Petak 16. lipnja ujedno je i 478. dan rata u Ukrajini. Iako se bliži kraj drugog tjedna popularno nazvane „ukrajinske protuofenzive“, zadnjih se dana na tamošnjim bojištima u okviru svega toga i nadalje bilježe tek uporna djelovanja relativno malih snaga u Zaporižju, južno od Orihiva, te na granici Zaporiške i Donjecke oblasti (potez Velika Novosilka – Vugledar). Njima se uspjelo očuvati oslobođene prostore, malo ih proširiti, ali i odbiti glavninu ruskih protunapada, od kojih su neki (oko Staromajorske) imali i divizijski opseg. Uz to, nastavljene su i borbe oko Donjecka (Marinka i Avdiivka, gdje pretežito ruska strana nastoji napredovati), oko većinom okupiranog grada Bahmuta (gdje ukrajinska strana sada pretežito nastoji napredovati sjeverozapadno od grada, uz trasu magistrale M-03), kao i još desetak kilometara sjevernije (gdje su Rusi nasrtali na potez Rozdolivka-Vesele-Spirne).
Dok je ovoga tjedna barem naizgled ponešto mirnije uz rijeku Siverski Donjec, i nadalje se bilježe okršaji sjeverno od njenog toka pa sve do ukrajinskog uporišta Kupjansk na rijeci Oskil, gdje su na nekoliko lokaliteta bila i ruska napadna djelovanja bez mnogo uspjeha (Stelmahivka, oko 18 km sjeverozapadno od okupiranog mjesta Svatove). Ujedno treba napomenuti da je uočen i povratak dijela ruskih snaga na donedavno poplavljena područja uz donji tok Dnjepra, gdje ponovno jača i topničko te minobacačko odmjeravanje preko i nadalje nabujale rijeke.
Takav ritam događanja zapravo ni ne čudi previše, ako znamo da je jug Ukrajine početkom ovog tjedna opet bio pogođen jako lošim vremenom, dok su se padaline postupno selile na sjeveroistok, usporavajući djelovanja u tamošnjim zonama bojišta. Uz to, moglo se čuti i mišljenja kako je zadnje dane obilježila i svojevrsna borbena pauza – tijekom koje djelovanja nisu potpuno zamrla ali su usporena, dok ukrajinska strana analizira ishod prvih ozbiljnijih oprobavanja ruske obrane, te sa saveznicima aktivno dogovara dodatne pošiljke pomoći i vojne opreme.
Ruski otpor i problem protuzračne obrane
Naime, sukobljavanja u Zaporižju pokazala su koliko je neugodna prijetnja ruskih prednjih minskih polja, kombiniranih s topništvom koje je izvršilo pripremu za defanzivnu vatru, te ruskim zrakoplovstvom koje punom paletom efektiva aktivno djeluje u taktičkoj potpori obrane. Dok se za te elemente ruske obrane ne nađe lijeka, bit će zapravo i dobro čuti kako ukrajinska strana uopće uspijeva napredovati, iako je to napredovanje uvelike simboličko po opsegu (po nekoliko stotina metara na ovom ili onom pravcu).
Pri tome se posebno pokazala slabost ukrajinske trupne protuzračne obrane, koja bi trebala pratiti i pokrivati snage u napadu – kako od prijetnje zrakoplova, ali još i više od borbenih helikoptera te svekolikih bespilotnih sustava (bilo izviđačkih, bilo kamikaza). Zato i ne čudi da je protuzračna obrana opet osvanula na vrhu liste prioriteta – naravno, uz topničko streljivo, sredstva za razminiranje, te nadoknadu borbenih gubitaka u tehnici – budući da je PZO oprema potrebna kako (1) u dubokoj pozadini (radi redovitih ruskih zračnih napada raznim sredstvima), (2) bliskoj pozadini (gdje se gađa skladišta i mjesta okupljanja snaga), tako i (3) pri samoj liniji kontakta.
Naravno, takve iste probleme ima u određenoj mjeri i ruska strana, budući se iz dana u dan bilježi po dvadesetak ukrajinskih zračnih napada, od koji oni izvođeni raketama Storm Shadow znaju nanositi i velike gubitke u njihovoj pozadini (razaranje baza kod Primorska i Heničeska, ili pogodak u zapovjedno središte 35. armije). Međutim, dok Ukrajinci primjećuju primicanje bojišnici dodatnih ruskih helikoptera – od partnera i saveznika se tek očekuje djelatna pomoć po tom pitanju – nastavlja se i odmjeravanje snaga uporabom bespilotnih letjelica na duže domete – gdje su iz Ukrajine nastojali izvoditi udare po okupiranom Krimu i po kritičnoj infrastrukturi obližnjih oblasti Ruske Federacije, dok Rusi bilježe redovite zračne udare po ukrajinskim gradovima.
