Teroristički napad na američku diplomatsku misiju u libijskom gradu Bengaziju, u kojem su prošle godine ubijen veleposlanik J. Christopher Stevens i još tri člana diplomatskog i sigurnosnog osoblja , ne prestaje biti vrućom političkom temom u SAD-u. Iako je o njemu sprovedeno nekoliko istraga, još nije odgovoreno na pitanje zašto je administracija predsjednika Baracka Obame dopustila da te večeri, 11. rujna 2012., njihov glavni čovjek za Libiju, strateški važnu državu koja je godinu dana prije toga izašla iz građanskog rata, dođe u tako nezaštićenu i izloženu situaciju.
Američki stručnjaci za terorizam Fred Burton i Samuel Katz sada su napisali knjigu koja, tvrde, nudi dosad nezabilježeni i precizni uvid u sve ono što se događalo te večeri u kompleksu Specijalne misije SAD-a, kao i u događaje koji su napadu prethodili.
Prilagođeni isječci
Američki časopis Vanity Fair u svom je broju za kolovoz objavio prilagođene isječke iz knjige “Pod vatrom: Neispričana priča o napadu u Bengaziju”, čije je objavljivanje predviđeno za idući mjesec, koji su fokusirani na sam napad, na tih 40 minuta od momenta kada su teroristi probili kapiju diplomatskog kompleksa, do trenutka kada su pripadnici američkih sigurnosnih snaga shvatili da nisu uspjeli sačuvati život Stevensu, glavnoj meti napada. Burton, nekadašnji zaposlenik Diplomatske sigurnosne službe (DSS), i Katz, autor niza knjiga o terorizmu na Bliskom istoku, pri pisanju knjige su se koristili svim mogućim službenim materijalom o napadu koji im je bio na raspolaganju, razgovarali su s obitelji i prijateljima žrtava, kao i s ljudima bliskima istragama o njemu, kako bi složili svoju rekonstrukciju terorističkog udara na diplomatsku misiju koji je promijenio način na koji SAD osiguravaju svoja diplomatska predstavništva.
Autori počinju s opisom atmosfere koja je vladala u afričkoj državi nešto manje od godinu dana nakon svrgavanja režima Muamera Gadafija i tvrde da je Libija postala “baza za obuku snaga koje al-Qa’ida možda nije vodila, ali ih je i te kako nadahnula”. Najveći sigurnosni problem predstavljao je upravo Bengazi, drugi grad po veličini u Libiji iz kojeg je svojedobno krenuo otpor Gadafijevu režimu, a koji se u međuvremenu pretvorio u mjesto kao iz špijunskih romana Johna le Carrea gdje su se “savezništva mijenjala sa svakim zalaskom sunca”.
“Ljudi u sportskim sakoima i sunčanim naočalima na glavi tumarali su starim četvrtima grada s torbama punim gotovine, dok bi pripadnici paramilitarnih postrojbi s AK-47 puškama stajali ispred restorana i kafića i čekali da netko unajmi njihove usluge”, pišu američki autori u svojoj knjizi.
Nesigurna situacija
Do tog rujna 2012. situacija u Bengaziju postala je toliko nesigurna da je čak i Iran, država koju autori opisuju kao “glavnog državnog sponzora globalnog terorizma” napustila grad, nedugo nakon što su militanti oteli sedmero njihovih državljana, članova Crvenog polumjeseca. U takvom Bengaziju Amerikanci su ipak i dalje držali svoju diplomatsku misiju. Washington je jednostavno procijenio kako je Libija za njih suviše važna u svakom mogućem smislu da bi odustali od nje.
I zato su osim veleposlanstva u Tripoliju zadržali misiju u nestabilnom gradu koji je bio izvan svakog nadzora libijskih vlasti. U središtu američke diplomatske aktivnosti bio je J. Christopher Stevens, iskusni diplomat i zaljubljenik u arapski svijet koji je sve svoje misije odradio u zemljama tog područja.
Stekao poštovanje
Rođen u Grass Valleju u Kaliforniji 1960., Stevens je još u travnju 2011. bio poslan u Libiju kao specijalni izaslanik Hillary Clinton. U nešto manje od godinu dana uspio je steći poštovanje na obje strane podijeljene Libije, kao i kontakte s brojnim paramilitarnim postrojbama koje su se borile protiv Gadafija. On je, kada je došlo vrijeme za to, bio potpuno logičan odabir za veleposlanika.
U rujnu 2012. Stevens se našao u Bengaziju gdje je zbog svojih diplomatskih obveza trebao provesti tjedan. S njim je bilo pet agenata DSS-a koji su ga osiguravali. Burton i Katz su ih opisali pod sljedećim pseudonimima: R. je bio vođa te skupine koji je bio na zadatku već dulje vrijeme u Libiji. A. i B. su bili agenti s nešto manje iskustva koji su bili raspoređeni u Bengaziju na kraće vrijeme. C. i D. su bili dva agenta koji su bili dijelom Stevensova osiguranja i došli su s njim iz Tripolija. Svi su se oni nalazili te večeri u diplomatskom kompleksu koji, pišu autori i pri tome ne nude podrobnija objašnjena, nije do kraja udovoljavao sigurnosnim standardima DSS-a.
