Rusi skupo plaćaju minimalni napredak u Donbasu, već 4. mjesec ih muči isti problem

Petnaesti tjedan intenzivnog rata u Ukrajini prolazi u nastavku ruskog napredovanja na bojištima Donbasa. Međutim, do utorka 7. lipnja, 104. dana intenzivne faze ovoga sukoba, to napredovanje nije ni brzo ni odlučujuće, uz povremene uspjehe praćeno je konstantnim ozbiljnim gubicima ljudi i tehnike, a na momente trpi i lokalne neuspjehe. Rusi su tako praktično pa riješili ukrajinsku enklavu Svjatogirsk na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec između Izjuma i okupiranog Limana, koju su zadnjih dana gotovo pa kompletno osvojili. Time su skratili svoju liniju bojišnice, te gotovo pa spojili snage za napredovanje prema široj zoni ukrajinskog uporišta Slovjansk sa zapada i sjevera. No istodobno su agresorske snage zabilježile problem na točki svog glavnog nastojanja na sjevernim obalama rijeke Siverski Donjec – u enklavi oko grada Severodonjecka. Ondje je ukrajinski protunapad započet krajem prošloga tjedna barem privremeno okrenuo stanje na ovom kompleksnom urbanom bojištu, dovevši branitelje iz defenzive na jugozapadnim dijelovima grada natrag do borbi za gradski centar i istok, uz istodobno stabiliziranje linija na jugoistočnim predgrađima gdje je također prijetilo cijepanje na male enklave i onda nužno povlačenje. I u ova dva primjera dobro se vidi i osnovni problem aktualnog ruskog djelovanja u Ukrajini – čije su snage strukturno formirane za napadna djelovanja uz masivno korištenje vatrene moći topništva i zračnih snaga, dok im bitno lošije leže defenzivne aktivnosti i bliska borba u urbanim prostorima, koja traži masovnije angažiranje pješačkih postrojbi.

Problem ustroja ruskih snaga

Velik je broj promatrača koji su u zadnje vrijeme pokušavali detaljnije razmotriti uzroke takvoga stanja stvari, a kao barem jedan od ozbiljnijih faktora tu se spominje i sama strukturu te ustroj agresorskih snaga. Naime, Ruska Federacija već četvrti mjesec ovaj rat vodi praktično mirnodopskim snagama. Kako nije proglašena ikakva šira ili sveobuhvatnija mobilizacija, ruske snage u Ukrajini sačinjavaju taktičke skupine razine bojne (tzv. „bataljunskih taktičkih skupina“ – BTG) kao temelj Oružanih snaga RF, dopunjene pomoćnim snagama Rosgvardije i drugih privatnika, te snagama iz dviju marionetskih tvorevina s prostora same Ukrajine (LNR i DNR). No, kako se vidjelo u praksi, sami ruski BTG-ovi na terenu često bitno variraju u svom sastavu i snazi – dok ukrajinska strana pod protivnički BTG broji svašta, od pravih BTG-ova, preko taktičkih grupa razine satnije (CTG), pa sve do nekih postrojbi koje na bojište zapravo dolaze u mnogo klasičnijim formacijama bojne, pukovnije, brigade ili divizije – ipak je jasno da se i strogo gledano postrojbe tipa BTG na terenu često bitno razlikuju po svojoj brojnosti i snazi.

Kako izgleda, analiza je pokazala kako bi se korijene ovih razlika moglo potražiti i u reformama koje su Oružane snage Ruske Federacije prolazile tijekom zadnjih petnaestak godina. Naime, nakon stavljanja naglaska na „vojnike po ugovoru“ između 2008. i 2012. godine, odlučeno je da Rusija ipak treba masivnije vojne snage, te se uz miješane snage ugovornih vojnika i ročnika ipak krenulo ponovo planirati i širi oslonac na mobilizaciju ljudstva u slučaju većih sukoba. Time bi u mirno doba od većih postrojbi prvenstveno iskoristivi bili pojedini manji segmenti – formirani u spomenute taktičke grupe razine bojne, kojih bi veće postrojbe trebale biti sposobne formirati barem jednu, a poželjno i dvije ili više - dok bi se za neko veće i ozbiljnije djelovanje ipak postupno opremalo te slalo čitave brigade i divizije, prigodno dopunjene mobiliziranim ljudstvom. No, nastavkom obrambenih reformi u Rusiji, ne bi li se pokazalo rast vojne snage usprkos stagnaciji pribavljanja dodatnog profesionalnog osoblja (što je problem koji nije stran ni aktualnim OS RH) – Rusija je izgleda u pogledu formiranja dodatnih BTG-ova pribjegla administrativnom triku. Naime, dok je njihov broj na papiru nastavio rasti od 66 2016. godine, da bi dosegao konačno 168 u kolovozu 2021. godine – izgleda da su paralelno provedene i promjene ustroja temeljnih postrojbi, koje su smanjile njihovu pojedinačnu kadrovsku brojnost. Izgleda da je došlo do ukupnog smanjenja profesionalnog (ugovornog) pješačkog udjela u tim svim postrojbama, što je posebno utjecalo na BTG-ove formirane iz većih postrojbi koje su po svojoj prirodi ozbiljnije motorizirane i mehanizirane, pa u njima ozbiljan dio ugovornih profesionalaca otpada i na posade vozila, na račun pješaštva koje se iskrcava.

