Utorak 13. lipnja ujedno je i 475. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Nakon perioda lijepog vremena, posljednje dane karakterizira promjenjivo vrijeme s dosta padalina – koje su ponešto usporile borbena djelovanja, utječući ipak više na zrakoplovstvo nego na kopnene snage.
Nedvojbeno je da već neko vrijeme traje ukrajinska ofenziva – dok službeni ruski izvori kao njen početak spominju nedjelju 4. lipnja, neslužbeno se moglo čuti da su neka vezana djelovanja otpočela i barem desetak dana ranije. Ipak, uz aktualni spomen barem dvije nove zone djelovanja, ostaje činjenica da Ukrajina u borbu šalje tek mali dio svojih resursa – možda do 20 posto pripremljenih snaga, dok glavninu i dalje čuva.
Ta su djelovanja početkom prošlog tjedna započela oko Velike Novosilke, na granici Donjecke i Zaporiške oblasti (oko 66 km jugozapadno od Donjecka), a onda se nadovezala na pokušaje proboja južno od Orihiva (oko 80 km dalje jugozapadno od Velike Novosilke, odnosno oko 33 km istočno od obala Dnjepra) – međutim, jasno je da informacije o razvoju stanja na tim bojištima do svjetske javnosti stižu tek postupno i nipošto ne ravnomjerno. Naime, do prije koji dan ukrajinska je strana kompletno šutjela o tijeku borbi, prepustivši informacijski prostor ruskoj službenoj i neslužbenoj propagandi. Tek u svjetlu brojnih priča o velikim gubicima (od kojih je tek dio postupno i potvrđen video-materijalom), zadnjih se dana i iz Kijeva čulo kako su te borbe i žrtve ipak ponešto postigle. Tako je, izgleda, oslobođeno mjesto Lobkove (oko 9 km istočno od obala Dnjepra kod Kamjanske), a borbe južno od Orihiva izgleda da su zaglavile nakon oko 12 km, pred ruskim uporištima Robotine i Verbove. Svi ti lokaliteti zapravo predstavljaju južni rub "ničije zemlje" u Zaporižju, gdje nakon gustih minskih polja i manje stacionarnih utvrđenja na red dolaze prve linije ozbiljnijih ruskih utvrda. Posebno treba napomenuti kako se baš tu bilježilo i dosta gubitaka specijalizirane tehnike za krčenje prolaza kroz minska polja, dok je kretanje po prometnicama (koje je unaprijed odmjerilo rusko topništvo) također bilo poprilično ubojito. Zbog svega toga ne čudi da se ondje ukrajinski pritisak relativno brzo ispuhao – a bilježeni su i potvrđeni gubici zapadne vojne opreme (njemačkih tenkova i američkih transportera), od koje je navodno nešto završilo i u ruskom plijenu s brzim slanjem na pozadinsko proučavanje.
Borbena napredovanja branitelja
Ipak, bitno je bolje stanje bilo oko Velike Novosilke – gdje su borbeni uspjesi navodno krenuli još 4. Lipnja, ali poprilično neravnomjerno. Naime, dok je u prvom navratu izgleda bila oslobođena Novodarivka (oko 15 km jugozapadno od Velike Novosilke), to se nije objavilo, jednako kao ni oslobađanje Novodonecke (selo oko 13 km jugoistočno od Velike Novosilke), koje je bilo vrlo brzo izgubljeno u protunapadima neprijatelja. No tijekom tjedan dana borbi ukrajinske su snage nevojbeno uspjele održati i proširiti prisutnost od spomenutog Novodonecke pa do osi koja ide južno od Velike Novosilke uz meandrirajući tok rijeke Mokri Jali (po istočnome rubu tzv. Vremivske kosine) – gdje su na oko 4 km južno od Velike Novosilke uspjeli osloboditi selo Blagodatne na istočnoj obali spomenute rijeke.
