koja treba očekivati – ipak bi to sve - uz malo sreće - moglo dovesti u pitanje kompletne postojeće ruske položaje sjeverno od Hersona, na kojima agresori već neko vrijeme kao da dvoje između nastavka napada prema gradu Krivi Rih, ili masivnog ukopavanja u obrambeni postav s minskim poljima i bez ambicija za daljnja osvajanja.
Za kraj, osvrnimo se i na rezultat spomenutog koncentriranja ruskih snaga na prostor preostalog dijela Luhanske oblasti u ukrajinskim rukama. Dok je prije oko tjedan dana naglasak ondje još bio na napredovanjima iz mjesta Popasna – na sjever, zapad i jug – ti su prodori posljednjih dana ipak većinom završili ukroćeni. Ukrajinska pojačanja zaustavila su ruska napredovanja, stabilizirala frontu u širem prostoru oko grada Bahmuta, te svela napadače na izvođenje niza napada na pojedina manja sela taktičke važnosti (kao što su to Komišuvaha i Vrubivka u zaleđu obrambene crte Girske-Zolote).
Jednako tako, napadači su odbačeni od ceste Bahmut-Lisičansk (i dalje do Severodonjecka) koja je i dalje pod povremenom topničkom paljbom agresora, ali ipak prohodna za dostavu logistike na sjeveroistok prema rijeci Siverski Donjec. Kako smo napomenuli, od donedavne tri ukrajinske enklave sjeverno od rijeke, enklava Svjatogirsk na zapadu se i nadalje dobro drži. Iako se borbe nastavljaju u šumama jugozapadno od osvojenog grada Limana, prostor te čitave enklave polagano čisti preostatak ruskih snaga i njihovih lokalnih saveznika. No, glavnina borbi zadnjih dana koncentrirana je na enklavu Severodonjeck. Opće koncentriranje ruskih snaga ondje je agresore dovelo do kontrole na oko polovice tog grada koji je prije rata imao oko 100 tisuća stanovnika. Sada je riječ o poprištu urbanih borbi, gdje je navodno oko 90 posto objekata oštećeno, a već dugo nema struje, vode, ni plina.
Iako su tijekom zadnja tri dana agresori napredovali, prvo na krajnjem istoku, a onda i na sjeveru grada, tek danas se čulo i o njihovu prodoru dublje prema centru mjesta, gdje ostaje neizvjesno pravo stanje stvari. Iako su napadači već danima najavljivali pad mjesta i opkoljavanje branitelja, izgled da tome još nije slučaj – kako u samom Severodonjecku, tako ni u prigradskim naseljima dalje na istok, gdje se čuje o nastavku ukrajinskog otpora, s mogućim povlačenjem prema rijeci Siverski Donjec i dalje preko nje u Lisičansk. Istini za volju, treba napomenuti kako je trenutni značaj Severodonjecka najviše kao poprišta urbanih borbi - u kojima težište pada na pješaštvo, uz manji značaj svega onoga u čemu su ruske snage posebno jake - nego što bi taj grad bio neko posebno uporište vrijedno otpora do zadnjeg čovjeka.
Dapače, svima je jasno da u trenutku kad to ocijene povoljnim, ukrajinskim snagama na raspolaganju stoji povlačenje na jugozapad u grad Lisičansk – koji je također utvrđen, na višoj nadmorskoj poziciji, i bolje povezan sa zaleđem. Posebno to vrijedi u trenutku kada su ukrajinske snage i nadalje uspjele održati kontrolu nad neposrednom okolicom Lisičanska, gdje dalje istočno uporište Toškivka već nekoliko dana prelazi iz ruke u ruku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....