Na pročelju njemačkog nacionalnog kazališta u Weimaru nedavno je obješen transparent s natpisom: "Diplomatie! JETZT! Frieden!" (ili "Diplomacija! SADA! Mir!"), vezano uz rat u Ukrajini. Ove riječi nisu slučajno nažvrljane, već su pomno osmišljene kako bi predstavljale tradicionalnu njemačku poziciju pacifizma.
Oduzimanje imovine provedeno u dva svjetska rata, stid zbog zločina koje je počinio Treći Reich, kasnija podjela zemlje i remilitarizacija nacije tijekom hladnoratovskog suparništva između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza - sve je to ostavilo duboke ožiljke na psihi njemačkog nacionalnog bića i učinilo pacifizam dijelom nacionalnog identiteta. S vremenom je pacifizam postao predmetom ponosa. Njemačka je izbjegla sudjelovanje u ratu u Iraku 2003. godine i Prvom libijskom građanskom ratu 2011. dijelom zahvaljujući upravo ovoj kulturi pacifizma.
No, iako je pacifizam igrao značajnu ulogu, on nikad nije u potpunosti oblikovao nacionalnu političku kulturu. Rat je postao nepristojna riječ, a vojna intervencija tabu, ali istovremeno je bilo vrlo malo entuzijazma kada je u pitanju eventualni izlazak ispod zaštitnog kišobrana NATO-a. Sada se, pak, zemlja približila potpunom stajanju na ratnoj nozi nego što je to bilo desetljećima - i to bez, barem do sada, ikakvog većeg znaka bijesa ili negodovanja u njemačkoj javnosti.
Istina je, zapravo, da je pacifizam u Njemačkoj doživio polaganu transformaciju, kako piše u svojoj analizi Foreign Policy. Kako je ekonomski položaj i utjecaj zemlje rastao te pozivalo se na zaustavljanje genocida u drugim dijelovima svijeta, moto "nikad više Auschwitz" prihvaćen je kao cilj vrjedniji od "nikad više rat". Ruska invazija na Ukrajinu, pak, ponovno je razotkrila sva proturječja svojstvena pacifizmu i Nijemcima razotkrila njegove granice.
Umirivanje pacifista u zemlji
Neki kažu da je općenito oprezna politika njemačkog kancelara Olafa Scholza kada je ukrajinski sukob u pitanju, uključujući njegov otpor opskrbi Kijeva oružjem te njegov odgođeni posjet Kijevu, osmišljena - barem djelomično - kako bi se umirili pacifisti u zemlji, posebno u kancelarovoj socijaldemokratskoj stranci (SPD). Najnoviji primjer je višemjesečno odgađanje najave njegove vlade o isporuci njemačkih tenkova Leopard 2 Ukrajini.
Njemački povjesničar Bernhard Blumenau kaže da u toj teoriji ima istine. On smatra da su pacifističke frakcije u vladajućoj koaliciji, kao i pacifistički stavovi u njemačkom društvu donekle utjecali na politiku vlade. "Trenutačna koalicija uključuje stranke koje crpe inspiraciju iz pacifističkog pokreta, poput SPD-a i Zelenih. U SPD-u Scholz ima većinu, ali ona se mora održavati, rekao je on. "Nijemci su mnogo neskloniji usvajanju (uporabe) vojnih sredstava u usporedbi s Englezima ili Francuzima, a dugogodišnja tradicija pacifizma ne može se promijeniti preko noći. Ovakvi stavovi prevladavaju u njemačkoj populaciji. To je jedan od čimbenika koji utječu na politiku vlade".
U svibnju 2021. Jürgen Trittin, bivši čelnik stranke Zelenih, rekao je za njemačku mrežu RND da bi izvoz oružja u Ukrajinu "bio u suprotnosti s našim načelom da ne izvozimo oružje u ratne zone". U travnju 2022. godine, kada je invazija već bila u punom jeku, 28 intelektualaca uputilo je otvoreno pismo Scholzu, tražeći od njega da prestane naoružavati Ukrajinu. "Eskalacija naoružavanja koje se odvija pod pritiskom mogla bi biti početak globalne spirale naoružavanja s katastrofalnim posljedicama", navodi se u pismu.
Pogled na Scholzov Twitter profil dao je uvid u to s kakvom se vrstom protivljenja suočava. 25. siječnja objavio je na Twitteru da je obavijestio ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog o odluci i kritika njegovih sunarodnjaka. Ovi drugi su ga optužili da je ignorirao pouke iz Prvog i Drugog svjetskog rata, te su ga oštro ‘špotali‘ da podupire rat nasuprot miru. To je stajalište koje naivno pretpostavlja da bi Kremlj bio spreman pregovarati samo ako bi se zapadne sile, a prije svega Njemačka, usredotočile na razgovore umjesto na naoružavanje Ukrajinaca.