Nakon tog uspjeha, prije koji dan su ukrajinske snage onda uspjele i prijeći rijeku zapadno od Blagodatne – čime su se našli u pozadini ruskih uporišta Storoževe (službeno objavljeno tek jučer) i Neskučne na zapadnoj obali (oko 5 i 3 km jugozapadno od Velike Novosilke), koja su brzo oslobođena. Nastavno na taj potez uslijedilo je oslobađanje i sela Makarivka, dalje na jug uz vijugavi tok rijeke Mokri Jali – da bi se krajem nedjelje čulo i o ukrajinskom ugrožavanju ruskih položaja u mjestima Staromajorske i Urožajne, još oko 3 km južnije. Iako su ovdje osloboditelji bili privremeno zaustavljeni žestokim protunapadima neprijatelja, ostalo je otvoreno pitanje njihova napredovanja još oko 6 kilometara južnije – do grada Staromlinivka, koji je u ruske ruke pao 13. ožujka prošle godine i iza kojeg opet počinju prave ruske linije poljskih utvrda.
Dakle, i čitavo ovo djelovanje opet se odvijalo u "sivoj zoni" – kako uz rijeku Mokri Jali, tako i zapadnije na spomenutoj kosini kod farme Levadne – a žestoke borbe zacijelo su sa sobom nosile i ponešto gubitaka prije ulaska u proboj uočenih ruskih obrambenih linija. O ozbiljnosti ukrajinskog pritiska u toj zoni govori i činjenica da su Rusi u nedjelju 11. lipnja nedaleko Staromlinivke digli u zrak i branu na rijeci Mokri Jali, ne bi li vodom iz Staromlinivskog rezervoara izazvali bujanje rijeke te time pomogli obranu svojih sjevernijih položaja. Uz to, treba napomenuti da se zadnjih dana spominjalo i manja ukrajinska napadna djelovanja oko Vugledara, koja izgleda nisu imala vidljivih učinaka iako su vezala agresorske snage dalje od pravih borbenih poprišta – baš kao i ogorčeni sukobi oko Marinke i Avdiivke kod Donjecka. Izgleda da su sva ova ukrajinska borbena djelovanja za sada bila dovoljna da Rusi prema tim zonama krenu prebacivati i dodatne snage te segmente mobilne pričuve, kako iz zone manjeg rizika uz poplavljeni Dnjepar, tako i iz dubine (oko Mariupolja i Berdjanska), te Krima – što ima svoju zasebnu vrijednost. Uz to, zabilježen je pojačani oslonac osloboditelja na noćna djelovanja, što baš i ne čudi budući da se duže napominjalo kako donirana zapadna tehnika baš u tim okolnostima ima posebne prednosti.
Sporedna djelovanja
Izvan ove dvije borbene zone (Orihiv i Velika Novosilka), bitnija ukrajinska djelovanja nastavljena su i na bokovima osvojenog grada Bahmuta – gdje se bilježilo borbe južno od grada uz kanal "Siverski Donjec – Donbas", kao i sjeverozapadno od grada na liniji Jagidne – Berhivka – Dubovo-Vasilivka. Iako su iz ukrajinskih izvora napominjali tamošnje postupne pomake, teško se oteti dojmu da se tu radi o manjem opsegu aktivnosti, kao i o zonama borbi dalje na sjever. Konkretno, riječ je o okolici okupiranog grada Kremina, gdje su nastavljena sukobljavanja u šumama zapadno i jugozapadno od grada, te još oko 40 km sjevernije oko okupiranog grada Svatove gdje se također bilježilo borbe, ali ne i bitnije pomake bojišnice.
Osim toga, u subotu 10. lipnja bilježilo se nastavak ruskih zračnih napada na Ukrajinu – 8 raketa (kombinacija krstarećih raketa i projektila tipa Iskander) te oko 35 kamikaza-dronova Shaheed 136/131 s istoka Azovskog mora, od čega je ukrajinska obrana navodno srušila 2 rakete i 20 dronova. Tom je prilikom bilježena šteta na vojnom aerodromu Mirgorod kod Poltave, ali i pogodci u Odesi i Harkivu. Na to se ove noći nadovezao zračni napad s 14 raketa KH-101/555 i nekoliko kamikaza dronova (od čega je navodno srušeno 10 raketa i jedna bespilotna letjelica) – koje su za glavni cilj izgleda imale grad Krivi Rih. Ondje je jutros pogođena stambena peterokatnica, pri čemu je došlo i do velikog požara, pri čemu je stradalo barem 10 ljudi, a više desetaka je bio ozlijeđeno.