Tako je 14. lipnja zabilježeno lansiranje 4 krstareće rakete 3M54 Kalibr s Crnog mora prema Odesi (navodno 3 oborene), pa onda 10 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 (navodno 9 oboreno) i šest raketa Kh-22 iz strateških bombardera Tu-22M3 iz Rostovske oblasti kojima se uspješno gađalo Donjecku oblast. Iduće noći, na četvrtak 15. Lipnja, zabilježen je ruski napad sa 4 rakete Kh-101/555 iz bombardera TU-95MS s Kaspijskog jezera (navodno 1 srušen, dok su ostali pogodili industrijsku zonu Dnjepropetrovska), a onda i 20 kamikaza-dronova Shaheed-131/136 koji su navodno svi bili srušeni. Pri tome je izgleda uništena i izviđačka bespilotna letjelica koja je pratila uspješnost njihova djelovanja. Konačno, danas ujutro, baš u vrijeme dolaska u Kijev delegacije iz niza afričkih država, taj se grad opet našao pod raketnim napadom – navodno 6 raketa 3M54 Kalibr, i još 6 hipersoničnih X-47 Kindžal (te dvije izviđačke bespilotne letjelice), za koje se sve navelo da su bile uništeni u doletu.
I obnova na dnevnom redu
Dok se ratne štete gomilaju, ipak polagano na dnevni red dolazi i obnova ratom razrušenih dijelova Ukrajine. Za hitne popravke komunalne i energetske infrastrukture se od Europske investicijske banke ovoga tjedna na raspolaganje dobilo zajam od 100 milijuna eura kao dodatak na milijardu eura takvih sredstava od Europske unije. Ugovori o ovim dodatnim sredstvima trebali bi biti potpisani tijekom ove godine, s isplatom ako i kada Ukrajina to zatraži. U potpori ovih aktivnosti krenula je i uspostava namjenskih dužnosnika za obnovu infrastrukture pri 8 ministarstava i 12 regionalnih vojnih uprava (OVA) – kao i formiranje niza povjerenstava za evidentiranje šteta, te skupnih registara tako prikupljenih podataka.
U najskorije vrijeme takvu se pomoć planira pružiti i stanovništvu svježe „deokupiranih“ naselja – kada ona budu „stabilizirana“ te otvorena za pristup. No, o širem opsegu sredstava raspoloživih za sve te raznolike mjere oporavka još se vode diskusije i unutar Europske unije – gdje je izgleda na pomolu sporazum o korištenju zamrznute ruske imovine. Nje unutar EU izgleda ima preko 200 milijardi eura vrijednosti iz sredstava ruske središnje banke, te još oko 20 milijardi iz vlasništva ruskih privatnih osoba – pa ipak, radi izbjegavanja pravnih problema, za prvu se silu razmatra tek prepuštanje Ukrajini prihoda od te zamrznute imovine, a ne i njene ukupnosti.
Za to vrijeme, ruski predsjednik Vladimir Putin početkom ovoga tjedna na duže se susreo s predstavnicima ruskih medija i posebno – ruskih vojnih blogova i popularnih profila na društvenim mrežama – što su mnogi protumačili izrazom zabrinutosti režima u Kremlju nad vijestima koje takvi izvori redovito masivno prenose. U prilično blagom tonu, Putin je tu poslao mnogo poruka, ponavljajući da Rusija nije odgovorna za uništenje brane kod Nove Kahovke, navodeći navodno ogromne ukrajinske gubitke u ljudstvu i opremi, te gadeći tamošnji režim kao naciste.
Ipak, priznajući probleme s obranom međunarodnih granica Rusije u pograničnim oblastima prema Ukrajini, spomenuo se on i nekakve „sanitarne zone“ koju bi mogli uspostaviti u Ukrajini, ali bez dodatnih širih mjera mobilizacije. Budući se dobar dio potreba za vojinim ljudstvom rješava aktiviranjem zatvorenika – za njih se krenulo u Ruskoj Federaciji i prilagođavati zakonske okvire ne bi li takva vojna služba oslobađala od odsluženja ranijih kazni (ali ne i od kazni za kasnija ponavljanja zločina).
