Talijanski novinar Sergio D‘Angelo, koji je krajem 50-ih godina uspio, uz veliki rizik, "prošvercati" iz SSSR-a rukopis jednog od najznačajnijih romana 20. stoljeća "Doktor Živago" ruskog književnika Borisa Pasternaka, umro je u 100. godini u svom domu u malom mjestašcu San Martino al Cimino kraj Viterba u regiji Lazio. Sergio D‘Angelo ušao je u povijest zbog toga jer je uspio, unatoč strogom nadzoru KGB-a, prebaciti 1957. godine Pasternakovo najveće djelo na Zapad, gdje je objavljeno u milanskoj izdavačkoj kući Feltrinelli. D‘Angela je zato Olga Ivinskaja, koju zovu Pasternakovom muzom, nazvala "krsnim kumom Doktora Živaga". On je tih godina - netom nakon Staljinove smrti, kada je njegov nasljednik Nikita Hruščov već čvršće držao uzde vlasti u svojim rukama i počeo s opreznom destaljinizacijom, poznatom danas pod terminom "otopljavanje" (ottepelj) - bio dopisnik talijanskog radija te se upoznao s velikim ruskim piscem, kojeg je posjećivao u njegovoj podmoskovskoj dači u književničkom "selu" Peredelkino.
Pasternak je deset godina pisao svoj epohalni roman "Doktor Živago" o kontroverznoj ideološko-socijalnoj ljubavnoj priči u turbulentnim vremenima raspada ruske carevina i Oktobarske revolucije te krvavog građanskog rata. Uvjeren da je u SSSR-u došlo do liberalizacije, ponudio je svoj roman na objavljivanje dvama tada najpoznatijim ruskim književnim časopisima Novi mir i Znamja, ali tamošnji inženjeri ljudskih duša nisu se usudili objaviti ni dijelove romana, a ono malo dobrodušniji, savjetovali su Pasternaku da ne inzistira, da ne bi imao problema.
No, Pasternaka je ponijela stvaralačka euforija, pogotovo jer su neki njegovi prijatelji, kojima je znao satima čitati odlomke knjige, bili oduševljeni tim tada revolucionarnim djelom. Sergio D ‘Angelo, upoznat sa svime, predložio je Pasternaku da on potajice prenese rukopis u Italiju, gdje bi ga objavili. Nakon dugog premišljanja i lomljenja, straha i nelagode Pasternak pristaje, ali uz veliki rizik da KGB koji ga je već tada imao na "piku", ali i strane dopisnike, pogotovo one sa Zapada, ne "provali" cijelu operaciju. D‘Angelo je uspješno ušio rukopis u svoj kofer te odmah nakon dolaska pokrenuo akciju da se objavi knjiga. Prevedena je na talijanski te je u studenome 1957. i objavljena. Postoji anegdota da je sovjetska ambasada u Italiji odmah otkupila cijelu nakladu, ali to, naravno, nije spriječilo izdavača da doštampa knjigu, koja je odmah postala političko-ideološko-književni hit i jedan od prvih simbola hladnog rata.
Panika u Kremlju
U Kremlju je panično zazvonilo na uzbunu. Počela je prava hajka na Pasternaka, a kad se još pojavilo i izdanje na ruskom, od Pasternaka je zatraženo da se odrekne romana. Osim toga, CIA je izdala džepno izdanje knjige na ruskom, na tankom papiru i laganom za krijumčarenje, koje je besplatno dijelila Rusima na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. te na Festivalu svjetske omladine i studenata u Beču 1958. godine. Talijanski izdavač tužio je nizozemskog i britanskog izdavača "džepnog izdanja", ali je CIA, kažu, sve to riješila i izgladila. No, time nisu završile Pasternakove muke. Naime, njemu je 1958. godine dodijeljena i Nobelova nagrada za književnost, što je izazvalo pravu provalu ideološko-konzervativnog bijesa u Partiji i režimskim medijima. Istog dana kad su svjetske agencije obavile tu vijest, tadašnji šef ideološke komisije CK KPSS-a Mihail Suslov istupio je s referatom "O klevetničkom romanu Borisa Pasternaka", koji je nazvan antisovjetskim i nedomoljubnim te je postao naputak kako su se forumi i mediji razračunavali i cipelarili nepodobnog umjetnika.
Od Pasternaka se tražilo da se odrekne nagrade, glavni partijski organ Pravda pisalo je o "reakcionarnom literaturnom gnojivu", književni časopisi poput Literaturnaje gazete o Pasternaku su pisali kao o "najobičnijoj i ubogoj marioneti na inficiranoj uzdi antisovjetske propagande", a radni su ljudi, kolhoznici i svi sovjetski ljudi, prema pisanju Pravde, tražili da se izrod i izdajnik Pasternak progna iz SSSR-a, kojeg ne voli i kojeg kleveće, te da mu se oduzme sovjetsko državljanstvo. Istodobno, izbačen je iz Sveza sovjetskih pisaca, na čijim se forumima također zazivalo njegov progon iz Rusije, a svi njegovi radovi povučeni su iz prodaje, kao i prijevodi. Ime mu se javno više nije smjelo izgovoriti. Ostao je bez sredstava za život, a blokiran mu je i novac koji je od izdanja knjige dobio sa Zapada. Na kraju, slomljen i istrzan, odrekao se Nobelove nagrade i rekao da je neće uzeti, a tek će je 1989. godina primiti njegov sin Jevgeniji.
Sam roman će 1989. godine, u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke, prvi put biti objavljen u Rusiji. Do kraja života Pasternak je živio od pomoći rijetkih tada preostalih prijatelja te povremenih prijevoda koji su objavljivani pod tuđim imenom. No, veliki ruski književnik ipak se nije nikada odrekao svog djela, a umro je nekoliko godina kasnije, psihički i fizički istrzan. "Doktor Živago" nadživio je režim koji ga je zbog toga progonio. Najbizarnije u svemu je to, da će u svojim memoarima, nakon smjene, ironijom sudbine također prvo objavljenima na Zapadu, Nikita Hruščov priznati da je napadao roman koji nije ni pročitao, a kasnije će reći da je to šteta jer u njemu nema ničeg spornog ni antisovjetskog!
No, tako je to. I zato velika zahvala Sergiu D‘Angelu koji je svojim hrabrim činom zadužio svjetsku i rusku književnost te potvrdio veličinu Borisa Pasternaka i spasio njegov najveći roman od uništenja i zaborava.