Sve to, nažalost, do sada nije bila rijetkost u ruskim zračnim djelovanjima, baš kao ni u metodologiji njihove uporabe topništva. Međutim, ono što posljednjih dana na ruskoj strani ipak predstavlja rijetkost nastojanje je Sergeja Šojgua, ministra obrane Ruske Federacije, da zadnjih dana ipak ponešto ojača svoj poljuljani politički status te utjecaj. Osim što je upravo on preuzeo glavnu riječ u opisivanju prvih dana ukrajinske ofenzive (navodeći tu razne velike brojke bez dokaza), Šojgu je ove subote, 10. lipnja krenuo i svojevrsni obračun s privatnim vojnim kompanijama koje su zadnjih mjeseci gazdovale pojedinim zonama bojišta u Ukrajini, često na račun regularnih ruskih vojnih snaga. On je, naime, potpisao naredbu kojom doduše dragovoljcima daje pravo da slobodno odaberu hoće li vojni ugovor potpisati s kojom privatnom kompanijom ili s Ministarstvom obrane – ali je ujedno i sve privatne postrojbe na bojištu obvezao da do 1. srpnja izvole sami potpisati ugovore s Ministarstvom kako bi zadržali "potreban pravni status". Ujedno, time se navodno želi "stvoriti zajedničke pristupe organiziranju sveobuhvatne potpore i ispunjavanju njihovih zadaća", uvodeći određeni stupanj kontrole nad donedavno izrazito slobodnim privatnicima. Naravno, Jevgenij Prigožin, gazda privatnog vojnog poduzeća "Wagner" (a možda i kandidat na ruskim predsjedničkim izborima 2024. godine), odmah je odbio takvo potpisivanje i status, ali su onda jučer te iste dokumente pompozno potpisali predstavnici čečenskih postrojbi "Ahmat". Naravno, budući da su Čečeni ionako pod organizacijskim okriljem Rosgvardije, a ne ruskog Ministarstva obrane, taj njihov potez je nadasve simboličke prirode – ujedno šaljući još jednu izazovnu poruku Prigožinu, s kojim se Čečeni predvođeni Ramzanom Kadirovom u zadnje vrijeme nisu previše dobro slagali.
Nastavak drame na Dnjepru
Uništenje velike brane i hidroelektrane Kahovka na Dnjepru u ranim jutarnjim satima utorka 6. lipnja i dalje stvara ogromne probleme kako u okolici tzv. "Kahovskog rezervoara", tako i u toku Dnjepra nizvodno od negdašnje brane. Dok tek treba vidjeti hoće li velike poplave i s njima vezano uništenje okoliša rezultirati i valom zaraznih bolesti – jasno je kako će ogromni problemi pogoditi regionalnu vodoopskrbu te poljoprivredu. Naime, od razine vode od preko 17 metara, do danas se rezervoar spustio na oko 9 metara visine – od oko 18 kubnih kilometara vode, iz akumulacije je isteklo dvije trećine (oko 12,24 kubna kilometra vode). Među ostalim, tamošnje razine vode, koje već danima opadaju 4-5 cm na sat, postale su nedovoljne za dopunu sustava hlađenja nuklearne centrale Zaporižje – koji sada funkcionira odvojeno s razinom vode mjerenom na oko 16,7 metara. Osim što je bez pitke vode neposredno ostalo oko 700.000 žitelja okolnih krajeva, smanjenjem vodostaja prestali su funkcionirati i brojni kanali – kako oni za opskrbu vodom Krivoga Riha, tako i navodnjavanje Hersonske oblasti, Zaporižja, a u konačnici i Krima. Doduše, ruska marionetska uprava Krima tvrdi da im to nije problem, da su tamošnji rezervoari puni i da su njihove zalihe dovoljne za idućih 500 dana. Naravno, što nakon toga, nije jasno – ali takav nemar ni ne čudi u krugu ljudi koji su već do sada bez vode ostavili i glavninu okupirane Donjecke oblasti, gdje se voda isporučuje jednom u tri dana (što bi ljetos moglo postati dnevnom pojavom ako zaživi novi vodovod od rijeke Don do grada Donjecka).