Rat razotkrio neravnoteže

Naravno, u nekom slučaju velikog rata te bi neravnoteže moglo popuniti dodatno ljudstvo povučeno u postrojbe pratećom mobilizacijom – no aktualno rusko djelovanje u Ukrajini nije rat nego „specijalna operacija“, pa je takva mobilizacije uvelike izostala. Prema tim procjenama, ova je okolnost utjecala na činjenicu da BTG-ovi, koji bi na papiru trebali redovito brojiti oko 900 ljudi, a ponekad idu i prema 1.200 ljudi, zapravo na terenu osvanu s po 350 do 500 ljudi. Naravno, na takvo se stanje onda krenu odražavati i borbeni gubici, kao i općeniti zamor materijala te tehnike, koji prema nekim izvorima vode i do BTG-ova snage od tek par desetaka boraca u očekivanju bilo ojačanja pričuvom, ili spajanja s drugim slično demoliranim postrojbama. Upravo zato, kako su zamijetili pojedini stručnjaci, iznimno i varira borbeni učinak raznih ruskih BTG-ova – gdje oni koji su po svojoj prirodi formirani iz elitnijih postrojbi, bilo mornaričkog pješaštva ili zračnodesantne vojske, ujedno u sebi imaju i više profesionalnog pješaštva, te su učinkovitiji na bojištu (naravno, do trenutka zamora i trošenja neprekidnim borbenim djelovanjima).

Takvo „mirnodopsko ratovanje“ ruskih snaga u Ukrajini, osim što već na prvi pogled stvara probleme u vođenju operacija, ujedno radi i srednjoročne probleme – budući da visoke stope gubitaka među profesionalnim vojnicima ne samo da guše masovniji priljev novog ljudstva na ugovor, već postupno dovode i do manjkova kvalitetnih ljudi i tehnike u matičnim postrojbama raznih BTG-ova, od kojih se očekuje da za buduća ojačanja snaga na bojištu pripremaju ljude iz bilo kakvih mobilizacijskih napora, makar i ograničene prirode. Sve to na terenu u Ukrajini vodi do stanja koje se aktualno vidi – gdje koncentracija kvalitetnijih postrojbi ujedno direktno znači i jače ofenzivne akcije,čiji je nastavak iznimno teško osigurati na duži rok. Ujedno, kako se tu zapravo ustrajno troši relativno limitirani ljudski resurs vojske na ugovor – njihov je značajniji broj postupno sve teže osigurati na dužim odsjecima fronte, pa su ruska napadna djelovanja postupno sve uže fokusirana, ne samo radi postizanja bolje iskoristivosti sredstava visoke vatrene moći i zrakoplovstva, već i zbog sve manje raspoloživosti kvalitetnog pješaštva sposobnog za prodor i napad. Kako izgleda, ukrajinska strana je ovoga itekako svjesna, te protivnike nastoji uvući u urbane borbe i učestale napade na utvrđene položaje, ne bi li time ubrzala trošenje ovog deficitarnog vojnog resursa ruske strane.

Ukrajinci polako guraju Ruse dalje od Harkiva

Sve ovo navedeno dobro se vidjelo na terenu posljednjih dana širom Ukrajine. Dok su ruska napadna djelovanja fokusirana na preostale dvije ukrajinske enklave na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec, i prostor oko mjesta Popasna ponešto južnije, većina preostalih više stotina kilometara ukrajinskih bojišta više je poprište topničkih dvoboja te simboličkih napada kojima je radije cilj vezati protivničke snage nego postići kakav bitan prodor. Zato i ne čudi da se oko Harkiva postupno nastavljaju ukrajinska napadna djelovanja, koja usprkos nizu ruskih protunapada izgleda da ipak polagano linije guraju u smjeru ruske granice. Ovdje se smjenjuju napadi i protunapadi, a tek povremeno koje mjesto promijeni ruke – dok ruske snage svoju obranu sve više temelje na utvrđenim položajima, minskim poljima i topničkoj podršci iz ruske pozadine. Slična je situacija i na jugu, na bojištima oko Hersona – gdje se glavnina borbenih djelovanja koncentrirala oko 70 km sjeveroistočno od tog grada. Ondje usprkos brojnim pojačanjima i ruskom zalaganju, ukrajinske snage ipak nastavljaju širenje mostobrana južno od mjesta Davidiv Brid (koje su izgleda Rusi uspjeli nanovo zauzeti) – ne bi li se time zadržalo u prekidu logističke pravce od istočnog zaleđa prema ruskim snagama raspoređenim sjeverno u pravcu ukrajinskog grada Krivi Rih, te se postupno i sa sjeveroistoka primaklo ruskom uporištu Snigurivka, koje predstavlja središnji oslonac čitave agresorske fronte sjeverno od okupiranog grada Hersona.