Napad je počeo u 21.42 sati lupanjem kundaka AK-47 na stražarsku kuću libijskog čuvara. Taj čuvar bio je dijelom skupine nekoliko Libijaca koji su bili nenaoružani i prvom crtom obrane diplomatskog kompleksa. Nakon što su mu napadači uperili cijev u glavu, libijski čuvar, očekivano, nije puno dvojio i odmah im je otvorio kapiju kompleksa zvanu Charlie-1, kao što su i tražili. Čim su ušli unutra, napadači su se raspršili po kompleksu, a neki od njih krenuli su prema sjeverozapadnoj kapiji Bravo-1 kako bi je otvorili i pustili ostatak svojeg tima unutra. Kapija je bila otvorena i unutra su puštena četiri vozila - Mitsubishi, Toyota i Nissan kamioneti. Sva vozila imala su na sebi crne džihadističke zastave. Jedan od napadača ispalio je rafal iz svoje AK-47 puške u zrak i označio početak otvorenog napada.
Označio uzbunu
Agent R. bio je u kontrolnoj sobi i odmah je označio uzbunu, vjerojatno i prije tog rafala jer je na kamerama koje su nadzirale cijeli kompleks vidio što se događa. Bio je to, pišu Katz i Burton, onaj trenutak koji u sigurnosnom poslu zovu “oh shit moment”. R. je na svojim ekranima vidio napadače kako ulaze u kompleks i libijske čuvare i pripadnike paramilitarne postrojbe Brigade mučenika 17. veljače kako pred njima - bježe. Odmah je obavijestio veleposlanstvo u Tripoliju i tajnu postaju CIA-e koja je bila smještena nekoliko kilometara od misije o tome što se događa.
Te je večeri prema sigurnosnom rasporedu, za osobnu sigurnost Stevensa i Seana Smitha, stručnjaka za komunikacije u veleposlanstvu, bio zadužen agent A. On je, nakon što je probudio agenta D., otrčao prema rezidenciji veleposlanika kako bi odveo Stevensa i Smitha u sklonište u zgradi.
- Slijedite me gospodine, napadnuti smo - rekao je agent A. mirnim glasom veleposlaniku. A., Stevens i Smith došli su do skloništa i teška željezna vrata iza njih su se zatvorila. Ideja je bila pričekati da dođe pojačanje koje će im pomoći. Nejasno je bilo kada se to treba dogoditi. U skloništu Stevens je nazvao veleposlanstvo u Tripoliju, ali i neke lokalne paramilitarne postrojbe i zapovjednike u Bengaziju, tražeći pomoć od ljudi s kojima je razvio bliske odnose.
Brojali neprijatelje
Očito su to bili ljudi, pišu američki autori, koji su voljeli paradirati pred Amerikancima sa svojim snagama, ali nisu bili spremni pomoći im kada je to bilo najpotrebnije. Agent C. je potrčao u pomoć agentu D., dok su agenti R. i B. ostali u Taktičkom operacijskom centru (TOC), dijelu kompleksa koji je bio glavni dijelom njegova sigurnosnog sustava. C. i D. su pokušali probiti se do rezidencije veleposlanika, ali nakon što su uvidjeli da je to nemoguće zbog teško naoružanih terorista koji su bili u kompleksu, vratili su se do baraka gdje su bili ranije smješteni.
Agent R. je iz TOC-a pokušavao otkriti koliko je ljudi koji su napali kompleks. Međutim, napadači su se kretali po kompleksu toliko brzo da nije uspio prebrojiti ih. Kasnije je otkriveno da ih je bilo negdje oko 35 ljudi. Nisu bili pripadnici jedne cjelovite skupine. Prema kasnijim obavještajnim procjenama, lokalni teroristi združili su se s onima iz drugih gradova. Dobar dio njih došao je iz grada Derna, tradicionalnim uporištem džihadista u Libiji. Ono što je bilo jasno jest da su dobili precizne naredbe i dobro su poznavali kompleks koji su napali. Ono što su znali jest da će iza zgrade gdje su bili smješteni pripadnici Brigade mučenika 17. veljače pronaći kanistere s benzinom namijenjenim za nove, još neinstalirane agregate. Gorivo su iskoristili kako bi zapalili zgradu paramilitarne postrojbe, njihova vozila, a potom su krenuli prema rezidenciji. Kada su došli do nje, bila su 22 sata. Srušili su vrata ručnim bacačem granata i ušli u rezidenciju uništavajući sve pred sobom. Onda su krenuli prema skloništu u podrumu zgrade gdje su se Amerikanci skrivali. Ali, ispostavilo se da su se teroristi odlučili za drugu metodu - spaliti cijelu rezidenciju. Nakon što su je zapalili, izašli su iz zgrade i pucali u zrak.
Sklonište u vatri
Sklonište u reizdenciji je postalo pakao nepodnošljive vrućine i dima. A. se odlučio probiti kroz izlaz u hitnim slučajevima, u čemu je uspio, ali na putu prema njemu izgubio je Smitha i Stevensa. Vratio se natrag, dok su napadači pucali po njemu, ali dim i vatra u skloništu bili su prejaki. Nije ih uspio pronaći. Vraćao se nekoliko puta i na kraju je odustao. Popeo se na krov zgrade i od tamo javio R.-u da je “izgubio ambasadora”.
Kasnije je stigao tim iz obližnjeg centra CIA-e. Bilo je 22 sata i 20 minuta. Pronašli su Smithovo tijelo, veleposlanikovo ne (njega su kasnije pronašli Libijci koji su došli u kompleks oko 1 ujutro) i odlučili se s preživjelima vratiti u svoju postaju koja je također napadnuta, pri čemu su poginula dva agenta - Glenn Doherty i Tyrone Woods.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....