Uz to, i dalje se bilježe velike poplave nizvodno od srušene brane, iako se razina poplavnih voda također počela postupno snižavati. Relativna se normalizacija očekivala prema kraju ovoga tjedna, ako taj scenarij ne uspore jake kiše koje su posljednjih dana pogodile jug te istok Ukrajine. Deseci naselja i nadalje su potopljeni, a više tisuća ljudi je evakuirano, dok je njih više desetaka i poginulo ili nestalo u poplavama. Dapače, velike poplave bilježe se i uz tok rijeke Ingulec (pritoke Dnjepra), dok je čak i u Odesi bilježen kako doplov velike količine raznoga otpada (među ostalim i eksplozivnih naprava), tako i primjerno zamuljenje obalnih krajeva Crnoga mora, zapadno od izlaza delte Dnjepra na more. Ne treba posebno napominjati kako je velik broj država, inače partnera Ukrajine – najavio izdvajanje i posebnih paketa materijalne te financijske pomoći za savladavanje ove monumentalne tehničke katastrofe. Prema prvim procjenama, više milijuna hektara poljoprivrednih površina Ukrajine na mnogo će godina ispasti iz proizvodnje. Štetu se količinski procjenjuje na oko 1,2 milijuna tona žitarica i industrijskog bilja, oko 500 tisuća tona povrća, i do 250 tisuća tona bobičastog voća godišnje – odnosno, financijski na oko 1,5 milijardu USD godišnje do daljnjega.
Međunarodna vojna pomoć
Dok se razni oblici civilnih šteta oko Dnjepra tek zbrajaju, kraj ovoga tjedna bit će obilježen s dva skupa velikog broja međunarodnih partnera i saveznika Ukrajine. Kao prvo, u četvrtak 15. lipnja ujutro u Bruxellesu će se održati sastanak Kontaktne skupine za obranu Ukrajine (tzv "Ramstein format"), da bi istoga dana popodne zasjedala i "Komisija NATO-Ukrajina". Samo dan kasnije, na redu je sastanak ministara obrane NATO saveza – kojem će opet velikom temom biti Ukrajina i njena tekuća ofenziva. Uz najave daljnje vojne pomoći iz Kanade (među ostalim 500 milijuna USD za vojne potrebe, ali i dodatne rakete, topničko streljivo kalibra 105 mm, te još 122 vojna vozila i razna vojna obuka), daljnje donacije je najavila i Danska (interventno slanje oko 2000 topničkih granata vrijednih 250 milijuna danskih kruna), te Sjedinjene Države. Upravo se danas iz SAD hitno šalje paket vojne pomoći vrijedan oko 325 milijuna USD, s robom iz zaliha američkih tijela državne vlasti (Presidential Drawdown Authority – PDA). Ta 40. po redu pošiljka sadrži dodatne rakete za sustave NASAMS i HIMARS, protuzračne sustave Stinger, protuoklopne sustave TOW, Javelin i AT-4, topničko streljivo kalibra 155 i 105 mm, oko 22 milijuna komada raznog pješačkog streljiva, eksplozive, te rezervne dijelove i opremu. Uz to, u ovom paketu je i 15 borbenih vozila Bradley, te 10 oklopnih vozila Stryker – za koje još nije do kraja jasno da li nadomještaju nedavne ukrajinske gubitke ili su tek dodatna snaga uoči nastavka njihovih ofenzivnih djelovanja.