Za jačanje obrane ruskih graničnih oblasti izgleda da će u najskorijoj budućnosti formalno odgovarati postrojbe čečenskog „Ahmata“, čiji su dijelovi navodno već krenuli prema Belgorodskoj oblasti. Naravno, iako su oni i redovito dio ruske Rosgvardije – pa bi im takve zadaće trebale spadati u osnovni opis posla – bit će im to svakako udobniji niz zadaća od šireg angažiranja u borbama oko Marinke kod Donjecka, gdje su zadnjih tjedana završili poslani u prve borbene redove.
Vodeni val se povlači
Jednako tako, Putin je potvrdio i mjere stavljanja pod jaču državnu kontrolu privatnih vojnih postrojbi koje aktualno ratuju u Ukrajini – gdje je postavljen i rok do 1. srpnja do kada treba potpisati za to potrebne ugovore. Iako je Jevgenij Prigožin praktično odmah objasnio da „Wagner“ nema namjeru išta takvoga potpisivati, rusko Ministarstvo obrane se požurilo pohvaliti kako je već u prvim danima potpisano barem 10 takvih ugovora – da bi se do jučer iskristaliziralo da barem 4 od tih potpisnika predstavljaju minijaturni odredi dragovoljaca iz Sjeverne Osetije.
Time je postalo dodatno jasno koliko će problema još biti s tim potezom – koji nije legalizacija „privatnih vojnih poduzeća“ u Rusiji, već tek gruba prilagodba njihovog pravnog statusa, kako je objasnio predsjednik Odbora za obranu ruske Dume Kartapolov – i gdje tek treba vidjeti neke ozbiljnije pregovore ili pritiske da se pod kontrolu Ministarstva obrane i Sergeja Šojgua stave i neke od ozbiljnijih postrojbi (posebno „Wagner“ kao perjanica ovog tipa postrojbi).
Dok Rusija popravlja detalje svog vojnog sustava, a Ukrajina nastoji žešće pokrenuti svoju ofenzivu – ne smije se iz vida izgubiti ni područje središnje te južne Ukrajine koje je zadnjih desetak dana devastiralo uništenje velike brane kod Nove Kahovke i posljedično izlijevanje ogromne količine vode iz tamošnje akumulacije. Kako se već i ranije predviđalo, vodeni val nastao ovom katastrofom nakon desetak dana polagano se počeo povlačiti – no trebat će još možda i dva tjedna da se Dnjepar uglavnom vrati u svoje korito. Za poplavnim valom ostaje mnogo smeća koje tek treba čistiti, pazi se na mogućnost izbijanja epidemija raznih bolesti, a kako smo napomenuli - uz rijeku se obnavljaju i vojni položaji te nanovo počinju borbe na daljinu.
Pri tome, i nadalje su danas bila poplavljena 34 naselja (od njih 17 pod kontrolom Ukrajine) s više od 1800 kuća, a više tisuća ljudi je evakuirano. Poplave nisu samo oko rijeke Dnjepar, već i oko njenih pritoka Inguleca i Južnog Buga – koji će trebati dodatno vremena da se ustale i vrate u normalu. Iako je niz država već samostalno poslao namjensku pomoć, to je sve tek kap u moru šteta i troškova. Europska unija je aktivirala svoj mehanizam RescEU kojim je 16 EU država zajedno ponudilo pomoć – posebno u opskrbi stanovništva čistom vodom.
Kako izgleda, Republika Hrvatska se tu nije uključila ni na jedan od raspoloživih načina. Nastavlja se i sumiranje raznih aspekata štete od ove katastrofe – koja je ribarsku industriju Ukrajine izgleda koštala oko 11 milijardi UAH (oko 298 milijuna USD) samo zbog poplave dva velika državna mrijestilišta ribe, dok se gubici u fondu divljači procjenjuju na oko 883 milijuna UAH (oko 23,9 milijuna USD). Sve to je tek dio obračuna šteta koji će se nastaviti s provedbom spašavanja, ali i dugo nakon neposrednog saniranja stanja u poplavljenom području.
Međunarodna vojna pomoć
Dok se razni oblici humanitarne pomoći slijevaju u Ukrajinu svojim ritmom, pritok vojne pomoći uvelike je određen kako stanjem na bojištu, tako i organizacijskim inicijativama SAD, NATO/EU i drugih saveznika. Ovoga tjedna u četvrtak, 15. lipnja, održan je 13. po redu sastanak Kontaktne skupine za obranu Ukrajine („Ramstein format“) na kojem su Sjedinjene Države opet okupile preko 50 partnera i saveznika Ukrajine. S jedne strane, tu se nastojalo organizirati pristizanje kritično važnih tipova opreme i vojnih potrepština (protuzračni sustavi, topničko streljivo), ali se niz država pozvalo i da same objave dodatnu pomoć.