‘Bez mene‘
"Ne u moje ime", stajalo je u jednom tweetu, što je bilo referiranje na kampanju "Ohne mich", odnosno "Bez mene" iz 50-ih godina protiv remilitarizacije Istočne i Zapadne Njemačke. Scholzova vlada nije naučila ništa iz povijesti i ponovno vodi Njemačku prema ratu, stajalo je u jednom u tweetu na njemačkom. Neki drugi Nijemci su zavapili da žele "mir", a ne isporuke oružja Ukrajini, kao da bi uskraćivanje oružja Ukrajini i dopuštanje da Ukrajinci umiru u ruskim bombardiranjima doveli do mira. Neki su zaprijetili ponovnim pokretanjem mirovnog pokreta iz 80-ih, organiziranog svojedobno kako bi se spriječilo stacioniranje nuklearnog oružja u Njemačkoj.
Istina je da su Nijemci bili gotovo podijeljeni oko pitanja isporuke Leoparda Kijevu. Prema anketi instituta Forsa za socijalna istraživanja i statistiku, čak 80 posto ispitanika tražilo je brzi prekid rata čak i ako Ukrajina pritom ne bi pobijedila. No, nije jasno koliko je od tih ispitanika pacifista. Kao što je ukazao Thomas Kleine-Brockhoff, znanstvenik iz think tanka German Marshall Fund, od početka rata u Ukrajini nije bilo masovnih skupova “organiziranih pacifista”. Više njemačkih stručnjaka, kako se čini, smatra da je pacifizam u opadanju te da nije uspio stvarno utjecati na vladinu politiku.
Kleine-Brockhoff ističe da Scholz želi pomoći Ukrajini, ali ne želi da Njemačka ispadne kao vođa ratnih napora protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina. "Možemo pretpostaviti, ja mogu pretpostaviti, iz razgovora s dužnosnicima koji se bave vanjskom politikom u njegovu uredu, da on namjerava ne eskalirati, ne postati strana u ratu, niti voditi ga".
No, drugi stručnjaci kažu da je Scholz iskoristio pacifističke osjećaje u njemačkom društvu kako bi pokušao zaobići donošenje teških odluka i udovoljiti onima u koaliciji koji se još uvijek potajno nadaju obnoviti veze s Moskvom. Katja Hoyer, njemačka novinarka i povjesničarka, navodi kako sumnja da, posebno neki elementi unutar SPD-a, još uvijek traže načine da obnove veze s Moskvom. "Mislim da je linija pacifizam - nevoljkost učinkovito sredstvo za odvraćanje od toga, barem do neke mjere", kaže Hoyer. "Još uvijek postoje istinske inhibicije prema onome što neki vide kao militarizam, ali u cjelini, mislim da iza nevoljkosti stoje gospodarski i sigurnosni problemi".
Suočavanje s realnošću
Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća Njemačka je bila prisiljena suočiti se sa svojom odgovornošću da zaustavi genocide. Masakr u Srebrenici 1995. odigrao je veliku ulogu u transformaciji pacifizma i doveo je do promjene mišljenja među najtvrdokornijim pacifistima, posebno u Zelenima. Njemačka se pridružila NATO-ovoj intervenciji u ratovima u Jugoslaviji, prekršivši zavjet od 1945. da nikada neće vojno intervenirati. Godinama kasnije, njemačke snage bile su raspoređene zajedno s američkim na afganistanskom ratištu protiv talibana. Mijenjanje smjera njemačke vanjske politike razotkrilo je kako je došlo do tihog priznanja da je, barem povremeno, vojni angažman bio neophodan za postizanje mira.
Rat u Ukrajini ponovno je prisilio pacifiste u Njemačkoj da se suoče s tom realnošću. No, taj je sukob također dodatno razotkrio proturječnosti njemačkog pacifizma - s jedne strane, dok su pacifisti među onima koji pozivaju na prestanak isporuke oružja Ukrajini, reakcija na Scholzovu najavu povećanja izdvajanja za obranu dočekana je nijemim klimanjem glave, odobravanjem.
Dana 27. veljače prošle godine, samo nekoliko dana nakon što je Putin naredio invaziju na Ukrajinu, a zemlje NATO-a su strahovale da bi one mogle biti sljedeće, Scholz je najavio izdvajanje 113 milijardi dolara u svrhu podupiranja njemačkih obrambenih mogućnosti. "Nijemci počinju shvaćati da Njemačka treba snažnu vojsku da bi se obranila", ističe Blumenau. Iako su Nijemci uglavnom prihvatili Scholzov pokušaj da oživi oronuli Bundeswehr, podijeljeni su oko vojne pomoći Ukrajincima kako bi i oni mogli braniti svoju domovinu.
Njemački pacifisti možda su i dalje prisutni u zemlji, ali suočeni s ruskim zločinima u Ukrajini, njihova se filozofija suočava s testom bez presedana o tome što mogu postići. No, i Scholz je pred testom - kako upravljati preostalim pacifistima u javnosti i unutar vlastite stranke.