Rusi praktički osvojili Svjatogirsk

Što se fokusnih točaka ruskog djelovanja u Donbasu tiče, kako smo već spomenuli, agresor je prethodnih dana praktično pa osvojio ukrajinsku enklavu Svjatogirsk. Dok neki izvori još navode da branitelji drže jugozapad ovoga mjesta, oslonjen na rijeku Siverski Donjec i onda na ukrajinsko uporište Bogorodične s druge strane – treba napomenuti da je upravo to zaleđe ujedno i prostor napadajnih djelovanja ruskih snaga iz smjera Izjuma, pa uz cestu prema oko 20 km jugoistočno smještenom gradu Slovjansku. Iako je nedavna redukcija ove ukrajinske enklave agresorima skratila linije bojišta i oslobodila ponešto snaga – posljednjih je dana tek uvjetno registrirano oživljavanje više smjerova ruskog napredovanja jugozapadno, južno i jugoistočno od Izjuma. Brojni promatrači to objašnjavanju zamorom i istrošenošću napadačkih postrojbi u toj borbenoj zoni, koja će vjerojatno trebati određenu pauzu za skupljanje snaga. Za razliku od toga, grad Severodonjeck je intenzivno poprište urbanih borbi u koje su, nakon prošlotjednog početka ukrajinskoga protunapada, agresori navodno hitno krenuli ubacivati brojne pričuve. Kako izgleda, sve to je bilo dovoljno tek da stabilizira to bojište – za koje ionako treba napomenuti da Ukrajincima nije strateški bitno.

Naime, nakon što se u njemu nanese maksimalne gubitke agresoru, sasvim je jasno da braniteljima predstoji povlačenje na južnu obalu rijeke Siverski Donjec u utvrdu Lisičansk – s čijih se dominantnih kota posljednjih dana preciznim topništvom uvelike zagorčavalo život napadačima Severodonjecka, te pomagalo provedbi spomenutog protunapada. Slična je situacija i oko 30 kilometara južno od Severodonjecka, u kružnom prostoru oko sada okupiranog negdašnjeg ukrajinskog uporišta Popasna. Ondje su ruski napadi tijekom proteklih tjedana dospjeli (1) oko 15 km na zapad do pred grad Bahmut, (2) oko 15 kilometara na sjeverozapad do strateški bitne prometnice Bahmut-Lisičansk (T1302), (3) desetak kilometara sjeverno, u zaleđe ukrajinske otporne linije Girske-Zolote, i (4) oko 27 km jugoistočno u prostor zapadno od Svitlodarska i tamošnjih vodnih spremnika na rijeci Luhanj. Svi ovi smjerovi ruskih napredovanja tijekom zadnjeg mjeseca bili su i proteklih dana poprišta ogorčenih borbi. Dok se na momente dobivalo dojam da se na dnevnoj bazi smjenjuje naglasak na zonu rijeke Siverski Donjec, pa onda opet oko Popasne – na ovom posljednjem poprištu aktualni ruski dosezi zapravo su prilično mali.

Ogorčene borbe oko Komišuvaha

Ozbiljna ukrajinska pojačanja uvelike su stabilizirala situaciju, a uz niz napada na sva četiri spomenuta smjera izgleda da je zadnjih dana ozbiljnijih pomaka bilo samo na jednome – onom direktno sjeverno od Popasne. Ondje se već duže vode ogorčene borbe oko mjesta Komišuvaha, u neposrednom zaleđu uporišta Zolote – i dok ukrajinski izvori navode da je to selo opet podijeljeno linijom sukoba, ruski izvor naglašavaju da je ponovo potpuno osvojeno prije dan ili dva. Kakvo god da je tamošnje stanje, to sve je u iznimno lošu poziciju stavilo ukrajinsko uporište Zolote – predratni gradić od oko 13 tisuća stanovnika, sastavljen od pet bivših sada spojenih sela, koja su posljednjih dana pod maksimalnim udarom ruskih snaga i njihovog topništva. Istini za volju, pad ovog uporišta bi bio još jedan taktički poraz za ukrajinsku stranu, no kako je to još jedna točka velikog ruskog gubljenja snaga, ni povlačenje njegovih branitelja na sjever u uporište Girske ne bi predstavljalo stvarno bitnu promjenu na bojištu Donbasa. Naime, ostaje činjenica da ruski agresori uz maksimalne napore tek postupno zauzimaju selo po selo i kilometar po kilometar Luhanske oblasti, dok im uz čitavu tu oblast za makar i minimalno proglašenje ratnoga uspjeha onda još treba i čitav ozbiljan ukrajinski dio Donjecke oblasti, do čijih velikih gradova tek postupno dolaze mučnim probijanjem kroz mreže ukrajinskih sela i utvrda.

(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize)