Utorak 14. lipnja ujedno je i 111. dan intenzivne faze ratovanja u Ukrajini. Iako nije tajna da stanje branitelja nije bajno, a ni komotno, za to je više razloga. Kao prvo, iako se na dnevnoj bazi spominje ukrajinski otpor ruskoj invaziji, ne smije se zaboraviti da u tom ratu na strani agresora praktično sudjeluje i Ukrajini susjedna Bjelorusija. Iako bjeloruske postrojbe same nisu ušle u Ukrajinu, ona je svoj državni teritorij krajem veljače stavila na raspolaganje Ruskoj Federaciji kao bazu za kopnene i zračne napade, a nakon ruskog povlačenja sa sjevernih pravaca napada - Bjelorusija je potiho nastavila raditi probleme susjednoj Ukrajini. Naime, uz međudržavnu granicu su nastavili okupljati svoju vojsku, sada navodno oko 8 borbenih skupina razine bojne, kojima se vježba, izrađuje fortifikacije te uglavnom već mjesecima izvodi sve što bi u normalnim okolnostima ukazivalo na pripreme nekih borbenih operacija.
Time se na gotovo 900 kilometara granice preventivno vezalo barem dio ukrajinskih snaga koje bi inače itekako dobro došle braniteljima u glavnim zonama borbi s ruskim agresorom. Dapače, Bjelorusija navodno kreće i dodatno povećavati svoje Oružane snage, s naglaskom na granicu s Ukrajinom, a nakon što su već mjesecima tu trajale vojne vježbe (kako samostalne, tako i one s „prijateljima“ iz Rusije) – takve se aktivnosti nastavlja i u idućih oko mjesec dana. Nije mnogo bolja situacija ni na jugozapadu, gdje Ukrajina budno pazi i na razvoj stanja u susjednoj Moldovi, s posebnim naglaskom na pobunjeno Pridnjestrovlje uz ukrajinsku granicu – gdje lokalne marionetske vlasti također periodično objavljuju nekakve situacije „neidentificiranih“ napada koje dižu napetost za domaće proruske snage i njihove kolege „mirotvorce“ u tamošnjoj vojnoj misiji Ruske Federacije.
60 tisuća granata dnevno
No, nije dvojbeno da su borbe u Ukrajini ipak u posljednje vrijeme koncentrirane na područje Donbasa, gdje je koncentracija ruskih napora i snaga agresore dovela u povoljne odnose na terenu. Prema podacima o prosječnoj ukrajinskoj i ruskoj dnevnoj potrošnji granata – na oko 50 do 60 tisuća ruskih granata Ukrajina uspijeva odgovoriti s po 5 do 6 tisuća vlastitih. Pri tome, čulo se i da su ukrajinske zalihe granata sovjetskih kalibara (prvenstveno 122 i 152 mm) - usprkos pomoći pojedinih saveznika - ipak pri kraju, tako da se u posljednje vrijeme Ukrajina počinje prvenstveno oslanjati na oružja i granate zapadnog standarda (prvenstveno 155 mm). Kako se iz javnih izvora vidjelo da je Ukrajina iz SAD navodno dobila preko 220.000 granata ovog kalibra, bez dodatnih nabava ili donacija, riječ je tu o zalihama za nešto više od mjesec dana ratovanja po navedenom tempu.
Kako zapadni stručnjaci procjenjuju da Ruska Federacija na ratištu u Ukrajini ima oko 3,5 puta veću prednost u topničkom oružju, te još oko 4,7 puta u višecijevnim raketnim sustavima, ne čudi da se onda procjenjuje kako za svako ukrajinsko ispaljivanje jedne granate Rusi iz cijevi svojih sustava ispaljuju otprilike po tri granate – tako da njihovo topništvo najvjerojatnije dnevno ispaljuje u prosjeku između 30 do 35 projektila (po cijevi!). Iako je to u prosjeku potrošnje streljiva u nizu velikih povijesnih ratnih sukoba, jasno je da nakon preko 100 dana takvog ratovanja tu govorimo o velikom zamoru materijala, budući da većina tehnike koju se koristi u Ukrajini ipak nije niti nova niti je na bojište stigla kompletno obnovljenog resursa. Taj problem potrošnje materijalnog resursa topničkog naoružanja je kod Ukrajine vjerojatno nešto manje izražen, budući da kod njih sustavi koji su bili u najaktivnijoj uporabi prije rata i u njegovim prvim fazama sada zapravo polagano padaju u zapećak s nedostacima streljiva sovjetskih kalibara, dok pojačano u uporabu stižu novija i očuvana oružja iz donacija.
Ukrajinske želje
No, problem koji se tu nametnuo je i u očekivanjima samih branitelja – naime, navikli na rad sa sovjetskim oružjem upitnog održavanja (ali i početne preciznosti), izgleda da se ukrajinski topnici nadaju barem postupnom zapadnom nadomještanju njihovih sovjetskih topničkih sustava po omjeru „jedan za jedan“, iako je po svojoj prirodi zapadno naoružanje uvijek igralo više na kvalitetu nego na kvantitetu. Ove želje se dobro vide i u objavi Mihaila Podoljaka, savjetnika predsjednika Zelenskog, koji je jučer, 13. lipnja, popisao ukrajinske želje po pitanju savezničkih donacija vojne opreme – tražeći: 1000 topničkih sustava kalibra 155mm, 300 višecijevnih raketnih oružja, 500 tenkova, 2000 drugih oklopnih vozila, te još oko 1000 raznih dronova. Ako pogledamo činjenicu da same Sjedinjene Američke Države u formacijskoj opremi ukupno 11 djelatnih divizija svojih Kopnenih snaga (US Army) imaju tek malo više od 500 samohodnih i tegljenih haubica kalibra 155 mm (198 komada M109A6/A7, 162 komada M777A2 i još 144 komada M119A3), te oko 450 spominjanih višecijevnih raketnih sustava (288 komada M142 i 160 komada M270A1) u kombiniranom sastavu US Army i Nacionalne garde – vidi se da Ukrajina tu igra na kompletiranje ogromne vojne sile.
Pri tome, oni izgleda da baš i ne računaju na osnovnu prednost zapadnoga oružja, koje svojom preciznošću, modernim sustavima izviđanja te upravljanja vatrom i modernim upaljačima u svim NATO državama kompenzira manju brojnost oružnih sustava u usporedbi prema nekad sovjetskim, a sada ruskim neprijateljima. Naravno, objašnjavanje ove razlike, a onda i obuka branitelja u Ukrajini za istinsko korištenje dobivene tehnike, ujedno predstavlja i jedna od najvećih poslova koji predstoje pred saveznicima Ukrajine, uz osiguravanje održivosti takvog doniranog naoružanja. Naime, ne samo da je potrebno ukrajinske snage obučiti za korištenje novih oružja, već treba osigurati i da se ono održava na pravi način i da se može popravljati bliže linija bojišta na istoku Ukrajine – budući je itekako teško osigurati raspoređivanje zapadnog oružja i streljiva preko stotina i stotina kilometara na istok, a još će i teži biti transport tih sredstava s bojišta natrag na zapad ako ispadnu iz uporabe radi grešaka ili propusta njegovih nedovoljno pripremljenih korisnika.
Sastanak Rammstein-3
Sve te zahtjeve ukrajinske strane treba gledati i u okviru međunarodne obrambene politike. Naime, oni su bili izneseni i samo dva dana pred sutrašnji treći po redu sastanak tzv. Kontaktne grupe za Ukrajinu (Rammstein-3), zakazan u Bruxellesu pred sam početak sutrašnjeg dvodnevnog sastanka ministara obrane NATO država. Tjedan dana kasnije, 23. i 24. Lipnja, trebalo bi se opet u Bruxellesu održati zasjedanje Europskog vijeća, na kojem bi velika tema trebao biti status EU-kandidata za Ukrajinu, dok se politički vrh onda od 28. do 30. lipnja seli u Madrid na ovogodišnji veliki NATO summit. Dakle, nije čudno da Ukrajina pred sastanak donatora i raspravljanje o stanju na bojištima izražava svoje želje i potrebe u vojnoj opremi – koje će partneri pokušati uskladiti s mogućnostima i barem dijelom ispuniti – kao što nisu nerazumljive ni naznake posjeta (taman pred Europsko vijeće i EU odluke) niza europskih čelnika Kijevu – što sasvim slučajno koincidira i s najavama pristizanja određenih većih vojnih donacija Ukrajini.
Za to vrijeme se stanje na ukrajinskim bojištima ne smiruje, dapače vrlo je aktivno. Usprkos smjenjivanju brojnih napada i protunapada obiju strana, posljednjih dana nije došlo do većih promjena na rubovima ukrajinskog bojišta. Područja uz državnu granicu u ukrajinskim oblastima Černihiv i Sumi povremeno su pod napadima iz Rusije, gdje branitelje drže vezanima barem tri ruske taktičke skupine razine bojne (BTG). Prema ukrajinskim obavještajnim izvorima, to je samo dio od ukupno oko 40 BTG-ova koje Ruska Federacija drži oko Ukrajine, za pritisak, ali i za popunu snaga na bojištima. U samoj Ukrajini agresori sada navodno imaju oko 103 BTG-a, od čega ih je navodno oko 30 na prostorima Harkivske oblasti u Ukrajini. Od toga je manji broj u širem prostoru oko grada Harkiva, gdje Ukrajina nastoji izvoditi protunapade – dovoljno ozbiljno da se bilježi rusko fortificiranje istočno od Harkiva, oko sela Novi Burluk i dalje na istok u smjeru Kupjanska – a veći broj jugoistočno od Izjuma, na pravcu prema Slovjansku.
