TORONTO Omiljena zimska razbibriga nebrojenih generacija uskoro bi mogla postati zabranjenom u mnogim američkim i kanadskim gradovima, piše National Post .
Naime, gradovi poput Dubuquea, Des Moinesa i Lincolna razmišljaju o zabrani sanjkanja na svim gradskim površinama ili na određenim, posebno opasnim strminama.
Kanadski Hamilton takvu je zabranu uveo prije 15 godina, a u Torontu je zabranjeno sanjkanje na brijegu u sklopu sportsko-rekreacijskog Centennial parka.
'Kad su u pitanju ozljede, sanjkanje je vrlo riskantna aktivnost', kaže dr. Charles Tator, član uprave Parachutea Canada – zaklade za sprječavanje ozljeđivanja!?
Dr. Tator je ujedno i neurokirurg te često ističe jedan od prvih slučajeva u svojoj karijeri – mladu ženu koja se ozlijedila na sanjkanju sa svojom djecom i završila u invalidskim kolicima.
Unatoč tome, Tator ne podržava zabranu sanjkanja koja je sve češća u američkim gradovima.
'Ne sviđa mi se ta ideja, jer ćemo se svi pretvoriti u debele ljenjivce koji ne vježbaju, a to nas ne vodi nikuda.'
S njima se slažu i u većini velikih gradova, pogotovo u Kanadi, gdje gradske vlasti čak nude tiskane vodiče za sanjkanje te savjetuju kako sanjkati sigurno.
No, nesreće na sanjkanju itekako znaju koštati gradske oce u Kanadi i Sjedinjenim Državama. Preklani je Hamilton morao isplatiti 900.000 dolara odštete muškarcu koji je ozlijedio kičmu sanjkajući, iako je taj grad odavno zabranio sanjkanje.
Iste je godine u kanadskom Edmontonu jedna žena dobila identičan iznos odštete zbog ozljede koju je zadobila nakon što je sanjkama udarila u improvizirano rampu za skijaške skokove.
U susjednim Sjedinjenim Državama takve su odštete još veće. Obitelj 5-godišnje djevojčice iz Omahe koja je ostala paralizirana na sanjkanju, dobila je 2 milijuna dolara, a muškarac koji je ozlijedio leđnu moždinu u Sioux Cityju zadovoljio se s 2,75 milijuna dolara odštete.
Dr. Tator u svojoj knjizi o sportskim ozljedama navodi kako je sanjkanje četvrti najriskantniji sport kad su u pitanju ozbiljne ozljede, odmah iza ronjenja, vožnji motornih sanjki za snijeg i skakanja padobranom.
Tvrdi kako gradovi mogu sanjkanje učiniti sigurnijim čišćenjem staza za sanjkanje od svih prepreka, poput drveća, a zagovara i obvezu nošenja kaciga za svu djecu prilikom sanjkanja.
U Kanadi je zbog ozljeda zadobivenih na sanjkanju u razdoblju od 2003. do 2007. poginulo sedam osoba, a u SAD-u je 20.000 djece ozlijeđeno sanjkajući se od 1997. do 2007.
Većina ljudi smatra kako gradske vlasti moraju ograničiti opasne aktivnosti kako bi zaštitili građane, tvrdi odvjetnik Kenneth Bond. Prije su se ljudi držali filozofije prema kojoj je svatko odgovoran za svoje postupke, ali sad očekuju od vlasti da spriječi opasnosti gdje god je to moguće.
'Bila je to odlična ideja na Divljem zapadu, ali više ne živimo na granici', kaže Bond.
Takav pristup, nama prilično neshvatljiv, mnogi i u Sjevernoj Americi smatraju pogrešnim. Među njima je i 40-godišnja Natasha Koss iz Michigana koja često sanjka sa svojom 5-godišnjom kćerkom.
'Sigurno bih osobno preuzela odgovornost', zdravorazumski rezonira ova majka.
'Morate imati takav stav da znate sami odlučiti što je najbolje za vlastitu sigurnost.'