Zato ne čudi da se Njemačka spomenula priprave velikog broja tenkova Leopard 1, te je donirala i dva dodatna inženjerijska oklopnjaka tipa Wisent 1 za borbeno razminiranje. Uz to se iz Berlina najavilo i hitno doniranje još 64 navođene rakete za sustave MIM-104 Patriot. Španjolska je ponovila navode o svom doniranju vojne bolnice ROLE 2+, 20 oklopnjaka i 4 tenka Leopard 2, koji bi ovih dana trebali konačno prispjeti do Ukrajine. Dodatnu su pomoć obećale i Kanada, Danska i Norveška (granate), dok je niz država objavio i dugoročne financijske pakete za financiranje ukrajinskih vojnih potreba.
Dok su Estonija i Luksemburg ponudili pomoć u borbi protiv računalnih prijetnji (tzv. „IT-koalicija“ unutar „Ramstein formata“), posebnu pažnju je izazvala i tema pribavljanja borbenih aviona za Ukrajinu, te s time vezana obuka pilota. Dok se početkom ovoga tjedna čulo kako se Ukrajina i službeno raspituje o rabljenim lovcima F-18 među državama koje će ih uskoro zamijeniti novim američkim avinoma F-35 (Australija, Kanada, Finska i Švicarska) – sa Švedskom se sklopilo i dogovor o eksperimentalnoj obuci dijela pilota za zrakoplove Gripen za koje se svi slažu kako se posebno dobro nose s izazovima ruskog elektroničkog ratovanja u zraku. Jednako se tako od Švedske očekuje da nedaleko Ukrajine otvori i remontni centar za vojna vozila te opremu koju je već donirala Ukrajini, i koja tek postupno kreće dolaziti na tamošnje bojište.
Ujedno, postaje jasno da se Nizozemska i Danska (sa svojom bazom Skrydstrup) stvarno profiliraju kao centri za masovniju obuku ukrajinskih pilota za korištenje američkih borbenih aviona F-16, za što bi uskoro trebao biti dodatno formiran i svojevrsni obučni centar negdje na istoku Europe – gdje točno, saznat će se pred skori NATO summit u Vilniusu. Nizozemska je najavila i doniranje 4 radara VERA-EG, vrijedna oko 150 milijuna eura, dok se u Londonu okupio klub država (Joint Expeditionary Force - JEF) koje u najskorije vrijeme planiraju u Ukrajinu poslati protuzračnu tehniku vrijednu oko 92 milijuna eura – za hitno podmirenje potreba uočenih tijekom prvih desetak dana ukrajinske ofenzive.
Što će odlučiti SAD i Švicarska?
Istodobno se najavljuje i mogućnost švicarske prodaje 25 od njenih 96 rashodovanih tenkova Leopard 1 u Njemačku, za uređenje i kasnije slanje put Ukrajine – a otvoren je i tijek američkog programa vezanog uz tenkove Abrams. Izgleda da će s njima Ukrajina ipak dobiti i američke granate s osiromašenim uranom, dok bi obuka prvih 200 domaćih vojnika za njihovo korištenje trebala biti okončana do kraja ljeta. Kako se čulo, to je samo dio od trenutno preko 6.000 ukrajinskih vojnika koji su na obuci širom 33 zemlje na tri kontinenta, u 40 različitih obrazovnih institucija na oko 65 tečajeva.
Od toga je u EU provedena obuka oko 24.000 Ukrajinaca, u SAD njih preko 11.000, dok se ukupno govori o više od 60.000 ljudi koji su zadnjih mjeseci tako dobili bilo osnovne ili naprednije vojne vještine. Ipak, sve to blijedi pred ukrajinskim nacionalnim planom da se nakon obuke prvih 10.000 operatera raznih bespilotnih letjelica hitno krene s obukom još barem 10.000 takvih stručnjaka – budući je riječ o znanju koje svakodnevno treba na bojištu, i to masovno. Pri tome se razlikuje operatere izviđačkih letjelica i kvadrikoptera od operatera tzv. FPV dronova i klasičnijih letjelica bombardera.
