Što će se desiti s londonskim Cityjem ako dođe do Brexita

Da bi okus bio bolji, na kroasan treba staviti maslac. Tijesto pritom treba biti toplo, a maslac u debelom sloju kako bi se u dodiru s kroasanom pretvorio u bogatu, slatkastu kremu. Moje pariške lekcije utopile su me u besramno koketiranje s Parizom. Opijena proljetnim danom, na jednom od gradskih bulevara pomislila sam da smo svi mi pomalo Parižani: volimo život i lijepe stvari, i tu čašu vina previše i zalogaje koji se tope od masnoće. Bila sam sjetna dok sam čekala vlak koji će me vratiti u London, ispunjena osjećajem da je vječito rivalstvo dvaju gradova odijeljenih La Mancheom neopravdano: Pariz je jednostavno ljepši grad.

Poslovni lounge na željezničkoj postaji Eurostara bio je prepun Francuza u odijelima - njihove konverzacije i Blackberry uređaji odavali su da su bankari. Moju mini-špijunažu prekinulo je pitanje jednoga od njih. “Ne čini li vam se čudno što svi putuju u London u 10 sati ujutro”, upitao me elegantni gospodin srednjih godina koji će mi se kasnije predstaviti kao Jean-Marie, direktor u jednoj investicijskoj banci u Londonu. Potom mi je objasnio svoje zapažanje. Isti lounge na londonskoj stanici Eurostara St. Pancras u ovo je vrijeme prazan. Putnici su uglavnom britanski turisti i studenti koji su uspjeli uhvatiti povoljnu kartu za Pariz. Britanski bankari koji imaju sastanke u Parizu uzimaju drugi vlak u 7.01, a katkad čak onaj prvi u 5.40. To im omogućava da u Pariz stignu u 9.17 i, ovisno o gužvi na pariškim ulicama, u uredu u predgrađu La Défense budu u 10, spremni za prvi veći sastanak već u 11 sati. S povratkom u London vlakom u 19 sati dan će biti dobro iskorišten. Tako to vide bankari iz financijskog središta Londona, Cityja. Za bankare iz njegove pariške inačice La Défensea vrijedi nešto drugačiji vozni red. Vlak u 10.07 stiže u London u 11.30, što znači da će u uredu biti u podne. Taman da stignu pozdraviti svoje londonske kolege i zaputiti se na ručak u jedan od obližnjih restorana. Ručak će trajati do 14 nakon čega stignu obaviti još jedan ili dva sastanka i zaključiti da je u jednom danu nemoguće baš sve obaviti, stoga će se nakon večere s kolegama uputiti u jedan od hotela s pet zvjezdica, na račun banke koja ih šalje u London, dakako. Iduće jutro rano će stići na posao, iako kasnije od londonskih kolega čije radno vrijeme u pravilu počinje sat vremena prije pariškog. Nakon dva sastanka oko podneva će se zaputiti prema kolodvoru, uz ispriku da žure kako bi stigli odraditi poslijepodne u svom pariškom uredu.

No, kako će se vlak približavati Gare du Nord, pogledat će na sat i zaključiti da je besmisleno tako kasno odlaziti u ured pa će, umjesto toga, otići kući ili na aperitiv s prijateljima.

Jean-Mariejevo izlaganje o navikama poslovnih putovanja učinilo mi se zabavnim, no otvorilo je puno opširniju diskusiju o diferencijalnoj prednosti Cityja nad Parizom. Jedna od omiljenih pretpostavki onih koji se protive izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije jest da bi, u slučaju Brexita, mjesto Londona kao ultimativnog financijskog središta Europe (i, uz New York, svijeta) preuzeo Pariz ili Frankfurt ili Dublin. Više sam puta razgovarala s londonskim bankarima koji su mi pred oči nametali slikovitu viziju Cityja kao napuštene mreže ulica bez funkcije, tužnu sliku praznih staklenih zgrada koje oglašavaju svoj jeftini oglasni prostor. Mogla sam zamisliti prizor jer sam mu prije nekoliko godina svjedočila: u sablasno tihom financijskom centru IFSC u Dublinu, uz dva-tri bankara koji su koračali u daljini, činilo se da sam jedina osoba u golemu kompleksu zgrada centra. Moj je sastanak bio u Starbucksu jer je to bilo jedino mjesto, od nekoć brojnih restorana, barova i kafića, koje nije bankrotiralo.

Autori upozorenja da bi City u slučaju Brexita bio ugrožen su mnogi uglednici, uključujući ministra financija, predsjednike uprava banaka i financijske analitičare. To ne znači da su nužno točna jer navoditi Pariz kao njegovu alternativu pokazuje da ga svode na ništa više od funkcionalnih zgrada. City je mnogo više od infrastrukture. Čak i u hramu najvećih kalkulacija nekim se stvarima ne može trgovati. Činjenicom da je u središtu vremenskih zona, primjerice, i jedinog uspjelog esperanta - engleskog jezika. City je stvorio kodeks poslovanja i mentalitet koji nadjačava nacionalnosti svojih subjekata. Poput Jean-Mariea s kolodvora Gare du Nord, više sam puta čula strance u Cityju kako se žale da nakon nekoliko godina provedenih u jednoj od banaka Cityja promijene način gledanja i poslovanja sve dok u potpunosti ne izgube dodirne točke s kolegama u matičnim zemljama. To “City stanje uma” izuzetno je efikasno, što pokazuje nenadmašna pozicija Londona na financijskoj karti svijeta.

U usporedbi s Parizom, u Londonu radi dvostruko više visokoobrazovanih kadrova. To ne čudi jer se 40 posto sjedišta svih velikih svjetskih kompanija i svake ozbiljne investicijske banke nalazi u Londonu. Kada su velike banke kao što su HSBC i Goldman Sachs objavile da će napustiti London u slučaju Brexita, ne mogu a da ne pomislim da barem malo pretjeruju. Njihova kampanja za ostanak u EU je razumljiva, čak i poželjna, ali sumnjam da bi se doista upuštale u preseljenje desetaka tisuća djelatnika ako bi postojao drugi način poslovanja s EU, koji bi se zacijelo osmislio. Osim toga, dok su banke prijetile svojom idejom preseljenja u Pariz, 30.000 Francuza istodobno je primalo radne dozvole za rad u Ujedinjenom Kraljevstvu, i to većina njih u financijskoj industriji. Kada govorimo o Londonu u kontekstu Brexita, teško je biti u pravu, no reći da bi City bio izbrisan s financijske karte svijeta je negiranje njegova mentaliteta izvrsnosti. “Stvar je u tome da kada se City uspoređuje s ostalim financijskim središtima u Europi, to je kao da gledate sjajnog atletu koji pobjeđuje u baš svakoj utrci”, vrlo je slikovito opisao Will Higham, direktor poslovne skupine London First. Ili, kako mi je pojasnio Jean-Marie s početka priče, London je financijski centar svijeta, a Pariz tek jedno od njegovih sela.