Walid al-Hajjar upao je u svoju banku s benzinom, upaljačima i upozorenjem da će i sebe i banku zapaliti ako mu ne isplate 250 tisuća dolara koliko je imao na svom štednom računu. Rak kostiju njegove žene toliko je odmakao da je znao da ju više ne može izliječiti, ali joj je barem želio preostale dane učiniti što ugodnijim. Frustrirala ga je pomisao da u banci ima novac koji bi to omogućio, a ne može do njega.
Kao i mnogi drugi Libanonci, njegova životna ušteđevina bila je talac na njegovom bankovnom računu jer Središnja banka nije dopuštala štedišama da podižu više od nekoliko stotina dolara mjesečno još od financijskog kolapsa 2019. Taj iznos nije ni približno dovoljan za pokrivanje velikih troškova liječenja. Prijetnja je upalila, ali je al-Hajjar dobio samo dio svog novca - 25 tisuća dolara, piše New York Times.
Zbog financijskog kolapsa bankarskog sustava i lokalne valute, koja je u samo četiri godine izgubila 98 posto svoje vrijednosti, mnogi su izgubili pristup svojim ušteđevinama. Zbog toga su i drugi Libanonci bili primorani pristup vlastitom novcu zatražiti na jedini način koji im je preostao - silom. Tako su dobili nadimak "najčasniji pljačkaši banki na svijetu".
Prije financijskog kolapsa, libanonski bankarski sektor bio je cijenjen, a njegov guverner središnje banke u odlasku Riad Salameh hvaljen kao financijski čarobnjak jer je nadgledao sustav koji je održavao stabilnost valute i tijekom ratova. U isto vrijeme, lira je bila vezana za dolar više od dva desetljeća, a zemlja je koristila obje valute naizmjenično. Mnogi, poput al-Hajjara, imali su libanonske bankovne račune denominirane u dolarima. Pritisak središnje banke da lira ostane vezana za dolar zahtijevao je od libanonskih banaka da održavaju velike dolarske rezerve. Kako bi zadržali priljev dolara, banke su nudile velikodušne kamate štedišama. Sada, u godinama nakon financijskog kolapsa, ukupni depoziti u libanonskim bankama iznose oko 92 milijarde dolara, a banke raspolažu s najviše 20 milijardi dolara.
Za mnoge Libanonce su upravo dužnosnici poput guvernera Salameha vladajuća klasa koja je zemlju odvela u financijsku katastrofu. Salameh je trenutno pod istragom u svojoj zemlji, a kritike dolaze i izvana: Francuska i Njemačka su ga optužile za pranje novca i druge financijske zločine te za njim izdale međunarodne tjeralice. Iako je u televizijskom intervjuu prošlog mjeseca naglašavao kako će sve štediše dobiti svoj novac natrag, ni središnja banka ni vlada nisu poduzele korake koji bi to omogućili. Osim toga, nije sigurno ni hoće li zemlja dobiti zajam Međunarodnog monetarnog fonda od tri milijarde dolara, koji je dogovoren prije više od godinu dana, jer libanonska vlada nije izvršila ekonomske i političke promjene potrebne da dobije novac.
Za Walida al-Hajjara ova je situacija značila da je praktički izgubio ušteđevinu koju je nastala u tri desetljeća mukotrpnog rada. Kupovao je i prodavao stoku te otvorio pa prodao tri mesnice. Svoj je novac stavio u banku Credit Libanais.
- Uštedjeli smo novac kako bismo mogli kontrolirati svoj život. Mislili smo da se sada možemo opustiti - rekao je al-Hajjara za New York Times.
Nakon što su mu se žena i otac razboljeli, tri je puta odlazio u svoju banku s računima iz bolnica moleći za pristup tom novcu. Tri su ga puta odbili. Četvrti je put došao s upozorenjem, peti s benzinom i upaljačima.
Više od sedam mjeseci nakon tog dana, al-Hajjar odrađuje duge sate u mesnici svog šogora i sam odgaja troje djece. Nada se da će u jednom trenutku uspjeti vratiti dugove obitelji i prijateljima koji su se popeli na ukupno 22 tisuća dolara. Obitelj može pokriti samo dnevne troškove, dok im mnogi životni planovi ostaju nedostižni. Al-Hajjar kaže da svojoj djeci govori da nikada ne stavljaju novac u banke. I nije jedini.
Diljem Libanona bijes štediša ogleda se u grafitima i oštećenju banaka, a članovi organizacije pod nazivom Depositors Outcry Association tjednima prosvjeduju ispred banaka u glavnom gradu Beirutu. Ponekad svoju frustraciju pokazuju kroz grafite. Drugi put zapale gume i razbiju staklo. Nitko ih zbog toga ne krivi jer je uvriježen stav da samo uzimaju ono što im pripada.