Što hoće Rusija, što Ukrajina, a što Zapad?

Što Rusija želi eskalacijom ukrajinske krize i nije li to za nju preveliki rizik s obzirom na moguće razorne gospodarske sankcije, ukidanje za nju važnog geostrateškog plinovoda Sjeverni tok 2, izolaciju od Europe koja bi najvjerojatnije uslijedila te bacanje u neizvjesni zagrljaj Kine.

Rusija se ne želi samo tako odreći za nju važnog političko-povijesnog prostora kakva je Ukrajina. Stvaranjem napetosti oko Ukrajine ruska politička elita oko Putina želi ostvariti nekoliko ciljeva. Prvi je da se Rusija definitivno pozicionira kao važan međunarodni igrač. Ruskoj eliti odgovara da u Rusiju gotovo svakodnevno hodočaste strani državnici ili da je Putin na izravnoj telefonskoj vezi s američkim predsjednikom Joeom Bidenom, a vjerojatno bi se uskoro ponovno mogli naći na "neutralnom terenu". Dakle, Rusija se potvrdila kao najvažniji čimbenik međunarodnih odnosa i ona koja može stvarati i smanjivati napetosti i krize.

Rusija želi zaustaviti širenje NATO-a na istok

Drugo, Rusija želi od Zapada, dobiti jamstva vlastite sigurnosti. Možda je to malo kontradiktorno, ali tu se može postaviti i pitanje - kakva si ti to velesila kada ti najveći suparnik mora dati jamstva za tvoju sigurnost.

No, kako bilo, Rusija želi zaustaviti širenje NATO-a na istok i zapriječiti da ga praktički okruži. Ulaskom Ukrajine i Gruzije, a eventualno i Finske, europski i najnaseljeniji dio Rusije bi se našao u obruču NATO-a.

Iako SAD najviše inzistira na članstvu Ukrajine, u Europi ipak vlada drugačije raspoloženje, pa recimo njemački kancelar Olaf Scholz kaže kako "ta tema nije na dnevnom redu" i kako neće tako skoro doći na stol. U tome Scholz nije usamljen. Rusija inzistira da od Zapada dobiva pismene garancije da se NATO neće širiti dalje na istok te da svoje ofenzivno naoružanje neće instalirati u nekoj od bivših sovjetskih republika.

'Betoniranje' statusa Krima

Jedno od bitnih ostvarenja za Putina jest "betoniranje" statusa Krima. Odnosno da mu Europa prizna pravo na zadržavanje Krima te da se ta tema više ne stavlja na dnevni red. Ukoliko bi dobio "pravo na Krim", Putin bi bio spreman na "povratak" pobunjenog Donbasa u državni-pravni poredak Ukrajine, ali po posebnim uvjetima. Naime, Rusija traži da Donbas, čijim je građanima podijelila ruska državljanstva, dobije specijalni status u Ukrajini, poput neke federalne jedinice slične Republici Srpskoj u BiH, koja bi imala pravo na posebne odnose s Rusijom, ali i ono čega se Kijev najaviše plaši, pravo veta na neke ključne nacionalne strateške odluke, upravo poput članstva u NATO-u ili EU.

Stvaranjem ovakve napetosti, Moskva također želi iscrpiti Ukrajinu ekonomski i socijalno, kako bi došlo do gospodarsko- socijalnog kolapsa koji bi izazvao moguće nerede i promjenu vlasti - bilo nasilnu bilo izborima, ali uz jačanje proruskih političkih elemenata. Ako ne kontrolira Ukrajinu, Moskvi ona ne odgovara kao stabilna država, već kao stalni izvor nesigurnosti. Također računaju i da Europi ne odgovara jedna potencijalno vječno nestabilna država u kojoj bi mogao svakog časa buknuti rat.

Priznanjem odmetnutih pokrajina stvari se dodatno kompliciraju

Naime, Rusija bi dobila sankcije, ali u svemu tome puno bi izgubila i Europa, u prvom redu na ruskim energentima. Dobar dio Europe od tamo dobiva (u zavisnosti od zemlje do zemlje) od 30 do čak 70 i više posto nafte i plina. Kremlj stoga smatra da će EU, u prvom redu, shvatiti da joj je važnije nabavljati jeftinije i dostupnije energente iz Rusije te njoj prodavati svoje proizvode i tehnologiju nego riskirati nestašice energenta i političku nesigurnost zbog Ukrajine (moguće prelijevanje sukoba, milijuni izbjeglica koji bi krenuli u EU) stalnu opasnost od mogućeg rata koji bi mogao utjecati i destabilizirati i Europu.