Upravo je taj pravac, uz cestu M03 iz Izjuma u Slovjansk, sada i jedno od glavnih poprišta borbi. Naime, tu su ruske snage posljednjih dana uspjele proći ukrajinsko uporište Dovgenjke,te vode borbe na crti Dolina-Bogorodične oko 20 km sjeverozapadno od Slovjanska. Naglasak je tu na selu Bogorodične, u kojem zadnjih dana traju borbe, i koje je danas možda i palo u ruske ruke – čime se ne samo otvara još dio puta prema Slovjansku, već se za ruske postrojbe spaja i snage iz smjera Izjuma s onima koje su posljednjih tjedana ratovale oko Svjatogirska. Napomenimo samo da, iako je ta enklava pala u ruske ruke prošloga tjedna, ipak su se krivima pokazale vijesti iz ruskih izvora da su agresori tu ujedno uspjeli i prijeći rijeku Siverski Donjec, te brzim manevrom zauzeti široki prostor riječne okuke uz mjesta Tetjanivka, Prišib i Sidorove. Baš ovaj neuspjeh je i posebni značaj postavio na zauzimanje sela Bogorodične iz pravca Izjuma, kad se tom ukrajinskom uporištu nije uspjelo doći s leđa nakon zauzimanja Svjatogirska. Naravno, i ostalih stotinjak kilometara toka rijeke Siverski Donjec, od Bogorodične do grada Severodonjecka – sada je izloženo periodičnim ruskim granatiranjima, dok agresori razmišljaju gdje na tom potezu krenuti u pokušaje forsiranja rijeke i napada na južnu obalu u ukrajinskim rukama.
Zamršena situacija oko Severodinjecka
Borbena situacija posebno je zamršena oko samog grada Severodnjecka, gdje agresori navodno drže do 70 posto urbanog prostora, a ukrajinska obrana se koncentrirala na jugozapadni dio grada i tamošnji industrijski kompleks „Azot“. Iako mnogi ovaj prostor uspoređuju s Mariupoljem, te usporedbe ne stoje u cijelosti. Naime, Severodonjeck trenutno u omjeru veže bitno više ruske vojske nego je to radio Mariupolj – budući da taj grad od oko 100.000 predratnih stanovnika sada na sebe veže barem 8 ruskih borbenih skupina razine bojne, dok je Mariupolj sa svojih oko 450.000 predratnih stanovnika u vrhuncima borbe vezivalo oko 12 BTG-ova na bitno veći urbani prostor. Osim toga, dok je Mariupolj bio stvarno opkoljen, a postupno odrezan i od zračne dostave ikakve pomoći – Severodonjeck leži na rijeci s čije je druge strane opet ukrajinski prostor – uporište Lisičansk. Iako se posljednjih dana puno čulo o ruskom uništavanju mostova koji povezuju ta dva ukrajinska uporišta, treba naglasiti da se tu prvenstveno radilo o trganju veza za promet vozila – bilo teretnih ili borbenih. Usprkos rušenju prvo jednog (Pavlogradski, krajem svibnja), pa onda 12. lipnja i drugog mosta (Proleterski) – nije jasno je li jučer srušen i preostali most (pretežito pješački u zaleđu aerodroma koji je do sada višekratno mijenjao strane). No, ako se to i pokaže istinitom informacijom, činjenica je da Siverski Donjec na prostoru između gradova Severodonjeck i Lisičansk u doba nižeg vodostaja ima više gazova koji su pogodni za prelazak pješice, kao i prostore za moguće postavljanje ozbiljnijih prijelaza kojima bi se moglo dalje opskrbljivati branitelje dok iscrpljuju agresore u urbanoj borbi.
Da bi to sve funkcioniralo, potrebno je da i nadalje ostane stajati istočna obrambena crta, na oko 13 km jugoistočno. Ondje se donekle drže braniteljske pozicije uz sela Ustinivka i Toškivka, koje su zadnjih dana intenzivno prelazila iz ruke u ruku, a i dalje su ukrajinski prostor kroz kojega ruski agresori ponekad uspiju proći tek nakratko. Jednako se tako drže i još južnija uporišta Girske i Zolote. Posebno je tu problematično mjesto Zolote, čije su neposredno zaleđe agresori ugrozili prodorom iz Popasne na sjever. No i to, sada s tri stane opkoljeno uporište još se drži, dok izgleda da su ruska napredovanja na čitavom tom prostoru polagano ostala bez daha nakon koncentriranja napadača na već spomenuta, sjeverozapadno i sjeverno položena mjesta Bogorodične i Severodonjeck. Slično bez daha izgledaju i ruska nastojanja južnije, oko Svitlodarska, gdje je zauzimanje mjesta Dolomitne tek postavilo mogućnost nekog budućeg ruskog prodora. Slična je situacija i još južnije oko grada Donjecka, te uzduž čitave crte bojišta od Donjecka prema rijeci Dnjepar, gdje se redovito djeluje topništvom, ponekad pokušava izvoditi i kopnene napade, ali s malo ili nimalo učinka. Nažalost, slično su se efikasni posljednjih dana pokazali i ukrajinski napadi na krajnjem jugozapadu – oko Hersona. Usprkos mnogim najavama tamošnjih protunapada branitelja, pomaci na terenu su iznimno mali i tek u teoriji postavljaju osnovu za neka buduća oslobodilačka događanja.
(Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....