Pukovnik Dmitro Kulkevič iz 12. brigade vojnog zrakoplovstva, zapovjednik je ukrajinskih helikopterskih posada koje u posljednje vrijeme često lete kako bi pružile podršku ukrajinskim snagama u opkoljenom gradu Avdiivki. Dok uzlijeću, on ih promatra s mješavinom ponosa i tjeskobe, nadajući se da će se svi vratiti živi.
Pod zapovjedništvom 46-godišnjeg Kuleviča služi više od 1000 osoba, ali manje od 200 njih su piloti. To je zajednica blisko povezanih ljudi koja je godinama zajedno trenirala, letjela i slavila. U novije vrijeme, međutim, često tješe jedni druge. "U ponedjeljak smo imali komemoraciju za poginulu tročlanu posadu. Studirao sam se s pilotom, zajedno smo diplomirali, dugo sam ga poznavao", kaže s uzdahom. "Bilo je jako teško doći k obitelji... iako su oni, naravno, već shvatili da nešto nije u redu jer se njihovog muža, sina ili brata nije moglo kontaktirati".
Dvije godine rata u muzejskim eksponatima
Njegova brigada leti na Mi-8, opremljenim raketnim nosačima kao da su topovnjače, te na bržim, oklopnim jurišnim letećim topovnjačama Mi-24. Njihovi ciljevi su uporišta ruskih vodova i satnija. Izgrađene šezdesetih, odnosno sedamdesetih godina, unutrašnjost njihovih kokpita je velik niz brojčanika, dugmadi i poluga, potpuno analognih - letjelice potpuno ovisnih o pilotima. Čak i sustavi koji upozoravaju na radarsko uočavanje mogu samo svijetliti, ne dajući nikakvu informaciju radi li se o prijateljskom ili neprijateljskom radaru ili o tome odakle su njegovi signali odaslani, za razliku od NATO sustava.
Bez obzira na to, ova je eskadrila muzejskih eksponata nekako uspjela preživjeti gotovo dvije godine rata, leteći u misijama pred nosom najnaprednijim borbenim letjelicama ruskog predsjednika Vladimira Putina. Oni kreću u do tri naleta dnevno, napadajući napredujuće mehanizirane ruske snage kao podrška svojim suborcima na tlu.
Nadali su se da će nagrada za njihovu ustrajnost biti nabava američkih jurišnih helikoptera Bell AH-1Z Viper, koje je Marinski korpus Sjedinjenih Država već povukao iz uporabe. Pregovori o isporuci između 16 i 24 letjelica trajali su mjesecima, kaže Kulkevič za The Times, ali sada ih koče političke borbe u američkom Kongresu.
"Viper je jeftina borbena platforma koja bi nam omogućila da podržimo svoje kopnene snage stotinama puta bolje nego sada", rekao je. "Mogli bi letjeti dalje i duže ostati u zraku. Ima širok raspon vrlo modernog oružja. Možemo se i brže obučiti jer je vrijeme za prekvalifikaciju najvažniji faktor. Ne tražimo Apache jer što su sustavi letjelice složeniji, potrebno je više vremena za prekvalifikaciju, a vrijeme je nešto čega jednostavno nemamo".
Dok Viperi ne stignu, brigada se mora zadovoljiti zastarjelim, neispravnim i nepouzdanim letjelicama iz sovjetske ere, opremljenim za ispaljivanje sovjetskog i zapadnog oružja, često s promjenjivim i ponekad opasnim rezultatima. Američke rakete Zuni, primjerice, imaju jak povratni udar koji može destabilizirati letjelicu.
Kašnjenje pomoći također znači da pilotima ponestaje streljiva. Neki zrakoplovi lete napola naoružani, dok drugi beskorisno stoje na pisti, čekajući da stigne iduća runda streljiva. Nedostatak raketa ili neispravna oprema često prisiljavaju brigadu da odbije misije podrške svojim snagama, kaže zapovjednik.
Da stvar bude gora, njihovi piloti morali su naučiti letjeti bez zračnog pokrivanja jer Ukrajina još uvijek čeka obećane zrakoplove F-16. "Nemamo podršku borbenih zrakoplova, svoje misije obavljamo sami", kaže Kulkevič. "Kada razgovaramo s vojnim predstavnicima zapadnih zemalja, oni kažu da je to nemoguće. Ali mi smo se sada naučili suprotstaviti ruskim lovcima kao što su SU-30 i SU-35, a da nas ne primijete. Love nas, ali nas ne mogu nas uhvatiti".