No dok Ukrajina sprema daljnju ekspanziju korištenja bespilotne tehnike, NATO se ovih dana trudio pokrenuti postupak bitno klasičnije prirode – ujednačavanje proizvodnje oružja i streljiva među pojedinim članicama i njihovim nacionalnim koncernima obrambene industrije. Iako je na tom skupu osvanuo i hrvatski „Đuro Đaković“, naglasak je ipak bio na velikim igračima iz NATO/EU kruga, koje je glavni tajnik Saveza Jens Stoltenberg pokušao usmjeriti prema međusobnom usklađivanju i suradnji – u svjetlu predstojećih masivnih narudžbi vojne opreme.
Posebno je tu pitanje standardizacije topničkog streljiva kalibra 155 mm, koje se u Ukrajini troši u masovnim količinama, pa će zato biti i masovno kupovano – prvo za potrebe bojišta, a onda za popune raznih nacionalnih zaliha iscrpljenih donacijama – ali i tenkovskog streljiva kalibra 120 mm. Sve to je tek dio raznih problema sa streljivom – koje dobro ilustrira i odluka Njemačke da svom koncernu Rheinmetall u izgled stavi ugovor vrijedan oko milijardu USD za pokretanje proizvodnje granata kalibra 35 mm za protuzračni sustav Gepard – gdje se spominje kupovina prvo oko 300.000 takvih granata, od kojih bi prvih 40 do 60 tisuća mogle biti spremne za isporuku već do kraja ove godine.
Mađarska posla
Dok Europska unija i NATO savez nastoje pomagati Ukrajini i prije svega koordinirati napore u tom smjeru s raznih međunarodnih strana – ima i država koje istodobno manje ili više potajice rade po svome. Uz Tursku, koja kao NATO članica ipak sjedi na dva stolca, te ujedno blokira članstvo Švedske u Savezu – u tom se krugu definitivno nalazi i Mađarska. Za razliku od, recimo, Hrvatske, koja je imala svog građana među ruskim zarobljenicima iz Ukrajine pa je njegovo oslobađanje prepustila Ukrajini i njenom pregovaračkom postupku – zadnjih dana je na vidjelo izašao dogovor kojim se službena Budimpešta sama s Moskvom dogovorila oko 11 ratnih zarobljenika iz Ukrajine.
Te osobe, navodno mađarskoga podrijetla, izgleda su bile predmetom direktnih pregovora Mađarske i Rusije da bi onda bili i predani iz Rusije u Mađarsku – mimo znanja Ukrajine, čiji su to zapravo državljani. O tom se dogovoru prvo saznalo iz prigodnih izjava zamjenika premijera Mađarske, da bi tek onda i Ukrajina krenula tražiti podrobnije informacije o čitavom tom slučaju. Dok nije jasno što je točno Mađarska dala da dobije te Ukrajince – tek se naknadno počelo dogovarati njihov pristup diplomaciji Ukrajine. Do danas su utvrđeni njihovi identiteti, pa se saznalo da je od njih 11 sedam osoba bilo vođeno kao „nestali“. Tek se sada moglo obavijestiti i njihove obitelji, te početi dogovarati i njihov povratak u regiju Zakarpatje na ukrajinskoj strani granice s Mađarskom.
Naravno, takvo samostalno igranje za Mađarsku nije novost ili rijetkost jer ta država - osim po pitanju Ukrajine - oponaša stavove Turske i po pitanju članstva Švedske u NATO savezu. Otezanje ratifikacije pristupnih protokola za tu državu prvo se opravdavalo birokratskim razlozima i parlamentarnom procedurom, da bi onda postupno postalo jasno kako je na djelu čista opstrukcija. No dok Turska o „švedskom pitanju“ aktivno pregovara – Mađarska je tu za javnost tiha. Iz Bijele kuće čulo se da je Švedska ispunila sve svoje obveze utvrđene tripartitnim memorandumom zajedno s Finskom i Turskom, a konkretnije mjere po tom pitanju pokrenuo je jedan od zastupnika u američkom Kongresu.
Naime, ondje se najednom našla blokirana potencijalna prodaja 24 lansera raketa HIMARS za Mađarsku, budući da se u tamošnjem Odboru za vanjske poslove nije uspjelo nadići blokadu republikanskog zastupnika Jamesa Risha. On svoju potporu ovom poslu prodaje vojne tehnike, vrijedne oko 735 milijuna USD, uvjetuje rješavanjem mađarskog glasa po pitanju NATO članstva Švedske – na što se iz Budimpešte odgovara kako taj posao, nakon duge američke šutnje, ionako već smatraju propalim. Pa ipak, nedvojbeno se tu radi o još jednom zanimljivom elementa međunarodne politike kojeg treba pomno pratiti u tjednima pred NATO summit u Litvi.