Vijest koja se pojavila ovog mjeseca i prema kojoj se broj njemačkih vojnika koji se pozivaju na prigovor savjesti upeterostručio nakon ruske invazije na Ukrajinu punog opsega, izazvala je tek mlaku, gotovo nikakvu reakciju u Njemačkoj. Za mnoge Nijemce posve je prirodno da pripadnici Bundeswehra, njemačke vojske, odbiju ispuniti prisegu koje su dali da će braniti svoju zemlju - ako se Nijemci sami ne žele boriti, zašto bi se borili njihovi vojnici?
I doista, u Njemačkoj vojnik nije vojnik nego "građanin u uniformi", navodi u svojem oštrom i kritičkom komentaru utjecajni Politico. To je, kako se navodi, prikladan eufemizam za stanovništvo koje je udobno živjelo pod američkim sigurnosnim ‘kišobranom‘ više od sedam desetljeća te uvelike objašnjava kako je Njemačka postala NATO-ov ‘problematični učenik‘ od početka rata u Ukrajini, odgađajući i frustrirajući Zapad u njegovim nastojanjima da isporuči u Ukrajinu oružje koje mu je potrebno da se obrani od ničim izazvanog ruskog napada.
Dok Velika Britanija ovih dana najavljuje nove isporuke oružja, ovog puta stotina projektila, dok nove isporuke najavljuju SAD, Švedska i Danska, dok je prve tenkove London već najavio poslati, a Poljska prijeti da bi mogla poslati njemačke tenkove Leopard 2 - za kojima toliko žude Ukrajinci - i bez ‘zelenog svjetla‘ iz Berlina, njemački kancelar Olaf Scholz zasad i dalje ostaje pri svome. On se, naime, i na summitu u Davosu u srijedu odbio obvezati na isporuku tenkova Leopard 2 Kijevu, iako je ostavio ‘otvorena vrata‘ za pozitivnu odluku u tom smjeru na posebnom summitu zapadnih ministara obrane u petak.
Posljednji nastavak ove ‘trakavice‘ - koja je započela samo nekoliko sati nakon početka invazije krajem prošle veljače, kada je njemački ministar financija rekao ukrajinskom veleposlaniku da nema smisla slati pomoć jer će njegova zemlja ionako preživjeti samo nekoliko sati - tiče se pitanja isporuke glavnih borbenih tenkova Ukrajini. Njemačka, jedan od najvećih proizvođača takvih tenkova, uz SAD, uporno odbija to učiniti, tvrdeći da bi opskrba Ukrajine zapadnim tenkovima mogla izazvati eskalaciju i širenje rata.
‘Ne čini ništa, okrivi naciste‘
Njemački kancelar također se pokušao u tom smislu ‘sakriti‘ iza SAD-a, ističući da Washington također nije poslao tenkove, pa zašto bi on? Pri čemu je ‘bez pardona‘ ignorirao detalj da je SAD do sada Ukrajini isporučio 25 milijardi dolara vojne pomoći, više od 10 puta više nego Njemačka, a da se ne govori o tome kakvi su moćni i za ukrajinske snage ključni sustavi poslani, poput HIMARS-a i drugih. Njemački saveznici, uključujući Washington, često pripisuju njemačku letargičnost pacifizmu koji je proizašao iz lekcija naučenih iz njezine "mračne prošlosti". Drugim riječima, njemačka strategija ‘ne čini ništa, okrivi naciste‘ djeluje.
No, dakako, važno je imati na umu da vanjsku politiku Njemačke zapravo ne vodi savjest, već njezine korporacije. Iako se suzdržava od potpore Ukrajini u borbi za obranu svoje demokracije od invazije ruskog tiranina, nema dvojbi kada je u pitanju prodaja oružja autoritarnim režimima, poput onih na Bliskom istoku, gdje ostvaruje brzu zaradu poslovima prodaje oružja zemljama kao što su Egipat i Katar.
Unatoč svemu što se dogodilo u proteklih godinu dana, Berlin se još uvijek nada da Ukrajina može nekako ‘srediti‘ stvari s Rusijom, kako bi Njemačka mogla nastaviti lagodno poslovati kao i obično i ponovno uključiti ruski plin. Čak i ako Berlin na kraju pošalje tenkove u Ukrajinu - kao što mnogi sada očekuju - isporučit će ih tek onoliko malo koliko je dovoljno da im nitko ne može spočitnuti da ih nisu poslali i to tek nakon što iscrpi sve moguće opcije za odgodu.
Mnogo pozornosti posljednjih godina bilo je usmjereno na plinovod Sjeverni tok 2, rusko-njemački projekt izravnog prijevoza ruskog prirodnog plina u Njemačku, kojim se Ukrajina zaobilazi kao tranzitna zemlja za ruski plin. Ipak, napetosti između SAD-a i Njemačke zbog upletenosti Berlina u ruske energetske interese potječu još iz kasnih 50-ih godina prošlog stoljeća, kada je Njemačka prvi put počela s opskrbljivanjem Sovjetskog Saveza cijevima velikog promjera.