Let u ‘skokovima‘
Taktika brigade oslanja se na vještinu i izdržljivost njihovih pilota, koji lete brzinom od 240 km/h na sat samo 45 metara od tla, bez ikakvih sigurnosnih uređaja modernih zrakoplova koji sprječavaju pad. Helikopteri lete u nizu ‘skokova‘ do svoje mete - ponekad se nekoliko puta spuštaju samo nekoliko kilometara od prve linije bojišnice kako bi izbjegli pogodak ruskih projektila. Ako ih se nacilja u zraku, piloti stisnu ‘kočnice‘ u obliku manevra velike brzine, s ciljem da ih projektil mimoiđe.
"Imamo puno obučenih pilota, ali to je uvijek lutrija. Koliko ste dobro spavali, koliko dugo niste letjeli, koliko ste dobro testirani. Sve ovisi o pojedincu", kaže potpukovnik Hrihorij Sitnik, zamjenik zapovjednika brigade. Mnogi od njegovih pilota obučavali su se u Britaniji i već su osjetili prednosti novije opreme naučivši letjeti na helikopteru Royal Navy Sea King.
Druge grane ukrajinskih oružanih snaga, kao što je vojna obavještajna služba GUR, žele da zastarjele transportne Mi-8 zamijeni američki Black Hawk, što bi omogućilo da njihovi elitni vojnici budu sigurniji kad idu u specijalne operacije. "Moderna tehnologija je poput automobila koji vas drži u voznoj traci ako zaspite - može potpunom automatikom doći na sletnu pistu, prilagođavajući se poteškoćama. To olakšava letenje noću ili u teškim vremenskim uvjetima, a ti isti sustavi također omogućavaju precizniju i pouzdaniju uporabu ovih helikoptera u borbenim uvjetima".
Brzo letenje na maloj visini je opasno, ali su opasnosti od odstupanja od dogovorene visine još veće. Jedna posada, leteći nisko iznad grada Kramataroska, usporila je kako bi izbjegla visoku zgradu, prešavši prag od 50 metara i pojavila se na radaru ruskog lovca. Za nekoliko sekundi pogodio ih je jedan od projektila i ubio cijelu posadu.
"Prve godine rata Rusi su letjeli kao na paradi, ali sada rade u parovima - jedan daleko, vrlo visoko kako bi skenirao na velike udaljenosti zbog radara i onda prenosi naše koordinate drugome koji je nisko iznad tla, mnogo bliže, da nas pogodi, a da ostane skriven", kaže 43-godišnji Sitnik. Rusi su unaprijedili svoje rakete zrak-zrak kako bi imale veći domet i sada stalno razvijaju svoje sustave i taktike, dodaje. "Modificirali su svoj projektil R-37. Prije nije ‘vidio‘ helikoptere, sada, ako si na visini višoj od 45 metara, usmjere se na tebe i obore te".
Ni na zemlji posade nisu sigurne. Zračna baza koju je posjetio reporter The Timesa pogođena je dronovima Shahed tri dana prije njihova dolaska, a razgovor s ukrajinskim domaćinima prekinula je kontrolirana eksplozija jedne bespilotne letjelice koja nije eksplodirala pri napadu. Rusija i Ukrajina sve više koriste dronove ‘samoubojice‘, no Kulkevič vjeruje da postoji budućnost za pilote. Ovo je, kaže, moderan rat u kojem se sve razvija.
Moderan rat
"Sada su bespilotne letjelice u prednosti - jeftinije su i streljivo od 1000 dolara uništava tenk koji košta oko 10 milijuna dolara... Ali to je samo dok se ne razviju sustavi protuelektroničkog ratovanja koji bi se mogli suprotstaviti tim sustavima. U iduća dva do tri mjeseca vidjet ćemo što je s učinkovitim korištenjem bespilotnih letjelica. Onda ćemo vidjeti što će se dogoditi kada svaki vojnik bude imao svoj prijenosni elektronički sustav za ratovanje protiv tih bespilotnih letjelica".
Dugoročno gledano, zapovjednik vjeruje da će snaga onih koji se bore za svoju domovinu odnijeti pobjedu, sve dok imaju potporu Zapada. "Zahvalni smo našim zapadnim saveznicima i želimo biti dio te europske obitelji, Sjevernoatlantskog saveza. I spremni smo to braniti... Sada imamo potpuno drugačije vojnike od svih onih koji su u miru studirali i diplomirali, služili vojni rok, sudjelovali u međunarodnim vojnim vježbama i mirovnim operacijama. Rat nas priprema na potpuno drugačiji način. Neki se slome, neki napreduju. Naši rade kao pouzdan stroj, izvršavaju svoje zadatke, ne kukaju i ne plaču, i rade za našu zajedničku pobjedu", zaključuje Dmitro Kulkevič.