No, ukoliko Rusija prizna neovisnost odmetnutih pokrajina na Donbasu, stvari se dodatno kompliciraju i stvaraju poligon za moguće ratne sukobe. Naime, ukoliko dođe do priznanja, onda poatoji instrument po kojem vlada tih "država" mogu pozvati Rusiju da pošalje svoju vojsku na njen teritorij. Sjetimo se da je intervencije u Mađarsku 1956., Čehoslovačku 1968., Afganistan 1979. godine te Siriju 2015. godine došle "na poziv" tamošnjih vlada.

Što želi Ukrajina?

Ukrajina želi u NATO te za to također traži pismena jamstva od Washingtona i Bruxellesa. Kijev traži jamstva da će mu NATO pružiti sigurnost od "ruske agresije" te pomoći oko vraćanja Krima i Donbasa u državno-pravni okvir. Također, želi potvrdu da neće biti žrtvovan ili izručen Moskvi u ime "mira u Europi".

Ukrajina pristaje na određenu autonomiju Donbasa nakon povrataka u Ukrajinu, ali ne želi da dođe do federalizacije zemlje, a pogotovo njene tzv. bosnizacije, odnosno stvaranje neke vrste Republike Srpske koja bi imala mogućnost da stalno proizvodi nestabilnost države i spriječi zapravo da Ukrajina profunkcionira kao "punokrvna" država.

Kijev ne pristaje da Donbas ima autonomno pravo da svojim odlukama blokira neke strateške nacionalne interese, poput članstva u NATO-u. Stoga obje strane i na razne načine čitaju Minske sporazume. Ukrajinu s jedne strane pritišću da pristane na "suomizaciju" zemlje, odnosno na neku vrstu "vojno-političke neutralnosti" kakvu ima Finska, a koju u Kijevu iščitavaju kao ustupak Moskvi i pretvaranje Ukrajine u poligon za jačanje proruskog utjecaja.

Ukrajina se nalazi razapeta između interesa dviju velesila i pribojavaju se da se oni u jednom trenutku ne nagode na njen račun, bez da ju išta pitaju. Ukrajina je čvrsto odlučila da je NATO jedina instanca koja im može pružiti sigurnost od nasrtaja Rusije koja ju je sa svojom vojskom okružila sa zapada, juga i sjevera.

Što želi Zapad?

Zapadna stajališta o Ukrajini se razlikuju. SAD te dio istočnoeuropskih zemalja (Poljska, baltičke države, Rumunjska, Češka), ima jedan pristup - žele da Ukrajina bude dijelom NATO-a ili da joj se osigura ta mogućnost, te da primire Rusiju.

Drugi, u prvom redu Njemačka, te donekle Francuska, traže odgodu članstva i traže rješenje da se nagode s Rusijom kao važnim ekonomskim partnerom, a u budućnosti i saveznikom u "natezanju" s Kinom.

Rusi pak, smatraju da se "moratorij na prijam Ukrajine" ne radi zbog ustupaka Rusiji, nego je tek vremenski okvir u kojem se Kijevu daje mogućnost da se pripremi za članstvo.

No, kako bilo, SAD ima za cilj da na neki način iskoristi ovakvu politiku Rusije prema Ukrajini da ponovno od nje učini " strašilo Europe", oslabi njen utjecaj i potencijal te je ekonomski iscrpi pa i na neki način izolira. S druge strane, SAD koristi ovu situaciju da ponovno "zagospodari" Europom te se pozicionira kao nositelj i "glasnogovornik" zapadnih interesa, a pogotovo da istočnoeuropske države potpuno podredi sebi i od njih napravi svoje privržene saveznike u EU u nekom unutarnjem suparništvu s Njemačkom i Francuskom kao najvažnijim i stožernim državama Unije.

Ukrajinsku krizu nije stvorio SAD, već Rusija, ali su je iskoristili kako bi pojačali svoj utjecaj i potvrdili sebe kao jedinu i glavnu velesilu. No, Washington poziva na diplomatsko rješenje, na koje pristaje i Moskva, a u pozadini svega je i Kina, koja se drži po strani, mada također, podržava Rusiju i istupa protiv daljnjeg širenja NATO-a na istok, jer bi, misle, Savez mogao vremenom "izbiti" i na njihove granice, ako im se priključe srednjoazijske države.