Ujedno se od sastanka "Ramstein skupine" očekuje i konkretiziranje pomoći Ukrajini po pitanju opskrbe zapadnim borbenih zrakoplovima, kao i dodatni dogovori oko obuke ukrajinskih pilota za takve letjelice. Upravo će zato u ukrajinskoj delegaciji biti i zapovjednik tamošnjeg Ratnog zrakoplovstva, general Mikola Olesčuk – koji bi s predstavnicima Nizozemske i Danske trebao dogovarati detalje. Spomenuti program obuke mogao bi početi već unutar idućih nekoliko mjeseci, po mogućnosti još ovoga ljeta. Pretpostavlja se da će za to biti ključna Danska, koja ima i potrebne zrakoplovne simulatore. Do tada, treba napomenuti kako se iz Njemačke čulo o početku rada u Slovačkoj namjenskoga centra za popravka i održavanje zapadnog naoružanja doniranog Ukrajini – još jedne institucije koja će biti iznimno bitna ako su u predstojećoj ofenzivi nastave gomilati ozbiljniji tehnički gubici.
NATO i Ukrajina
Sve ovo događa se i u sjeni predstojećeg NATO summita, zakazanog za sredinu srpnja u Litvi. Dok Ruska Federacija samo koji dan pred sam NATO skup planira rasporediti nuklearno naoružanje u Bjelorusiji – mjesto sastanka u Litvi štitit će njemački sustavi Patriot, za tu svrhu povučeni iz Slovačke. Kako ondje ne bi ostala rupa u protuzračnoj obrani – budući da je ta država svoj S-300 i borbene avione MiG-29 donirala Ukrajini – jučer su ministri obrane zemalja Višegradske skupine sklopili sporazum o zajedničkom nadzoru slovačkoga neba, što će dopuniti obranu osiguranu njemačkom donacijom dva PZO sustava kratkoga dometa MANTIS, o čemu je sporazum bio interventno potpisan prošloga četvrtka, 8 lipnja. Iako se iz Kijeva čulo o željama za ulazak odmah, pa i bez ikakvog Akcijskog plana za članstvo, o svemu tome navodno nije postignut konsenzus. Oko 20 država članica podržalo je ulazak Ukrajine, ali to, naravno, nije dovoljno – te ostaje tek napor da Ukrajina ipak priđe bliže punopravnom statusu. Među ostalim, o tome su jučer u Parizu raspravljali i francuski predsjednik Macron, poljski predsjednik Duda i njemački kancelar Olaf Scholz kao čelnici tzv. "Weimarskog trokuta"– stavljajući naglasak na sigurnosna jamstva koja bi toj zemlji osigurala budućnost.
Naravno, uz to je nadalje otvoreno i pitanje članstva Švedske u Sjevernoatlantskome savezu – postupka koji je uvelike dovršen širom te organizacije, ali suštinski zaglavljen u Turskoj. Budući da se čulo kako će Švedska ipak u Tursku uskoro izručiti neke od osoba koje službena Ankara progoni radi terorizma – možda se i tu dogode pomaci. O njihovim detaljima je tijekom nedavnog posjeta Turskoj raspravljao i glavni tajnik NATO Jens Stoltenberg, dok se baš jučer održalo i poseban tripartitni sastanak Turske, Švedske i NATO saveza. Budući da se nakon njega i iz Sjedinjenih Država čulo kako očekuju da Švedska dovrši proces pridruživanja prije NATO summita u Vilniusu – bit će da je riječ o još jednom signalu pozitivnih promjena te rješenja ovog neugodnog međunarodnog problema.
Za kraj napomenimo da je danas i parlament Luksemburga priznao Holodomor 1932-1933 kao genocid nad ukrajinskim narodom. O sličnoj parlamentarnoj rezoluciji u Hrvatskoj se lamentira već godinama, a sutra ujutro ta bi tema trebala osvanuti i na dnevnom redu saborskog Odbora za vanjsku politiku. Budući da je ovoga puta priča pokrenuta od HDZ-a i partnera, a ne iz oporbe – možda se u dogledno vrijeme ovaj akt pojavi i na plenarnoj raspravi, budući da je teško nabrojati sve one godine tijekom kojih se ta tema ustrajno motala pri dnu saborskog dnevnog reda. S ili bez velike privrženosti Hrvatske prijateljskoj Ukrajini i njenom narodu, o čemu neki naši političari baš vole pričati – bio bi red da se i Hrvatski Sabor konačno izjasni oko ove teme s notom bazične humanosti.