PODGORICA - Crnogorski premijer Milo Đukanović podnio je u utorak u Podgorici ostavku na dužnost. Službeni razlog jest navodno osobne prirode, no neslužbeno se spominju pritisci Europske Unije.
"Želim vas izvijestiti da sam odlučio dati ostavku", rekao je na tiskovnoj konferenciji Đukanović, koji je na vlasti u Crnoj Gori, bilo kao premijer ili predsjednik države, od 1991. godine. "Odlazim čiste savjesti i uzdignuta čela, zadovoljan sa onim što sam uradio", rekao je Đukanović.
"Ostat ću i dalje na čelu Demokratske partije socijalista, što znači da ću pridonositi crnogorskom napretku", dodao je.
Zamijenit će ga Igor Lukšić, aktualni ministar financija i zamjenik premijera.
Od perspektivnog jugokomunističkog omladinskog funkcionara do karizmatičnog tvorca nezavisne Crne Gore
Đukanović je stasao od perspektivnog jugokomunističkog omladinskog funkcionara preko harnog Miloševićevog velikosrpskog propagatora do karizmatičnog i prgavog tvorca nezavisne Crne Gore i deseteračkog nacionalnog revolucionara. Naravno, uz politiku se našlo i ponešto poduzetničkog duha.
Rođen je 1962. godine u podobnoj nomenklaturnoj komunističkoj obitelji, partizanskog pedigrea u prosrpskom Nikšiću. Ima nadimak Britva. Bavio se košarkom, ali kada je došlo vrijeme gradnje budućnosti, kreće u Beograd na pravni fakultet te ostvaruje prve korake u politici. Smjerni omladinac u trenucima jugoslavenskih potresa tražio je sigurne skute. Zagrnuo se u Miloševićevom šinjelu u tandemu s beskrvnim Momirom Bulatovićem.
U siječnju 1989. na valu “događanja naroda” Miloševićevi Lolek i Bolek preuzimaju vlast. Obojica tada nemaju ni 30 godina. Kad je započeo rat u Hrvatskoj i BiH, Crna Gora, koju vodi mladi dvojac, rado s Miloševićem sudjeluje u ratnim pohodima i mašta o podjeli plijena - Crnoj Gori smiješio se Dubrovnik.
No, sredinom devedesetih ratovi su izgubljeni, a Dubrovnik nije postao biserom crnogorske obale ni Nikšić na moru, kako su mu tepali i neki drugi političari koji su počeli mijenjati rovove u trenucima nazirućeg poraza.
Kad je ratna sreća krenula nizbrdo, a Miloševićeva zvijezda potamnjela Crna Gora se našla na raskrižju svog političkog i etničkog opstanka. Tada dolazi do pravog Kopernikanskog obrata. Hrabro stavlja glavu na panj te prihvaća ideje svog donedavnog smrtnog neprijatelja Slavka Perovića te Jevrema Brkovića i Milorada Popovića koji su se još od početka 90-ih zalagali za osamostaljenje te ispriku susjedima zbog rata.
Ne bez opasnosti po sebe, preuzima riskantnu borbu za crnogorsku neovisnost. Racionalni brak iz računa između nekadašnjih neprijatelja. Na dramatičnim predsjedničkim izborima 1997., kada se očekivalo i valjanje tenkova po uskim podgoričkim cestama, pobjeđuje Momira Bulatovića. Imao je ideju, moć i političku snagu. Bio je “insajder” i samo je kao “jedan od njih” mogao razbiti okoštalu i snažnu promiloševićevsku struju, opterećenu ratnom sramotom i zločinom, koja je vodila Crnu Goru u povijesnu i nacionalnu katastrofu.
Većina Crnogoraca prihvatila ga je za vođu, jer su preko njega i s njim ispirali i svoju lošu savjest, svoje grijeha sudjelovanja i podržavanja suludih srbijanskih pohoda. U svibnju 2006. godine na referendumu ostvaruje neovisnost, a nedugo potom 2006. ponovno traži time out. Na svjetla političke pozornice se vratio 2008. te potvrdio kao istinski vladar. U Cavtatu se Stipi Mesiću ispričava za sudjelovanje Crne Gore u agresiji.
Crna Gora se pod njegovim vodstvom pretvara u offshore državu, koju prati glas švercerske tvorevine. On sam ima problema s talijanskim pravosuđem zbog optužbi za zaštitu švercera cigaretama. No, Crna Gora ekonomski pristojno stoji, ali brutalni napadi na neke lidere borbe za neovisnost, poput Jevrema Brkovića, povezuje se s njegovim imenom. Postao je preveliko breme male države na njenom putu u Europu.
Tako je javno govorio Milo
Milošević je najbolji
- I šah sam omrznuo zbog šahovnice, pred dubrovačku avanturu. (1991.)
- Milošević je nešto najbolje što se moglo dogoditi Jugoslaviji u ovom trenutku kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju uništiti sve ono što je stvoreno od ‘45. do sada. Ponosan sam da u ovim povijesnim trenucima mogu biti rame uz rame s njim. (1992).
Beogradska propaganda
Prvi put sam čitao nešto o crnogorskoj povijesti tek nakon diplome. Stoga smo 1990. bili nepripremljeni za događaje, s čvrstim uvjerenjem o jugoslavenstvu kod velikog dijela Crnogoraca. Beogradska propaganda o tome da Slovenija i Hrvatska žele napasti Jugoslaviju pala je na plodno tlo u Crnoj Gori. Crna Gora je bila žrtva manipulacije, nesposobna da se brani. (1999.)
Ostajemo neovisni
- Crna Gora je od danas neovisna, i više nikada nikome nećemo dozvoliti da je dovede u pitanje! (2006.)
Srbija ima zločince
- Srbija pretendira na lidersku poziciju u regiji, a da bi netko bio lider mora prethodno riješiti problem ratnih zločinaca te riješiti jesu li oni koji su počinili zločin u Srebrenici heroji ili kriminalci, a i pokazati više umijeća u razvoju odnosa sa susjedima. (2010.)
Bahati Beograd
- Uprkos logičnoj namjeri Srbije da bude lider u regiji, katkada se bahatim ponašanjem to pretvara u svoju suprotnost, na svu sreću ne s istim posljedicama kao devedesetih godina prošlog stoljeća (2010.) (Vlado Vurušić)