Već se javljaju novi pozivi za popravak Sjevernog toka
Tijekom ‘Hladnog rata‘, angažman Njemačke u NATO-u bio je vođen strategijom iskorištavanja zaštite koju je savez pružao, ne pružajući pritom ništa više od apsolutnog minimuma, dok je istovremeno zemlja i dalje razvijala komercijalne odnose sa Sovjetima. Godine 1955. tjednik Die Zeit opisao je ono što je nazvao "fantaziranjem industrije Zapadne Njemačke uz ognjište" u smjeru normaliziranja trgovinskih odnosa sa Sovjetskim Savezom. U roku od nekoliko godina taj je san postao stvarnost, u velikoj mjeri potaknut politikom detanta tadašnjeg kancelara Willyja Brandta, poboljšavanja odnosa u sklopu vanjskopolitičkog koncepta poznatog pod nazivom ‘Ostpolitik‘.
To je jedan od razloga zašto su Nijemci toliko strahovali od američkog predsjednika Ronalda Reagana i njegovih tvrdo postavljenih linija protiv Moskve. I njemačka javnost i industrija bili su prestravljeni njime jer su bili zabrinuti da će Reagan ‘uzburkati more‘ uništiti njihov posao na istoku. Do pada Berlinskog zida nekoliko godina kasnije, izvoz Zapadne Njemačke u Sovjetski Savez dosegao je gotovo 12 milijardi njemačkih maraka, što je bio rekordan iznos. I upravo zato njemački postupci kada je Ukrajina u pitanju ne predstavljaju odstupanje od norme - to jest norma.
Njemačko suzdržavanje oko pomoći Ukrajini logičan je nastavak strategije koja je dobro poslužila njezinom gospodarstvu od ‘Hladnog rata‘ do odluke 2008. da se blokira pristupanje Ukrajine NATO-u i gura projekt Sjevernog toka. Prošlog tjedna, dok su Rusi ponovno raketama terorizirali Ukrajince i uništili stambenu zgradu u Dnjipru, pri čemu su poginuli deseci civila, ministar-predsjednik Saske, Michael Kretschmer, pozvao je na popravak plinovoda Sjeverni tok 1, koji je oštećen u sabotaži prošle godine, tako da Njemačka ‘ima opciju‘ za kupnju ruskog plina nakon završetka rata.
Ne može mu se zamjeriti što je pokušao, navodi Politico, jer ako netko prihvati da je njemačka politika vođena ekonomskom logikom, a ne moralnim imperativom, nestalnost njezinih političkih vođa ima potpunog smisla, tim više s obzirom na to koliko je dobro funkcionirala.
Njemačka mužnja i američko nečinjenje
Novac koji je Njemačka uštedjela na obrani omogućio joj je financiranje jedne od najizdašnijih država blagostanja na svijetu. Kada je prije nekoliko godina Njemačka bila pod pritiskom saveznika da konačno ispuni NATO-ov cilj izdvajanja 2 posto BDP-a za obranu, tadašnji vicekancelar Sigmar Gabriel nazvao je taj cilj "apsurdnim". I iz njemačke perspektive, bio je u pravu - pitanje glasi zašto kupovati kravu kada mlijeko možete dobiti besplatno?
Naravno, Nijemci su imali veliku pomoć u toj mužnji, posebno iz SAD-a. Američki predsjednici kritizirali su Njemačku zbog njezina mizernog doprinosa zapadnom savezu još od Dwighta D. Eisenhowera, samo kako ništa ne bi učinili po tom pitanju. Izuzetak koji potvrđuje pravilo je bivši američki predsjednik Donald Trump, čiji je plan da povuče većinu američkih snaga iz Njemačke osujećen njegovim porazom na izborima. Aktualni predsjednik Joe Biden, željan da ispravi diplomatsku štetu nanesenu tijekom Trumpova mandata, promijenio je smjer i dao sve od sebe kako bi pokazao svoje razumijevanje za njemačke interese i zahvalnost Berlinu.
Bidenova odluka da laska Nijemcima umjesto da ih osudi zbog neispunjavanja svojih obveza, navela je Berlin na zaključak da samo treba pričekati krizu u transatlantskim odnosima i problemi će se riješiti sami od sebe. Pod pritiskom Trumpa da kupi američki ukapljeni prirodni plin, tadašnja kancelarka Angela Merkel pristala je 2018. podržati izgradnju potrebne infrastrukture. Nakon Trumpa, ti su planovi stavljeni na led, da bi oživjeli tek usred trenutačne energetske krize.
Zbog svoje veličine i zemljopisnog položaja u središtu Europe, Njemačka će uvijek biti važna za SAD, ako ne kao istinski saveznik, onda barem kao nekadašnji partner i baza američke vojske.
Uostalom, iz američke perspektive, koga briga što je Bundeswehr postao slaba točka ili što je Njemačka godinama daleko od ispunjavanja NATO ciljeva o potrošnji za obranu. Prema mišljenju Washingtona, Njemačka može biti loš saveznik, ali barem je loš saveznik Amerike. A s druge strane, nitko bolje od Nijemaca ne razumije koje sve dobrobiti taj status podrazumijeva.